Katolički odgovori

privatne stranice s raspravama o suvremenim vjerskim temama
Sada je Sri tra 22, 2026 02:06

Vrijeme na UTC + 01:00 sata




Započni novu temu Odgovori  [ 632 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 34, 35, 36, 37, 38, 39, 40 ... 43  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: Sri srp 22, 2015 18:39 
Avatar korisnika

Pridružen: Sri ruj 18, 2013 20:19
Postovi: 454
Ah
Slika

_________________
Vade retro modernista, ipse veneno bibas!


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sri srp 22, 2015 18:43 

Pridružen: Pon svi 11, 2015 22:49
Postovi: 450
:shock:
Jaooo, predivno :DD

Što točno ta slika predstavlja?

_________________
Sve je čudno povezano. Sposoban je uvijek siromašan, a sa ruku mu uvijek kaplji krv. Taj kaput..Zar nije pripadao stricu Haimu? A što je s cipelama...


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Čet srp 23, 2015 12:41 

Pridružen: Čet lip 05, 2014 18:44
Postovi: 544
:shock:
Jaooo, predivno :DD

Što točno ta slika predstavlja?


Pa piše ti ispod slike.

_________________
"U ovoj ciloj situaciji primjetio sam da se najteže nosu vjernici koji su privrženi nauku i tradiciji a u isto vrime sami sebi ne žele priznati da nešto ni u redu i kako spada, da Crkva puca po tašelima nego se prave da je sve u redu..."


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Čet srp 23, 2015 12:48 

Pridružen: Pon svi 11, 2015 22:49
Postovi: 450
Nezznam talijanski?!?

_________________
Sve je čudno povezano. Sposoban je uvijek siromašan, a sa ruku mu uvijek kaplji krv. Taj kaput..Zar nije pripadao stricu Haimu? A što je s cipelama...


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Čet srp 23, 2015 13:35 

Pridružen: Čet lip 05, 2014 18:44
Postovi: 544
Nezznam talijanski?!?


Iskazivanje poštovanja ("obedijencija") blaženom Ivanu XXIII, tako nekako... U nadbaziliki Lateranskoj.

_________________
"U ovoj ciloj situaciji primjetio sam da se najteže nosu vjernici koji su privrženi nauku i tradiciji a u isto vrime sami sebi ne žele priznati da nešto ni u redu i kako spada, da Crkva puca po tašelima nego se prave da je sve u redu..."


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Čet srp 23, 2015 15:32 

Pridružen: Pon svi 11, 2015 22:49
Postovi: 450
Ignisardent je napisao/la:

Crkva je u krizi po slijedećem:


Yao tebi, pa zar ti ništa ne shvaćaš? :DD :

Ignisardent je napisao/la:
1. Pojavile su se nesuglasice i sporovi oko nekih dogmatskih pitanja, koja su dosad uglavnom smatrana nespornima, te se stoga i nazivaju dogmama.



Kada su se točno pojavila, i oko koje dogme se raspravlja? :DD

Ignisardent je napisao/la:
Postoje dva tabora: modernističko-progresistički te konzervativno-tradicionalistički (da uzmemo ovaj pojam u nekom širem smislu). Prvi smatraju da Crkva mora obaviti slijedeće, da bi uhvatila korak s vremenom: ukinuti neke zabrane i osude vezane uz seksualnu sferu, a u vezi ostalih sfera prilagoditi dogme shvaćanjima i stavovima kojima je privržen suvremeni čovjek. Drugi su protiv toga. A neki kažu da postoji i treći tabor; to bi bili oni koji poriču da postoji problem, sve svaljuju na medije koji, navodno, podvaljuju, i inzistiraju na odbacivanju svake kritike današnjeg crkvenog vodstva (kojeg nazivaju "živim učiteljstvom", za razliku, valjda, od mrtvog, npr. Bl. Pija IX. i njegovog Silabusa, primjer'ce).



