Katolički odgovori

U ovom odličnom tekstu uobličenom u vidu pitanja i odgovora, pročitajte odgovore na neka uobičajena pitanja o životu homoseksualnih osoba, ali odgovore koje daje gospodin Weed nećete naći u tzv. mainstreem medijima. Zašto? Zato jer oni ruše sliku o homoseksualnosti, a koju nam mediji uporno žele podvaliti. A to je da je svim homoseksualcima jedino stalo do homoseksualnog seksa, što uopće nije točno. Više na linku http://zdravstveniodgoj.com/news/ja-sam ... roje-djece

Spomenuti Josha Weed je mormon kojem njegova homoseksualnost ne smeta u obavljanju vjerskih i obiteljskih obaveza. Da li je takvo što moguće u Katoličkoj Crkvi?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Pročitao sam članak i koliko vidim sasvim u skladu sa katoličkim nauka KKC - razmišljam na tom tragu da li ja kao svećenik, koji sam se obvezao na celibat, griješim ako osjećam ljubav prema nekoj ženi. I ta ljubav nikako ne ulazi u "praktićni dio moga života?" Smijem li ja nekoga voljeti? I ako nekoga volim da li kršim time bilo koji zakon? Pa i Božji!

Baš me zanima pročitati mišljenje!

Moje mišljenje je: Iako živite u celibatu, ne griješite, ako osjećate ljubav prema nekoj ženi, ali malo podalje od "praktićnog dijela":))))) Zašto ne biste smjeli voljeti nekoga...?
Zar ljubav može biti u prekršaju ?

_________________

Po mome, miješate kruške i jabuke.
Čovjek kojega seksualno ne privlači njegova žena "odrađuje" posao - ma divota, to nema veze s ljubavlju. A brak je bitno povezan s ljubavlju.
Što se ovog drugog tiče, ljubav nisu samo osjećaji, ali naravno, jesu i oni. Koliko znam, celibat je obveza beženstva, a ne zabrana određenih osjećaja. Druga je stvar kako čovjek s time živi, sigurno ovisi od osobe do osobe. Nekoga će čežnja "ubijat", drugome možda bit pogonsko gorivo, trećemu će biti neka mirna rječica koja ga neće previše uznemiravat. Naravno, ovaj prvi će to skupo plaćat i pitanje je koliko može tako živjet. Različiti smo ljudi!

Imam potrebu dodati - kako netko može imati krasasn spolni život s jednom osobom, a privlači ga druga ili druge? Mom tupavom mozgu je neshvatljivo i molim da mi netko to objasni.

I ja sam ga pročitao i mislim da nije nikako u redu sa katoličkim naukom.

Da malo objasnim.
Brak je sjedinjenje muškarca i žene.
Brak nije bilo kakvo sjedinjenje, ono je spolno sjedinjenje.
Za spolno sjedinjenje potrebna je i tjelesna predispozicija, ali i duhovna predispozicija darivanja osobi suprotnog spola.
Znači tijela i duše, duha.

Svi znamo da sakrament ženidbe nije završen, poptun, dok se supružnici ne sjedine, odnosno dok ne dođe do spolnog odnosa.
Zbog tog razloga osobe koje fizički ne mogu ostvariti spolni odnos ne mogu sklopiti brak, npr impotentne osobe. (ovo je malo kompliciranije, jer postoji trajna i privremena impotencija, pa se tome ne pristupa crno-bijelo, ali recimo rasprave radi da je trajna impotencija, takva osoba bi bila doslovno nesposobna za spolni čin, samim time i za brak)

U duhovnom pogledu radi ostvarivanja braka potrebno je i duhovno davanje, biti MUŽ svojoj ŽENI.
Žena da bi bila žena između ostaloga, treba biti i željena od svoga muža. Žena se daje svome mužu na "poziv", želju muža. On ju želi iskreno, on žudi za njom......, (vidi pjesmu nad pjesmama).
To nije igrokaz koji se može odigrati, pa da kažemo ispunili smo formu.
Tu stvarno, najstvarenije mora biti prisutna želja prema osobi suprotnog spola, kako bi ona odgovorila na tu želju.
Ukoliko nema te želje, nema ni braka, duhovna impotencija prema osobi suprotnog spola.

Sam tekst je malo čudan jer piše:
"Znao sam da sam gay, a s druge sam strane jako uživao u seksu sa svojom ženom".

Iz ovog njegovog svjedočanstva moguće je razumno zaključiti dvije stvari:

1) čovjek je jednostavno biseksualac ili
2) homoseksualnost je zapravo sasvim ok isključimo li svjetonazor, pa bi tako i ja kao heterosekusalac u nekom mogućem svijetu u kojemu je situacija obrnuta (homoseksualnost je većinska, "normalna" pojava, a heteroseksualnost devijacija od normale) mogao biti bez problema homoseksualac i uživati u činu koji mi je potpuno odbojan.
To se odnosi i na ovaj aktualni svijet, jer tvrdi da je za uživanje u seksualnosti i uzbuđenje dovoljna "najdublja intimnost" i ljubav.


