Katolički odgovori

Priča počinje klasično, upoznali smo se, zavoljeli, zaručili... Bila sam katolik, ali nisam se nekih stvari puno pridržavala, on nije bio kršten.
Negdje u tijeku naše veze meni je vjera postajala sve važnija.
Kada smo došli u crkvu prijaviti vjenčanje, svećenik nam je objašnjavao kako će ići obred i da se naš slučaj naziva "miješanim brakom".
Tad je on izrazio želju da se krsti.
Znam da se neki pred vjenčanje krste po želji svojih partnerica, ali nisam htjela da to radi zbog mene, već samo ako vjeruje i pazila sam da u tome ne utječem na njega. Želja je bila njegova, razgovarali smo o važnosti tog koraka sa svećenikom i međusobno.
Počeo je sa mnom ići na misu, živjeli smo čisto do vjenčanja, išao je na pripremu za krštenje, razgovarali smo o prirodnom planiranju obitelji.

Godinu i pol nakon vjenčanja, on na misu ode blagdanima, ali ne sudjeluje nego samo stoji tamo (odbija sudjelovati, nije da ne zna), ispovijed smatra glupom pa ne ide, o Crkvi se izražava jako negativno pred ljudima, ne slaže se s većinom crkvenih zakona, odbija odnose bez kontracepcije (nemamo ih uopće jer zna da tako ne odobravam).
Materijalizam koji vidim na njemu me sve više rastužuje. Dok je živio s roditeljima, uglavnom je imao novca, i ja sam imala dobar posao kad smo se vjenčali, u braku sam ostala nezaposlena (tražim posao) i sad mu nedostaje za neke stvari (ne osnovne nego luksuze, npr. nove gadgete), postao je jako obuzet "ganjanjem" novih mobitela i sličnih uređaja, npr. jedva se pokrijemo, a on gleda kako da si kupi novi uređaj iako ima prošli model istog. Postao je jako osoran zbog toga, uživa u hvalisanju, prikazuje da imamo i možemo si priuštiti neke stvari (netočno) da bi ispao "faca" pred kolegama. Ok, nemamo novca, ali možemo na jeftin izlet, to smo radili i kad smo imali novca za skuplje, bilo nam je zabavno, ali to više nije dovoljno dobro. A zavoljela sam ga jer nije bio takav...
Ono najgore - kad razgovaramo o djeci, ne želi da postanu "ovce" - drugim riječima, prihvatio bi površan katolički odgoj, ali ne pravi.

Na misi sama osjećam se tužno, ta dva-tri puta godišnje kad ode sa mnom osjećam njegovo nerazumijevanje pa se ni tad ne mogu veseliti.
Komunikacija nam pati jer i mene smatra "ovcom" kad se o vjeri radi.
S jedne strane shvaća da imam neka uvjerenja, s druge strane mi ih predbacuje. (Pogotovo kad se o bračnim odnosima radi, ne želi silom ništa (jer zna da ne želim kontracepciju), ali spočitava mi što nismo u tom aspektu "slobodni" zbog mojih stavova.

Nesretna sam i osjećam se prevareno.
Nisam ga tjerala da se krsti, ali kad je to ipak napravio, mislila sam da shvaća što to znači, što znače obećanja pred oltarom kad smo se vjenčali.
Stajao je tamo dva puta, na krštenju/potvrdi i na vjenčanju, i izgovarao stvari u koje zapravo nije vjerovao. Ta se promjena nije dogodila nakon vjenčanja, cijelo vrijeme je znao, to je i sam izjavio.

Iskreno, da sam to znala, ne bih se udala za njega.

Kada sam se udavala za njega, mogla sam reći da bih bila sretna da mi djeca ispadnu kao on. Danas, pitala bih se gdje sam pogriješila da su takva.

Ne znam više kako da se postavim, razmišljala sam čak i o poništenju braka, iako ne znam ni je li moguće u ovakvom slučaju, jer on sve više pati na neke površne stvari i sve više se udaljava od onoga o čemu smo prije braka razgovarali (kako želimo živjeti, što je važno, kako s djecom...). Bili smo tako bliski i slični, sad se pitam kako sve to nisam vidjela, gdje je bilo, a nisam luda, znam što je govorio i kako se tada postavljao.

