Katolički odgovori

Uz uvodno pitanje, dao bih nekoliko općih napomena i postavio par dodatnih pitanja.
Relikvije svetaca su kosti, pepeo, odjeća ili osobno vlasništvo apostola i drugih svetih ljudi, koje Crkva s poštovanjem čuva i koje se katkad povezuju s čudesnim ozdravljenjima i drugim Božjim djelima.
Odnos prema relikvijama se mijenjao kroz povijest, nekad bi se naglašavao a nekada umanjivao njihov značaj za vjeru pojedinca i Crkve.
Za neke relikvije je upitna njihova vjerodostojnost.

Mora li katolički vjernik vjerovati u njih?
Što zdravi katolički nauk kaže o tome?
Je li etički dopustivo izlaganje ljudskih ostataka i svetačkih moćiju kao profaniranih muzejskih izložaka, njihova prodaja (čak i na internetu) ?

Molio bih teološke i stručne odgovore a ne osobna promišljanja pa molim da odogovore samo oni koji su kompetentni za odgovor. Hvala.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Najprije, relikvije nemaju veze s magijom, već s vjerom. One nas opipljivo upućuju na stvarnost koja je nevidljiva.
"I ljudi ga onoga kraja prepoznaju pa razglase po svoj onoj okolici. I donošahu mu sve bolesnike te ga moljahu da se samo dotaknu skuta njegove haljine. I koji bi se dotakli, ozdravili bi." (Mt 14,35-36) Ovdje se ne radi o tome da je haljina bila "magična", nego je bila opipljiva pomoć ka vjeri da će ih Isus ozdraviti. Snaga relikvije je da upućuje na Boga.

Ta opipljiva stvar može toliko jako upućivati na Boga, kao u slučaju kada se mrtvac dotakao kostiju proroka te oživio: "Elizej zatim umrije i pokopaše ga. A pljačkaške čete Moabaca napadale zemlju svake godine. Dogodilo se te su neki, sahranjujući čovjeka, opazili razbojnike: baciše mtrvaca u grob Elizejev i odoše. Mrtvac, dotakavši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge." (2 Kr 13,20)


Relikvije nemaju same po sebi "magične moći", već su pomoć koja upućuje na Boga, a Bog dalje djeluje.
Moguće da je bilo i ima slučajeva praznovjerja u narodu kao i sumnje u autentičnost relikvija,
pa stoga treba reći da katolik ne mora vjerovati u njih (u smislu autentičnosti, jer u smislu ispravnog shvaćanja relikvije, kako je objašnjeno, nema takvog problema).

Ne znam za slučajeve prodaje relikvija ili "relikvija" na internetu pa možeš malo pojasniti.

Da bismo se pravilno mogli postaviti prema toj vrsti nabožnosti treba za početak zauzeti stav kakav imaju ateisti.
Tada bi sve relikvije, amajlije, talismani, kao i relikvije u drugim religijama ( npr. budizmu) imale isti smisao i isti odnos onoga koji ih koristi, nosi ili im se klanja.
Međutim, treba razlikovati onaj izvanjski i unutarnji odnos prema takvim predmetima.
Izvanjski je gotovo kod svih isti. Budisti se prema svojim relikvijama odnose isto kao i kršćani. Oni koji nose talismane i razne amajlije i zapise isto tako. Kamenje iz Međugorja, stijena u Lurdu koju su vjernici ''izglancali'' svojim dodirima - sve to pokazuje istu tendenciju; da neka sila, moć ili duhovna snaga izbija iz toga i pomaže, liječi, štiti....
To je pradavni oblik štovanja koji smo baštinili od kako se zna za religijske obrede i praksu. Nekim narodima je to izgleda jednostavno u genima. Tako Talijani npr. svojim rukama moraju dodirnuti svaki kip, ili svetu sliku pa su u crkvama u Italiji vrijedna umjetnička djela zaštićena od takvih dodira.
Ono što je bitno u svemu je naš unutarnji odnos prema tome. Ako se prema tim predmetima odnosim na način da vjerujem u njihovu neku iscjeliteljsku moć, a pri tome nije važno kakva je moja vjera. Ili, još važnije; dali je to od Boga dano ili ti predmeti tu moć posjeduju sami po sebi, ili još gore; od neke sile koja je ekvivalent demoskom ili poganskom. Tu se tek vidi razlika kršćanskog pristupa i poganskog, danas toliko razvikanog njuejđevskog.
Namjerno sam pomiješao i relikvije i talismane i a majlije i kamenje i stijene…. Da bismo se na jednoj općoj razini znali postaviti prema tome.
Same relikvije su ipak dio toga.
Kršćani su od sami početaka jako štovali relikvije apostola i mučenika. U katakombama su svi željeli biti pokopani što bliže grobu mučenika. Kasnije su ih iskapali i postavljali u crkve ili u posebno ukrašene moćnike. Srednji vijek je u tome kulminirao, ali tada su te moći bile i stvar prestiža. Gradovi, samostani i biskupijske crkve su se natjecale tko će imati najvrednije i najznačajnije moći. A najvrjednija relikvija bila je ona sv. Križa. Da se tu dalo zaraditi vidi se po bezbroj falsifikata. Uostalom zar mnogi ne kažu da je Međugorje falsifikat?
Takva vrsta nabožnosti više je proširena na jugu Europe, Italija, Španjolska, dok je sjever, zbog utjecaja protestantizma suzdržan. Ali nije uvijek bilo tako.
Daleko bi nas odvelo detaljno tumačenje samog djelovanja tih predmeta, ali je činjenica da se u njihovu iscjeliteljsku moć sve manje vjeruje. Jer, dok su nekada moćnici bili na oltarima ili se povremeno iznosili pred puk, danas su oni po crkvenim riznicama koje turisti razgledavaju, ali pri tome gotovo i ne obraćaju pozornost na moći nego na umjetnički oblikovan moćnik.
Dok se u Crkvi moći više toliko ne istiću, pobožni puk i dalje traži i donosi neke svoje moći; razno kamenje, narukvice, latice s gorobova svetaca….. U svemu tome je ipak bitan naš unutarnji vjernički odnos i to je i jedini kriterij po kojemu se ocjenjuje kršćanski od poganskog pristupa, ali uvijek je tu neka doza praznovjerja.