Nažalost, sve što napišeš i promisliš, promisliš krivo. Napišeš sve točne argumente, ali zaključiš krivo. To se zove non sequitur. Ovo nije ništa novo, dapače, Crkva je uvijek bila puna takvih sukoba, tako da to nije "kriza" Crkve, već njeno sasvimo normalno stanje. Od prvih stoljeća, pa sve do danas, podijele su konstantne. Ova kriza nije neki izuzetak, ne shvaćam kako nisi to dosad shvatio? Krize je uvijek bilo, i nije prošlo dana kad su ruže cvijetale. Nekad je bilo malo tiše, nekad glasnije. Uvijek je postojala modernistička struja i konzervativna-tradicionalna. Počevši od gay stavova/latinska misa/sylabus/ pa sve do galilea, preko sv jeronima i augustina. Znaš li ti da je sv Jeronim nazivao Augustina glupanom, te da se nisu podnosili? Nemaš ti pojma :mrgreen:

Imaš li pojma da je Hans Urs von Balthasar prešao mrtav hladan preko Katoličke dogme? Nemaš ti pojma :mrgreen:

Imam bolje pitanje za tebe; kad su ruže svale u Crkvi :DD Tj kad nisu postojale ovakve podijele? :mrgreen:


Ignisardent je napisao/la:
2. Tu su onda još i sukobi oko stila bogoslužja, koji su nekako u pozadini, iako ja mislim da baš u tom grmu leži zec (možda bi bilo bolje reći, guja).


To su posljedice one gore rasprave, nije to odvojena sfera :lol:


Ignisardent je napisao/la:
3. Crkve se prazne, broj vjernika pada takvom brzinom da to već poprima razmjere pošasti. Najgori primjeri: nekad katoličke zemlje Španjolska, Brazil, Guatemala, Urugvaj, Čile, Belgija, Austrija, u zadnje vrijeme i Irska. Radi ilustracije, primjer iz Njemačke
http://rorate-caeli.blogspot.com/2015/0 ... ns-in.html


Nažalost, Crkve jesu prazne, ali opet radiš pogrešan zaključak. Čovjek se zapita trollaš li ti ovdje, ili što?

Broj vjernika u Europi opada, svakako. Možemo prodiskutirat o razlozima(materijalizam, religija zdravlja), ali ne možemo raspravljat ako jednu univerzalnu Crkvu ti definiraš na području u kojem živi 600 000 000 ljudi; niti 10% svjetske populacije. Broj vjernika raste, na globalnoj razini. Drugim riječima, Katolika je više nego ikad.
Također, ako pričamo realno, u Hrvatskoj na popisu stanovništa je bilo 88% katolika. Realan broj nije toliki, ali diskusije radi, recimo da je realan broj 50%. I sad ti postavljam pitanje; ako svi odgovore istinu na sljedećem referendumu, jeli ti računaš da se smanjio broj katolika u Hrvatskoj, ili povecao? - Ako rezultati budu 55%, što je prava istina?

_________________
Sve je čudno povezano. Sposoban je uvijek siromašan, a sa ruku mu uvijek kaplji krv. Taj kaput..Zar nije pripadao stricu Haimu? A što je s cipelama...


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub srp 25, 2015 13:05 

Pridružen: Čet lip 05, 2014 18:44
Postovi: 544
@dux
Citat:
Kada su se točno pojavila, i oko koje dogme se raspravlja? :DD


Stvar je u tome što do 2. vatikanskog koncila rasprava nije ni bila moguća, a danas jest. Postojali su u kleru i među vjernicima heretični stavovi, ali prikriveni, onako kako je konstatirao Pio VI., ili Pio IX. u Silabusu, ili Pio X. Danas nisu ni prikriveni ni sankcionirani heterodoksni stavovi na temu: nerezrješivost braka, status aktivnih i nepokajanih homoseksualaca, odnosno pristup tih vjernika sakramentima i uopće pitanje seksualnog morala, i odgoja mladih s tim u vezi, kao što je npr. skandalozni vjeronaučni udžbenik kardinala Daneelsa (ne treba valjda davati primjere visokopozicioniranih svećenika koji se zalažu za pristup ponovo vjenčanih ili homoseksualaca pričesti itd.); odnos kršćanstva i ostalih religija, odnosno u kojoj mjeri nekršćanske religije mogu biti put spasenja same po sebi; pitanje trebaju li kršćani ili ne nastojati obratiti nekatolike i nekršćane, židove, muslimane ili ateiste na katolicizam; pitanje je li Mojsijev savez još uvijek na snazi ili nije; pitanje treba li Objavu shvatiti u kontekstu povijesti ili ne (kardinal Kasper a i teologija oslobođenja); problem formacije svećenika gdje se na mnogim bogoslovijama predaje upravo modernistička hermeneutika i izostanak sankcija za profesore koji bez ikakvog prikrivanja javno propovijedaju po bogoslovijama herezu; problemi koji proizlaze iz toga što Crkva nije jasno osudila heretične teze de Chardina, Ursa von Balthasara, Rahnera itd. (ne bih se sad upuštao u detalje u čemu se sve njihove teologije razilaze s Naukom).