Marama, imaš pp

Ako se volite onda nema smisla razmišljati je li sad brak sklopljen valjano ili ne.
Ako se volite, imat ćete prirodno i bračne odnose otvorene za život, a to može biti neki period i samo u neplodne dane. To je važno, sve su to čini ljubavi, a iz ljubavi ćete misliti jedno na drugo (i djecu) i željeti drugoga usrećiti. Ljubav je ona koja liječi, bez obzira na razilaženje u mišljenjima, Kristovom Ljubavlju se i mi hranimo da možemo prihvaćati drugoga kakav jest, i voljeti ga takvog, a onda će doći i sklad u braku i sve ostalo.

Draga @marama,
hvala ti što si tako iskreno svoje osjećaje podijelila s nama. I ja ću se složiti s Giovijem da je možda vaš brak valjano sklopljen, ali je istina i da ti jako patiš u tom braku, da osjećaš nerazumijevanje i da križ postaje sve teži. Jer, koliko ti rasteš u vjeri, toliko ti postaju bitnije one stvari koje si prije previđala. On tijekom tog vremena nije rastao u vjeri (nisi ti kriva za to), već, kako pišeš, naginje materijalizmu, ne želi djecu, isključuje se iz Crkve, mada su mu u krštenju bili oprošteni svi grijesi koje je dotad učinio... Teška situacija, ali ti možeš spasiti njegovu dušu tako da ostaneš uz njega i moliš se svakodnevno da se obrati. Vaš brak je možda, vjerujem, valjano sklopljen i sakrament vrijedi, milosti iz sakramenta nisu izgubljene, ti ih iskoristi i zahvali Bogu što te vodio svih ovih godina sve više k Sebi. To što, čini se, manje voliš svog muža, to je iz razloga što je on sve dalje od Boga, to je bol, ali i plemenitost, jer tvoje srce više pripada Bogu i On će ti tu ljubav uzvratiti. Sjeti se, ima i drugih ljudi koji slično pate, ima roditelja čija su djeca odlutala, ima djece čiji su roditelji pred rastavom. I sveta je Monika godinama molila za svog sina da se obrati s grešničkog puta, pa je naposljetku postao i on svetac.

Ima li ikako šanse da spasite svoj brak, sačuvajte zrno ljubavi jedno za drugo... Ukoliko poništenje postane neizbježno, trebala bi razgovarati sa svećenikom (sa nešto više detalja), pa će te on uputiti što je najbolje za vas.

Hvala vam na odgovorima.

Adrijana, nije da on ne želi djecu uopće, samo ih ne želi sad (trenutno se u tome slažemo), ali u međuvremenu inzistira na umjetnim načinima sprječavanja trudnoće, iako smo ranije razgovarali o prirodnim metodama i slagali se u tome, barem se tako izjašnjavao. To mi je vrlo problematično.
I druge stvari se sada polako prikazuju u nekom svjetlu na koje nisam navikla, suprotno i razgovorima i ponašanju prije braka. Neke stvari sam sigurno previdjela, ali neke koje sam baš pozitivno zamijetila sada više ne vidim, npr. način na koji mi se obraća, ponašanje u kućanstvu... (Nisam prije bila "ovca" zbog svojih uvjerenja, sad i to čujem.)

Ne znam volim li ga manje, iskreno, možda ne (ako je bol koju osjećam neko mjerilo), ali razočarana jesam donekle, najviše jer se osjećam prevareno.
Da se on predomislio naknadno, donekle bih shvatila, rekla bih si da je barem u trenu ulaska u brak imao iskrenu namjeru živjeti na određeni način, pa posustao. Svi posustajemo u raznim stvarima, idemo ispočetka i opet padamo. Ne očekujem od njega savršenstvo.
Najviše me boli što shvaćam i on sve otvorenije priznaje da je zapravo to oduvijek bilo u njemu, ali nije ništa govorio iako je znao da bi trebao, iako sam ga izravno pitala o nekim stvarima i razgovarali smo o njima za vrijeme njegove pripreme za krštenje i zajedničke pripreme za brak.
Lagao je pred oltarom, i na krštenju i kasnije na vjenčanju. To mi je jako teško shvatiti, ali upravo zbog toga me strah za valjanost braka. Nije mi to nevažno, ako je zbog toga brak nevaljan, kao da i nismo vjenčani, pitam se živim li s njim zapravo u grijehu u tom slučaju.