Kad se prica o relikvijama, uvijek se sjetim Elizejevih kostiju...

"Elizej zatim umrije i pokopaše ga. A pljačkaške čete Moabaca napadale zemlju svake godine. Dogodilo se te su neki, sahranjujući čovjeka, opazili razbojnike: baciše mtrvaca u grob Elizejev i odoše. Mrtvac, dotakavši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge." (2 Kralj 13, 20-21)

_________________
IN nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti. Amen.

Taj članak je koristan u raspravi s protestantima. Ili poticajan za raspravu, međutim ovdje sam htio dobiti jasan odgovor koji je Angelus i dao. Ja mu se zahvaljujem.

Giovi, što se tiče prodaje relikvija na internetu i aukcijama ima jedan članak na SKAC-u o tome.
http://www.skac.hr/dopisivanja.php?Zast ... nije&ID=38

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Mislim da imam riješenje prema tome
- normalno!

Dodao bih angelusovu tumačenju (iako se sa svim ne slažem!) sljedeće.
Ponekad su i sveci (pa i njihove relikvije davane kao zaštitnici mjesta - ali i kao neka vrsta uzora. Poznato je da je vizitator Hvarske biskupije Andreis davao pojedinim župama relikvije nekog sveca sa nalogom da se trajno i svečano slave..
Tako je jednoj župi (gdje su ljudi bili prilično škrti) dao relikvije sv. Jeneroža (Generosus) "Velikodušni" (i danas se slavi svečano u toj župi)
drugoj gdje su ljudi bili prilično nasilni dao im je relikvije sv. Klementa (ne onog pape i mučenika) (Klemens) "Blagi"
Jednoj župi gdje je bio raširen preljub Mandalenu pokornicu...a župi Dol je dao relikviju sv. Primitivusa - mještani bili timj povrijeđeni i nikada se kult nije proširio..

Onda imamo relikvije raznih drugih svetaca (uz te relikvije povezane razne zgode i nezgode) Viktor (Pobjednik) Jušt (Justus= Pravednik) Prošper (Prosperus - Onaj koji napreduje) Reparata (ona koja se popravlja)

Bilo bi zanimljivo istražiti koliko su te relikvije i ti sveci (propovijedi na njihove blagdane) utjecali na kulturni i duhovni napredak dotičnih mjesta..

Prema tome relikvije i sveci su igrali vrlo veliku ulogu i u vjerskom i kulturnom životu - pa i nacionalnom (relikvije solinskih mučenika u lateranskoj krstionici.. relikvija sv. Šimuna Bogonosca u Zadru (poznata škrinja sv. Šime)... pa relikvija sv. Vlaha u Dubrovniku... Vjerujem da je nezamisliva povijest hrvatskog naroda i njegove kulture bez relikvija...

E kad bi danas došao nekakav vizitator u Hrvatsku kakave bi relikvije i blagdane naredio slaviti...