Odgojena sam u katoličkoj obitelji i to u punom smislu riječi. Majka je ostala udovica jako rano, i sama je odgajala mene i sestru. Nikada se nije ponovno udavala niti imala nekoga, nego je svoj život podredila Bogu. Suprug je odrastao u "katoličkoj" obitelji u kojoj se nikada nije išlo na Svetu Misu niti se molilo doma. Kad smo se upoznali i počeli hodati, krenuo je sa mnom na Svetu Misu, čak sam ga nagovorila da ode na Ispovijed, što je ispočetka odbijao, ali je na kraju to napravio i bio mi je jako zahvalan. Na sljedeću Ispovijed je išao netom prije vjenčanja i nikada više poslije, a sad smo u braku gotovo sedam godina. U međuvremenu smo kupili kuću i dobili prekrasnog sinčića, iako sa poteškoćama u razvoju. Suprug to nikako nije mogao prihvatiti, jednostavno je prestao komunicirati sa mnom o tom "problemu". Ja sam sama vodila dijete kod raznih doktora, na vježbice, ... on nije želio u ničemu sudjelovati. Poštovala sam njegovu odluku iako mi nije bilo drago, ali razumijem da se ljudi boje. Dječak sad ima gotovo pet godina i uspjeli smo proći ono najgore s čim su nas doktori plašili (dječak hoda, govori, ide u vrtić, mali broj ljudi uopće primjećuje nekakve probleme na njemu). Koncem prošle godine smo dobili prekrasnu malenu djevojčicu. Tijekom cijele trudnoće suprug mi se činio odsutan, pa sam sumnjala da je to zbog straha da li ćemo i sa ovim djetetom imati slične probleme. Inače suprug je terenski radnik, tako da često izbiva iz kuće. Navikla sam se sama brinuti za domaćinstvo, dijete, inače i radim na dosta odgovornom poslu, tako da sam radila i tijekom cijele trudnoće. Kad je bebica imala tri mjeseca suprug i ja smo se žestoko posvađali, ne sjećam se više koji je razlog bio. Uvijek je bježao kad bih ga pitala zašto je potišten, dalek,... Otvorila sam njegov novčanik i pronašla poruku na kojoj je pisalo VOLIM TE i potpis kolegice iz njegove firme. Našla sam i račun za vrlo skupi poklon!!!
Kako je suprug otišao, a nije se htio javiti na telefon, poslala sam mail toj kolegici. Ujutro sam se probudila on je već otišao na posao, no ubrzo se vratio iznimno ljut. Pitala sam ga od kad to traje, zašto, ... Sve mi je priznao, nije mogao vjerovat da sam toliko povrijeđena, on je smatrao da će mi biti svejedno,... Morao je nazad u firmu.
Nakon toga mi stiže mail od dotične kolegice u kojem se ona kune da između njih dvoje nema ništa, da mu je ona samo rame za plakanje,... On također poslijepodne dolazi kući i uvjerava me da sam sve krivo čula. Ne znam, valjda u želji da je to istina, počnem vjerovati u to. Odlazimo kod bračnog savjetnika, gdje mi se on kune da me voli i da s njom nema ništa,...
Nakon jedno 2 tjedna pronalazim poruke (ne pitajte kako) u kojem je evidentno da su u vezi već godinu dana (2-3 dana nakon što sam zatrudnila su počeli svoju "vezu"). Zovem ga da smjesta dođe kući, on ponovno priznaje, kune mi se da će to prekinuti, da ne želi ostati bez mene i djece. Opet vjerujem i dajem mu vremena da to riješi. Ona je inače mlađa od njega 11 godina, a njezin otac sjedi u istoj kancelariji sa mojim mužem. Ja to naravno ne govorim nikome, nego sve prolazim sama, jer ne želim povrijediti još nekoga. Za dva dana dolazi kući i kaže mi da je sve prekinuo, vjerujem mu. Dva tjedna nakon, opet poruke, i dalje su zajedno iako on sad glumi divnog muža. Opet ga zovem, dolazi kući sav pokunjen, plače, opet mi se kune da ne može više tako, da mu nisam dala dovoljno vremena da sve riješi. Puštam ga 5 dana da sve bude gotovo. Nakon toga mjesec i pol dana proživljavamo novi medeni mjesec, ja sigurna da je sve završeno, imamo dvoje prekrasne dječice, ne želim im moju sudbinu odrastanja bez oca, a i volim ga...