Javila sam se svećeniku, ali još nisam dobila informaciju kada ima vremena za razgovor, zato sam u međuvremenu došla ovamo.

Sad više shvaćam situaciju. Nije da ga branim, ali čini se da je prije vjenčanja on napravio veliku stvar upravo radi tebe: krstio se i vjenčali ste se u crkvi. On se odlučio za veliki korak u svom životu, iz ljubavi prema tebi, a sad bi ti poništila svoj brak samo zato jer on nije "dovoljno dobar katolik"... On uistinu niti prije nije to bio, ali je pristao na neke promjene u svom životu. Vaš brak je sada "mješoviti", a ti uvjetuješ svoju ljubav njegovim katolicizmom. Možeš se zapitati, bi li bila sretnija da je on tek formalni kršćanin, tj. kršćanin naizvan, da se pretvara, ili je bolje da je ovako iskren, a ti se, ostajući uz njega, možeš moliti (i trebaš, veže vas sakrament braka, a to je velika stvar) pa će se možda obratiti...
Kad ćete imati djecu, vjerujem, bit ćete više međusobno vezani...
Javi, što misliš o tome?

Samo malo - zar nije taj čovjek prihvatio vjeru (obratio se), a ne samo pristao prihvatiti vjeru svoje supruge?!

Jako sam pazila da ne vršim pritisak na njega da se krsti zbog mene i vjenčanja, da mu čak ne kažem da bih to željela.
Iskreno, smatram to krivim razlogom. Treba se krstiti ako vjeruješ u Boga, svi ostali razlozi mi se čine neiskrenima, a Bogu se ne može lagati na taj način. (Očito može, ali mislim da se ne bi smjelo.)
Sam je pitao za krštenje kad smo išli rezervirati termin za vjenčanje. Čak ni župnik nije inzistirao, samo je pitao je li kršten i onda nam bez ikakve kritike krenuo objašnjavati kako ide u tom slučaju, on je sam pitao za to, razgovarali smo toliko puta o važnosti svega, da to nije samo malo vode i par kvačica na nekom formularu, a sad ovo sve...




On ni u kojem praktičnom smislu nije katolik, ne slaže se s osnovnim crkvenim stajalištima (kontracepcija, pobačaj, ispovijed, odgoj djece u tom duhu) i otvoreno vrlo pogrdno govori o Crkvi i naziva vjernike vrlo pogrdnim imenima.
Nije samo da kaže "znam da bi trebalo ići na misu, ali ne da mi se" nego kaže da je misa glupost i da je sve to izmišljotina za budale.

Vrijeme za iskrenost je bilo kad ga je župnik pitao namjerava li živjeti kao katolik, tako odgajati djecu (s tim da je objasnio što se pod tim podrazumijeva), a on je odgovorio potvrdno i preuzeo tu veliku odgovornost, znajući da ne namjerava ispuniti to što govori.

Ne želim poništiti brak zbog toga nego se pitam može li uopće biti valjan ako je to bila laž, namjerna i promišljena, i o tako značajnoj stvari.
(Npr. kao ako jedna strana zataji da ne namjerava imati djecu ili konzumirati brak.)
Da ne zaboravimo da je u tom slučaju moja privola dana na prijevaru.

Našla sam da Crkva svako krštenje smatra valjanim, uz uvjet da je krštenik imao nakanu živjeti prema Božjim zapovijedima i nauku Crkve - on sam kaže da to nije imao namjeru u tom trenu, niti ima sada. Pitanje je dakle i valjanosti njegovog krštenja.

Zar je to samo meni velika stvar?
Meni to nipošto nije "samo", ovo bi mi bilo strašno i u vrijeme kad se nisam pridržavala nekih stvari.



Bojim se da bi djeca otvorila nove probleme, jer on ne odobrava katolički odgoj, dapače užasava se mogućnosti da mu djeca postanu "ovce" (kao što sam ja).
Ne znam kako bi nas zbližio stalni rat oko toga da mama kaže da treba ići u crkvu, a tata kaže da su svećenici samo lopovi u haljinama i pedofili i ismijava me jer dam par kuna na misi.

