|
U ovakvim pitanjima -stvaranja i evolucije,dobro je vidjeti što o tome misle eminentni teolozi.Smatram da nećemo pogriješiti ako o toj temi konzultiramo bivšeg prefekta Kongregacije za nauk vjere i kasnijeg papu Josepha Ratzingera Benedikta XVI.
Premda skraćujem cjelokupno razmišljanje, možda će pomoći revnim tražiteljima:
" Da bismo pošli naprijed,moramo točnije istražiti i izvješće o stvaranju i ideju evolucije; nažalost to dvoje možemo ovdje učiniti samo u naznakama.Polazeći od ideje evolucije,najprije se upitajmo: kako se zapravo shvaća svijet kada ga se poima evolutivno? Tu je jamačno bitno to da bitak i vrijeme ulaze u čvrst odnos: bitak jest vrijeme,nije posrijedi samo to da on ima vrijeme.Samo u postajanju on jest i razvija se u sama sebe.Slijedom toga,bitak je shvaćen dinamički,kao kretanje bitka,kao bitak koji je usmjeren na nešto: ne kruži u uvijek istomu,nego se kreće naprijed.Doduše,sporno je može li se pojam napretka primijeniti na evolucijski lanac,pogotovo zbog toga što ne raspolažemo nikakvim objektivnim mjerilom koje bi dopuštalo reći što treba smatrati boljim ili manje dobrim i kada se,slijedom toga,smije ozbiljno govoriti o napredovanju.Samo što poseban odnos,koji zauzima spram sve ostale stvarnosti,čovjeka opravdava da sebe promatra kao odnosnu točku,barem glede pitanja o samome sebi: dok je god riječ o njemu samomu,nesumljivo ima opravdanje za to.I kada tako mjeri,pravac je evolucije i njezino obilježje napredovanja u konačnici neosporno,iako se pritom ne previđa da postoje slijepe ulice evolucije i da je njeziin put daleko od toga da potječe pravocrtno.I zaobilazni putevi su put,i zaobilaznim se putevima stiže do cilja,kako upravo pokazuje sama evolucija.Pitanje ima li smisla bitak shvaćen na taj način kao put,evolucija u cjelini,ostaje pritom otvoreno i ne može biti odlučeno ni unutarsame teorije evolucije; za nju je to pitanje strano njezinoj metodi,a za živoga je čovjeka temeljno pitanje svega.Prirodna znanost,ispravno uviđajući svoje granice,danas tvrdi da se na ovo za čovjeka bitno pitanje ne može odgovoriti unutar znanosti,nego samo u okviru 'sistema vjere'.Činjenicom da mnogi pritom misle kako kršćanski 'sistem vjere' nije za to prikladan,nego se mora pronaći novi,ovdje se ne možemo baviti,jer time iznose tvrdnju koja je unutar njihove vlastite odluke vjere i izvan njihove znanosti.
No,time smo sada stavljeni u situaciju da možemo točno reći što znali vjera u stvaranje s pogledom na evolutivno poimanje svijeta.Naočigled temeljnog pitanja,na koje odgovor ne može dati sama teorija evolucije,vlada li ovdje besmislenost ili smisao,ona izriče uvjerenje da svijet u cjelini,kako kaže Biblija,proizlazi iz Logosa,to jest iz stvarateljskoga smisla,te predstavlja vremenit oblik njegova samoostvarenja.S gledišta našega shvaćanja svijeta,svijet nije daleki početak niti početak podijeljen na više stadija,nego se tiče bitka koji je vremenit i nastajući: jedan stvarateljski Božji čin obuhvaća sav vremeniti bitak i u njegovoj mu razdijeljenosti daje jedinstvo,u kojemu se istodobno sastoji i njegov smisao,koji za nas nije proračunljiv,jer mi ne vidimo cjelinu,nego smo i sami smao dijelovi.Vjera u stvaranje nam ne kaže što je smisao svijeta,nego samo da on postoji.Sva je ova širina kretanja nastajućeg bitka slobodno i u riziku slobode stojeće ostvarenje iskonske stvarateljske misli od koje ima svoje bivstvo.I stoga nam danas moža postaje razumljivije ono što je kršćanski nauk o stvaranju uvijek tvrdio,ali je ono pod dojmom antičkih modela teško moglo zadobiti vrijednost:stvaranje se ne može misliti prema uzorku obrtnika koji pravi svakojake predmete,nego na način na koji je mišljenje stvaralačko.I istodobno biva razvidno da je cjelina kretanja bitka (ne samo početak) stvaranje i da je isto tako cjelina (ne samo ono što dolazi kasnije) vlastita stvarnost i vlastito kretanje.Sažmemo li sve to,možemo reći: vjerovati u stvaranje znači svijet u nastajanju,što ga je otvorila znanost,shvaćati u vjeri kao smislen svijet koji dolazi iz stvarateljskoga smisla.