Vlč. Sneni, ako smijem primjetiti da vaša analogija nije adekvatna.
Vi kao muškarac da ste se kojim slučajem oženili, a ne otišli za svećenike, možda se zaljubite u drugu osobu tokom života, ali to ne opovrgava činjenicu da ste na samom činu vjenčanja zaista bili zaljubljeni u tu ženu i iskreno joj obećali svoju privolu. I ne bi zgriješili dok god ne bi napravili preljub. Osjećaj nije grijeh. Čak kada bi i kao muž napravili preljub time ne bi prestali biti oženjeni.
Ista se paralela može povući na celibat.
Muž je muž svojoj ženi, svećenik je muž svojoj Crkvi.
Ali da muž kojim slučajem laže na vjenčanju i voli drugu ženu, a obećava ljubav ovoj na vjenčanju, tada sakrament jednostavno nije ni sklopljen. (stvari najčešće nisu crno-bijele, tako da zna biti dvije ljubavi, pomiješani osjećaji, itd......., ali rasprave radi).

U tom kontekstu pravi homoseksualac (ne biseskualac) nema želje za osobom, i on nju LAŽE na samom činu vjenčanja, samim time sakrament nije ni sklopljen.


(ni ovdje stvari nisu toliko crno-bijele, jer nitko ne može utvrditi trajnu homoseksualnost, tako da.........)
Nadam se da sam dobro objasnio, ako nisam pokušat ću ponovo.

ne vidim razloga daljnje diskusije jer se uvode elementi o kojima nije riječ. ja dobro razlikujem osjećaj od nekog čina. Ali ne mora moje mišljenje biti ispravno a niti prihvatljivo.

vlč. Sneni
Nisam imao namjeru Vama poklapati (možda je tako ispalo).
Napisali ste kako Vas zanimaju mišljenja, pa sam dao svoje.
A komentar na razliku čina i osjećaja sam namjerno dao kako bi argumentirao svoj odnos prema vašem argumentu.
Zaista me zanima, a nadam se i ostale, Vaše mišljenje kako bi nas "izazvali" u kreativnom razmišljanju.
Vaše upise na forumu nadasve cijenim.

Nisam baš razumio u kom smislu bi bio povrijeđen katolički nauk (koje odredbe) ako bi neki katolik postupio na način kako je to opisano u članku? Do sjedinjenja je došlo te imaju troje djece, a žena je prije stupanja u brak bila upoznata sa situacijom i pristala na nju, dakle bila je na neki način uvjerena kako ju može ljubiti i poštovati sve dane života svoga.
Odnosno što bi bilo primjereno za katolika sa homoseksualnim sklonostima u takvoj situaciji?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Fizičko sjedinjenje se dogodilo, tu nema govora, imaju ljudi troje djece.
Da li se duhovno sjedinjenje dogodilo?
Ako muškarac nema želje za ženom, već to radi zato što bi to tako trebalo biti.


Rasprave radi, recimo da sam zaljubljen u udanu ženu. Za nju se nikako ne mogu oženiti, ona čak ni ne zna da je volim i želim brak s njom.
Ali kako ja zaista želim brak i smatram da se ljudi ostvaruju u braku, a tu udanu ženu ne mogu imati, da li mi je dozvoljeno da se oženim za neku drugu koja me ne privlači, čisto zato da bi bio u braku.
Čak sam joj i priznao da me ne privlači, već da me privlači "ona" udana žena, i ona se slaže s takvom situacijom.
Da li je taj brak valjan, odnosno da li je valjan sakrament.

Nadam se da je analogija prihvatljiva.

Pitanje je kome je ovaj išao nešto dokazati!!!
Ako nije iz ljubavi, onda ne znam koji je uvjet da uđe u brak, možda je doista išao nekom nešto dokazati. A možda je bisexualac!!

Moram priznati kako mi nije sasvim jasno koje manifestacije ulaze pod pojam "duhovno sjedinjenje" te koliko je ono prisutno i kod ostalih parova? U opisanom slučaju su muž i žena sjedinjeni kako u odgoju djece tako i vjeri pa ne znam koja to dimenzija fali odnosno traži li se u ovom slučaju nešto što se uobičajeno ne traži od ostalih bračnih drugova?


Ovaj primjer podrazumijeva da postoji konkretna druga udana žena, a ne samo općenita sklonost prema udanim ženama. Dakle nije primjer baš isti slučaj no, možemo ga razmotriti.
Prije svega treba imati u vidu dugoročno rješenje ove situacije, a ja mislim kako samački život za osobu izvan kleričkog staleža nije prihvatljiva opcija. Dakle prvo bi trebalo prekinuti tu navezanost na udanu osobu koja se manifestira kao ljubav, iako to ubiti nije, jer ljubav bi trebali biti i produktivna, moguća ispunjavajuća itd. Prekid ljubavi nije nešto nemoguće jer nekada se i u braku dogodi da ljubav splasne pa i prestane kod nekih ako ju se prestane pothranjivati. Nakon prekidanja navezanosti, bilo bi potrebno stvarno potražiti drugu žensku osobu koju se može ljubiti i poštovati te s njom stupiti u brak. Ta ženska osoba, ako ju to zanima, ima pravo znati sve o prijašnjim ljubavima i stanju osjećaja prema tim bivšima.