Nakon tih divnih mjesec i pol dana ih uhvatim da i dalje idu zajedno na teren iako mi se kunio da je promijenio kolegu, i naravno da nisu samo radili

. Osjećam se totalno izbezumljeno. Zovem njegove roditelje, koji su u potpunosti na mojoj strani. Oni me nagovaraju da obavijestim i njezinog oca. Zovem čovjeka, koji ne može vjerovati, uvjerava me da su oni samo kolege, ali napokon povjeruje i razdvoji ih da ne idu zajedno na teren. Razgovara sa mojim suprugom koji mu sve prizna. Muž se taj dan odselio od kuće, ali sam ga navečer nazvala da se vrati, jer ne možemo samo tako sve okončati, imamo puno toga zajedničkog oko čega se trebamo brinuti.... Opet obećanja i priče da mu ona ništa ne znači, nego je strašno laka ženska koja se skida pred njim dok su na terenu, a njemu je to bilo neugodno reči njezinom ocu da ih razdvoji. Ja se napokon ponadam da je svim mojim brigama došao kraj jer sad više nemaju priliku biti zajedno i najvažniji ljudi su ipak saznali. Ali,...
Prije desetak dana sam pronašla poruke na mobitelu gdje joj piše kako je voli i da bi je ženio da može. Ona se njemu kune da će ga čekati koliko treba, nagovara ga na rastavu, zajedničko skrbništvo, da odu zajedno u stan. Inače to je klinkica od 24 godine, ateistica,... Opet slomljeno srce. Pitam njega zašto mi ranije nije priznao da neće moći bez nje, da bi mi to poštedilo mnogo muka, ali on se opet kune da prema njoj ne osjeća ništa, nego to što piše nema nikakve veze sa zdravom pameću. Nešto tipa, ako želi živjeti u bajci, zašto joj on to ne bi omogućio, ali da više nikad ne bi bio s njom,...
Obećava da više neće slati nikakve poruke iako mu nije jasno kako sam mogla oprostiti godinu i više varanja, a smetaju mi poruke!!! Jučer sam opet našla poruke
Čitam vjersku literaturu o oprostu (da nije tako, vjerojatno bih već odustala), kaže g. Ivančić, skroz dok čovjek iskazuje željenje za počinjenim djelom treba mu opraštati, ali ja vas pitam do kada??
Suprug ne želi čuti za ispovijed, jer šta će on nekome pričati što je on radio,...
Opet mi govori da mu ona ništa ne znači, da mu je samo smetnja, ali da jednostavno ne zna zašto joj još uvijek odgovara na poruke,... Ne znam što da radim!
Zadnja solucija mi je razvod, stalno vjerujem da ima nade, jer mi govori da me voli, do kad da mu to vjerujem i da li da uopće toleriram tako nešto.
Što se tiče brige za djecu i fizički, psihički, materijalno, mislim da ću moći sama, ali znam koliko djeci fali otac i ne želim da to prolaze. Njegovi roditelji su mi obećali svu moguću pomoć od čuvanja djece, materijalno (u granicama mogućnosti jer su oboje umirovljenici). Nemam uvjete za zatražiti razvod braka, jer dijete nema godinu dana, ali to ni ne želim. Nitko od moje obitelji ne zna ništa o tome, i mislim da im neću moći reći (pogotovo mami) dok sama ne budem 100% sigurna ako ću otići od njega. Ali uvijek ostaje ona mala nada da ćemo moći to nadvladati i da nikad neće niti morati saznati, jer bi joj to slomilo srce.
Da li ima netko nekakav savjet?
Nadam se da ste uspjeli pohvatat konce, jer pišem u afektu, a i bebica mi je u krilu.
Inače nisam neobrazovana žena koja je prisiljena biti uz muža jer nema izbora. Završila sam fakultet, imam dobro plaćen posao, ali i dalje ne odustajem. Da li sam luda, uplašena, ili što??