No,time se već jasno ocrtava i odgovor na pitanje o stvaranju čovjeka,jer je sada pala temeljna odluka o položaju duha i smisla u svijetu: priznavanje svijeta u nastajanju kao samoostvarenje jedne stvarateljske misli uključuje i njegovo svođenje na stvarateljstvo Duha,na Duha Stvoritelja,Creator Spiritusa.U Teilharda de Chardina glede ovoga pitanja nalazimo duhovitu primjedbu:"Ono što materijalista razlikuje od spiritualista nipošto više nije (kao u fiksirajućoj filozofiji) činjenica da on dopušta prijelaz između fizičke infrastrukture i psihičke super-strukture stvari,nego samo da on konačnu točku ravnoteže kozmičkoga kretanja s nepravom stavlja na stranu infra-strukture,a to znači raspada." O pojedinostima ove formulacije sigurno se može raspravljati;ali,čini mi se da je ono odlučujuće ovdje sasvim točno izrečeno: alternativa materijalizam ili duhovno viđenje svijeta,slučaj ili smisao,danas nam se predstavlja u obliku pitanja promatramo li duh i život u njihovim uzlazećim oblicima samo kao slučajnu plijesan na površini materijalnoga ( to jest bivstvujućega koje ne shvaća sâmo sebe) ili kao cilj događanja,a time i obrnuto,materiju,kao pretpovijest duha.Ako se odlučimo za ovo drugo,onda je time jasno da duh nije slučajan proizvod materijalnih razvoja,nego da je materija jedan moment u povijesti duha.A to je samo drugačiji izraz tvrdnje da je duh stvoren i da nije čisti proizvod razvoja,iako se pojavljuje na način razvoja. Time smo došli do mjesta na kojemu se daje odgovor na pitanje kako teološki iskaz o posebnom stvaranju čovjeka može postojati zajedno s evolutivnom slikom svijeta,odnosno,koji oblik mora zauzeti u evolutivnoj slici svijeta.Obrađivati pojedinosti ove teme nadilazilo bi okvir ovoga pokušaja,te ćemo se stoga zadovoljiti s nekoliko naznaka.Najprije bi trebalo podsjetiti da ni s obzirom na stvaranje čovjeka,stvaranje ne označava daleki početak,nego je u Adamu mišljen svatko od nas: svaki je čovjek usmjeren k Bogu.Vjera o prvomu čovjeku ne tvrdi ništa više negolio svakomu od nas,i obrnuto,o nama ništa manje negoli o prvomu čovjeku.Svaki je čovjek više od proizvoda nasljeđa i okoline,nitko ne nastaje samo iz proračunljivih unutar-svjetovnih čimbenika,taja stvaranja stoji iznad svakoga od nas.Potom bi trebalo dotaknuti uvid da duh ne pridolazi materiji kao nešto strano,kao drugačija,druga supstanca; štoviše,prema rečenomu,nastupanje duha znači da jedno napredujuće kretanje dolazi k cilju koji mu je doznačen.Naposljetku bi trebalo reći da upravo stvaranje duha najmanje smijemo zamišljati kao Božje obrtničko djelovanje,koje bi odjednom u svijetu počelo raditi svoj posao.Ako stvaranje znači ovisnost bitka,onda posebice stvaranje nije ništa drugo do posebna ovisnost bitka.Tvrdnja da je Bog stvorio čovjeka na specifičniji,direktniji način nego prirodne stvari,jednostavno znači,da se izrazimo manje slikovito,da je Bog htio čovjeka na jedan specifičan način: ne samo kao biće koje 'jest tu',nego kao biće koje ga poznaje; ne samo kao tvorevinu koju je on mislio,nego kao egzistenciju koja može misliti njega.Ovu specifičnu činjenicu,da je Bog čovjeka htio i poznavao,nazivamo njegovim posebnim stvaranjem.
Polazeći odatle,može se postaviti dijagnoza o obliku čovjekova postanka: glina je postala čovjekom u trenutku kad je jedno biće prvi put,iako još uvijek sjenovito,uspjelo oblikovati misao o Bogu.Prvo Ti koje su ljudska usta-koliko god mucavo- izgovorila Bogu označava trenutak u kojemu se duh podigao u svijetu.Ovdje je prijeđen rubikon čovjekova postanka.Jer,čovjeka ne čini čovjekom korištenje oružja ili vatre,nove metode okrutnosti ili istraživanja učiinkovitosti,nego njegova sposobnost da bude neposredno za Boga.Ovoga se čvrsto drži nauk o posebnomu stvaranju čovjeka; u tome je središte vjere u stvaranje uopće.U tomu je i razlog zbog kojega paleontologija ne može odrediti trenutak nastanka čovjeka: postajanje čovjekom uzdignuće je duha kojeg se ne može iskopati lopatom.Teorija evolucije ne dokida vjeru; ona je ni ne potvrđuje.Ali,ona je izaziva da samu sebe dublje shvaća i tako pomogne čovjeku da shvati sebe,da sve više postaje ono što jest: biće koje dovijeka Bogu treba govoriti Ti." Joseph Ratzinger Benedikt XVI.;Dogma i Navještaj
|