Da, valjan je i ne bi se takav brak mogao proglasiti ništavnim pred crkvenim sudom.


Prihvatljiva je donekle no, najveća manjkavost je to što nije prihvatljivo trajno rješenje u kojem laik sam sebe unaprijed osuđuje na samoću. Ponovio bih pitanje koja sam prije uputio, ali je izostao odgovor na njega: Što bi bilo primjereno za katolika sa homoseksualnim sklonostima u takvoj situaciji?

Što se tiče nekakvih priča o ljubavi kao isključivom kriteriju za brak (zanimljivo je da su to neprestano ponavljali protivnici referenduma o braku) mislim da je to stvarno nije argument jer ljudi i danas ulaze u brak iz svakojakih razloga, a da ne govorimo o prošlosti kada je bilo uobičajeno ugovaranje brakova te bi se tim stavom svi takvi brakovi proglasili nevažećim, neuspješnim itd. Što svakako nije istina.
Isto tako raznim ljudima je razno izvorište ljubavi, nekima je to pažnja, nekima sigurnost, nekima potomstvo, nekima prilika za sebedarje i žrtvu. Na kraju krajeva zar Krist nije ukazao na žrtvu kao izraz najveće ljubavi?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Možda je to moja manjkavost, ali ne mogu razumjet kako muškarac može imati spolne odnose sa ženom, a privlače ga muškarci - u konačnici i fiziološki? Isto tako ne razumijem kako žena može živjet u braku s muškarcem (i naravno imat spolne odnose) znajući da ga privlače muškarci? To mi nije jasno na dva kolosijeka - na psihološkom i tjelesnom. Na duhovnom mi je jasno ukoliko osoba prihvaća to kao žrtvu, odnosno brak koji nema erosa, nego caritas (mislim da je ovako jasnije), hm... meni ne ide. Bilo bi mi drago da mi netko razjasni.

Ne razumijem niti ja sve to kao što ne razumijem i muškarce koji varaju svoje žene s drugim ženama i govore da ih ipak vole. Zapravo se ne trudim to shvatiti jer nisam siguran kako to uopće mogu shvatiti no, mislim da je mjerodavno to što je čovjek u članku rekao da mu to uspijeva. Na nama je hoćemo li to prihvatiti kao mogućnost ili nećemo, ako nećemo koje su druge opcije za osobu sa homoseksualnim sklonostima?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Po meni je opcija liječenje. Uvjerenja sam da je homoseksualnost u sebi poremećaj identiteta osobe te da je izlječiv. Uz put, čitala sam sjejnu knjigu, svakome je preporučam: Jeffrey B. Satinover - Homoseksualnost i politika istine, izdavač MISL, 2011. Nažalost piše da je izdana samo u 500 primjeraka, ja sam naletjela na nju u gradskoj knjižnici. Osobito me dojmilo 16. poglavlje - Poganska revolucija u kojemu autor tako dobro povezuje silu stvari i štošta što se događe postaje jasno i logično. Autor tvrdi da su "svjetovni programi koji mijenjaju homoseksualno ponašanje brojniji i djelotvorniji nego što je opće pučko mišljenje sklono vjerovati", a da su duhovni programi koji ljude vode prema ovisnosti o Bogu još djelotvorniji.

Da nedostaje ta dimenzija koja se uobičajeno explicitno ne traži, jer se smatra da je po defaultu prisutna.
Mislim da je sara najbliže došla tome, da brak ne može počivati bez erosa.
Ne može biti razlog stupanja u brak da bi bio u braku.
Već razlog stupanja u brak bi trebao biti da bi bio s drugom osobom.
Iz članka mislim da je kod njih prvi slučaj koji sam naveo.


Takva osoba bi trebala se suzdržati od ulaza u brak, dok god ima takve sklonosti.
To nije osuđivanje sebe na samoću, nego težnja za brakom, ali prihvaćanje trenutnog stanja, koje ne mora nužno biti trajno.
Npr. šta s ljudima koji pate od impotencije?


Je, ali oni to navode kao isključivi kriterij, Ljubav nije isključivi kriterij, ali je bitan.


Nisam tako siguran.


Definitivno to nisu sakramentalni brakovi, prva stvar koju svećenik pita supružnike na početku obreda, "Da li ste svojom voljom ovdje došli". I taj element kod ugovorenih brakova definitivno izostaje.


Moram priznati iako mi je kristalno jasno, teško artikuliram misao, bit će bolje sutra .