Ne znam hoću li ti moći pomoći, ali tvoj slučaj se baš uklapa u neke diskusije koje trenutno pratim...

Radi se o jednoj aktualnosti i vrlo živoj stvari: jedan njemački kardinal (W. Kasper) pokrenuo je slično pitanje valjanosti braka tvrdeći čak da mu je papa (Franjo) u jednom privatnom razgovoru kazao kako vjeruje da je oko 50% današnjih brakova nevaljano... (Drago mi je što se upravo i Sara umiješala, voljela bih čuti i njeno razmišljanje.)

Tvoj brak ima neke naznake toga (to može jedino Sud točno ustvrditi), ali glupo bi bilo da ti ja sad savjetujem poništenje braka, tj. utvrđivanje ništavnosti - kad osobno vjerujem da je brak nerazrješiva kategorija i sveta institucija. Ja sam vjerojatno zadnja osoba koja bi nekoga poticala na razvod.

Ali ovaj argument kardinala Kaspera, o brojnim ljudima koji žive u nevaljano sklopljenom braku, znači da je posrijedi čitav fenomen s kojim se osobito Crkva treba pozabaviti. Najlakše bi bilo sve te ljude rastaviti, ali tada bi se razorile obitelji, a to nikome nije u interesu...

Gotovo sam sigurna da je ogroman broj brakova nevaljali. No, ne možemo razgovarati na dvije razine. Jedno je pitanje grijeha, a sasvim drugo valjanosti braka.
Kad gledam o čemu misle i kako prosuđuju mnogi koji sklapaju brak, potpuno mi je logično da taj brak ne može biti valjano sklopljen. Sigurno je da je brak nerazrješiv, samo nije plod svakog obreda vjenčanja sakrament. Onaj komu nije na pameti prihvatiti sakramentalni brak, niti ga ne sklapa, ma što govorio. Sigurno je da se ljudi mogu promijeniti i od nikakvog početka izgradit dobru zajednicu. Pretpostavljam da je tada kao u slučaju tzv. ukrepljenja u korijenu kojim Crkva, pod određenim uvjetima, prihvaća jednu zajednicu kao stvarni, sakramentalni brak.
Ako govorimo o grijehu, sigurno ga nema onaj tko u dobroj vjeri misli da sklapa pravi kršćanski brak, a da ga ima onaj tko olako i neodgovorno dolazi pred oltar. No, osoba koja otkrije da je prevarena u nakani, dakle da druga strana nije ni imala nakanu sklopiti sakramentalni brak, ima puno pravo tražiti da takva zajednica bude proglašena nevaljalom. Uostalom, da je to znala ne bi se bila udala, prema tome je riječ o čistoj prijevari.

Moguće je da novokrštenik ne shvaća sve što obećaje i da mu u toj zbunjenosti treba pomoć da dublje shvati vjeru, no ne vidim zašto bi se ovdje radilo o svjesnoj prevari i s time razlogu za ništatnost.


Crkva smatra svaki brak valjanim (sve dok se ne dokaže suprotno), i stoga se tu ne može raditi o grijehu.

Ako je krštenik dostatno poučen, a treba biti i prihvatio vjeru, kakva to zbunjenost treba biti da odbacuje sve što je u skladu s vjerom, a prihvaća sve što je njoj protivno?
I ako je brak nevaljao, onaj tko je u dobroj vjeri ušao u brak nema grijeha, jer se za grijeh traži svijest i namjera.

Poučen je. Ali, je li uistinu obraćen? Što je i tko je za njega Isus Krist? Što mu znači molitva? Što mu uopće znači Bog i život s Bogom? Dok s time budući bračni partner nije načistu, nema smisla uopće govoriti o kršćanskom braku. Ako srce nije na istoj valnoj duljini s onim što usta ispovijedaju, tada nije čudno da toliki brakovi pate.

Marama, najbolje ti je moliti za vas zajedno, ali i za sebe i njega ponaosob!
Bog će providiti ljubav!

pater Vatroslav Frkin, Kaptol, preporucam naruci se na razgovor. Suprugu i meni je jako Bog pomogao po njemu.
Btb i M.