Fra Jozo Zovko: Imam još svašta reći o Međugorju, samo prvo neka svoje kaže Papa

Citat:
Fra Jozo Zovko: Imam još svašta reći o Međugorju
Dogovor je da o Međugorju ne govore dok Kongregacija za nauk vjere posljednje srijede ovog mjeseca ne donese svoj stav i dok se ne izjasni papa Franjo.
"Da, imam ja još svašta reći o Međugorju. Samo prvo neka svoje kaže Papa", rekao je fra Jozo Zovko koji je prvi upozorio da se djeci davne 1981. ukazala Gospa. Kasnije će doživjeti brojne progone komunističkih vlasti i zbog Međugorja završiti i na robiji. Danas Zovko živi i radi u franjevačkom samostanu Hercegovačke franjevačke provincije u Zagrebu, a u Hercegovini redovno odlazi.
Franjevce stalno zovu novinari, Međugorje je postala "vruća roba", a fra Jozo Zovko kaže da treba malo strpljenja, da se sve smiri, pa će onda naširoko ispričati svoju istinu o Međugorju. "Crkveni se vrh mora slušati", poručuju franjevci.
Fra Jozo Zovko, poštujući stav Crkve da se do mišljenja Pape o Međugorju fratri ne izjašnjavaju, samo je za Jutarnji list ispričao kronologiju tih burnih dana 1981., prisjećajući se pritisaka koje je doživljavao kada se pročulo o Međugorju.
"Bio sam nervozan i kada sam javio mom prijatelju Mišku Gabriću, odmah je dotrčao. Za razliku od mene, došao je u Međugorje opušten i nasmijan i pitao "Što se to dogodilo". Mijo nije imao gdje spavati u mojoj kući, bila je to siromašna kućica, i otišao je spavati u Mostar", priča Zovko koji se prisjeća kako nitko nakon razgovora s djecom nije zauzimao stav, samo su svi slušali što djeca kažu. Gabrić je slikao, a kasnije je sve zapisao i objavio. Slične impresije imala je kasnije i komisija koja je ponovno ispitala djecu. "To je sve bilo šokantno", prisjeća se fra Jozo Zovko.
Kroz Međugorje su kasnije prolazili brojni stručnjaci koji su željeli otkriti o čemu se tamo radilo. Fra Jozi Zovku ostao je u sjećanju jedan milanski stručnjak koji je dolazio stotine puta i kasnije pisao o međugorskom fenomenu.
"Ali, teško je bilo čitati što su sve neki naši novinari pisali", kažu fratri koji su ostali u dobrim odnosima s vidiocima, često se čuju i razgovaraju.
"Kako ne, sve što se dogodilo iziskuje maksimalni respekt i poštovanje. To nije teatar, zabava. Uvijek sam ih respektirao", kaže fra Jozo Zovko.
Kada su mu djeca rekla da su 24. lipnja 1981. oko 18 sati na brdu Crnica, predjelu nazvanom Podbrdo, vidjela bijelu pojavu s djetetom u naručju, odmah je nazvao svoje prijatelje u Glasu Koncila u Zagrebu. Karizmatski franjevac Jozo Zovko djecu je sklonio u sakristiju kako ne bi bili pod pritiskom i jedva dočekao da Živko Kustić, glavni urednik Glasa Koncila, pošalje svog mladog novinara Miju Gabrića u Međugorje. Upravo će Gabrić, koji dan kasnije, u pratnji mostarskog biskupa Pavla Žanića biti prvi koji je razgovarao s djecom.
Pisalo se kasnije svašta, ali svjedok tih događaja, danas dekan Zbora prebendara Prvostolne crkve zagrebačke Mijo Gabrić, tvrdi da je mnogo od toga bilo krivo i netočno. Otkriva kako je tekao taj prvi razgovor s vidiocima, kada su jednog po jednog zvali i pitali što se dogodilo.
"Svi su rekli posve isto. Žanić je, kada smo saslušali djecu i autom se vozili prema Mostaru, samo prokomentirao: ‘Djeca ne lažu. Ima tu nešto'". Nekoliko godina prije fra Jozo Zovko i Mijo Gabrić išli su s djecom u Rim kod pape Pavla VI. gdje su predstavili najbolju katoličku ekipu u Jugoslaviji.
"Zovko je već tada vodio seminare koji su bili jako popularni. Skupio je elitnu grupu mladih kojima je držao duhovne vježbe, i to je bilo jako ‘in'. Sve je bilo legalno, neka vrsta elitnog vjeronauka. Išao je i po drugim župama i držao seminare." Gabrić kaže da je Zovko bio "vatren u svemu". "Žestok Hrvat, žestok pastoralac, vjernik. Da znate što je sve radio da ‘njegova' djeca pobijede na Olimpijadi, da bi na kraju bili najbolji."
"Čim sam došao u Međugorje, fra Jozo Zovko me odmah direktno pitao: ‘Vjeruješ li ti u to?' ‘Jozo, ako su se uzbudili komunisti, ja u to vjerujem'. I tako su počeli ti burni dani kada sam razgovarao s vidiocima". Zovko je djecu sklonio jer su već tada bila pod pritiskom, prije svega tadašnje vlasti koja se jako uzbunila.
"Laž je sve ono što se poslije govorilo da su to fratri izmislili i aranžirali. Jednostavno to nije istina. Vidio sam na svoje oči da su i fratri, kao i moj prijatelj Zovko, bili iznenađeni i željeli su da se dođe do istine." Nakon toga je Mijo Gabrić otišao u Mostar i dogovorio se s biskupom Žanićem da zajedno odu čuti od djece što se dogodilo.
"Razgovarali smo odvojeno sa svima, dolazili su do nas jedan po jedan. Jedino nije bila Ivanka Ivanković, koja je u međuvremenu otišla u Sarajevo. Htjeli smo vidjeti lažu li djeca, hoće li se iskazi podudarati. Kada je sve bilo gotovo, s biskupom sam otišao do Mostara i sređivali smo dojmove." Za Gabrića je to "doba nevinosti" u Međugorju.
"Bila su to priprosta seoska djeca koja nisu imala nikakvu posebnu teološku naobrazbu. Pričali su naprosto što su vidjeli. Biskup i ja smo postavljali razna potpitanja, kako Gospa izgleda, kako dolazi, gdje gleda, kakvu je haljinu imala. Htjeli smo vidjeti hoće li svatko imati svoju priču, ali sve se posve slagalo."
Misterij iz Međugorja ubrzo se pročuo po cijelom svijetu. "To je bilo kao atomska bomba, uzburkali su se duhovi u tadašnjoj Jugoslaviji." Najaktivniji od svih bili su milicija i mediji, sasuvši lavinu kritika na fratre i djecu. Gabrić se sjeća kako je milicija vidioce stavljala u kombi da bi ih vozili po uskim cestama i plašili. "Nisu ih fizički tukli, ali su maltretirali i djecu i njihove roditelje. Svašta je bilo, kasnije je postalo i opasno dolaziti u Međugorje", kaže Gabrić.
Odmah su počeli napadi u medijima, a Jozo Zovko je djecu štitio na sve moguće načine. U početku je malo ljudi dolazilo, ali već krajem te 1981. sve se promijenilo. Najavio se i René Laurentin, francuski teolog, čovjek impresivne biografije koji će kasnije, kada se sve zakuhalo, napisati mnoga djela posvećena Međugorju i ustvrditi da je to plod Dobra, a ne Zla.