Prije 2. vatikanskog nije se moglo dogoditi da jedan nadbiskup Milana i kardinal kaže da Crkva kasni za svijetom 200 godina, ili da jedan kardinal izda ovakav vjeronaučni udžbenik https://www.lifesitenews.com/news/belgi ... olic-catec.

Citat:
Nažalost, sve što napišeš i promisliš, promisliš krivo. Napišeš sve točne argumente, ali zaključiš krivo. To se zove non sequitur. Ovo nije ništa novo, dapače, Crkva je uvijek bila puna takvih sukoba, tako da to nije "kriza" Crkve, već njeno sasvimo normalno stanje. Od prvih stoljeća, pa sve do danas, podijele su konstantne. Ova kriza nije neki izuzetak, ne shvaćam kako nisi to dosad shvatio? Krize je uvijek bilo, i nije prošlo dana kad su ruže cvijetale. Nekad je bilo malo tiše, nekad glasnije. Uvijek je postojala modernistička struja i konzervativna-tradicionalna. Počevši od gay stavova/latinska misa/sylabus/ pa sve do galilea, preko sv jeronima i augustina. Znaš li ti da je sv Jeronim nazivao Augustina glupanom, te da se nisu podnosili? Nemaš ti pojma :mrgreen:


Sequitur. Crkva je nekad sankcionirala i ekskomunicirala disidente, a gdje je danas ekskomunikacija za Hansa Kunga, koji npr. jasno i otvoreno kaže da je Muhamed prorok a Kuran objava, a i kardinal Suenens je priznavao Muhameda za proroka http://eponymousflower.blogspot.com/201 ... atics.html?

Što se tiče Jeronima i Augustina, nisu li oni živjeli u vrijeme kad je aktuelna bila kriza izazvana arijanizmom (iako nije arijanizam bio povod sukobu Jeronima i Augustina)? I kako se sukob Jeronima i Augustina može usporediti s ovom današnjom krizom, s obzirom na povod i doseg?

Nije li zapravo točno da se pozicija modernizma zapravo promijenila posljednjih desetljeća? Da, uvijek je bilo heretika, ali gdje su bili nekad a gdje su danas? Sequitur...

Citat:
Imaš li pojma da je Hans Urs von Balthasar prešao mrtav hladan preko Katoličke dogme? Nemaš ti pojma :mrgreen:


Imaš li ti pojma kako je Crkva reagirala na Balthasarovo prelaženje preko dogme kao stare krame? Imaš, ali nećeš priznati. Heretik, a zvijezda na tolikim bogoslovijama. Sequitur...

Citat:
Imam bolje pitanje za tebe; kad su ruže svale u Crkvi :DD Tj kad nisu postojale ovakve podijele? :mrgreen:


Ovakve podjele nisu postojale od vremena arijanskog spora, cca 1500 godina. Reformacija nije bila kriza ove vrste jer su reformanti napuštali Crkvu, a nisu je trovali i razarali iznutra. Osim toga, ishodište reformacije i pogonsko gorivo njenog širenja bilo je svjetovno plemstvo i težnja da preuzme crkvenu imovinu, raspoloženje stanovništva je tek uz stanovitu vremensku distancu, i ne bez otpora (koji traje i danas u katoličkim manjinama u tradicionalno protestantskim zemljama) slijedilo trend nametnut od heretičke elite. Ni kvalitet ni kvantitet ovih dviju kriza nisu uopće usporedivi, jer ni Chardina, ni Schillebecxa, ni Kunga, ni Suenensa, ni Kaspera, ni teologiju oslobođenja, ni pokrete Mi smo Crkva, ništa od toga nije stvorio Henrik VIII. niti su nastali u sukobu s crkvenim vodstvom niti kroz napade na Crkvu. Nastali su iznutra. Reformatori su rušili Crkvu, a današnji reformatori su je inficirali. Sequitur...

Citat:
To su posljedice one gore rasprave, nije to odvojena sfera :lol:


Posljedica, ili možda uzrok. "Kako moliš, tako i vjeruješ".

Citat:
Nažalost, Crkve jesu prazne, ali opet radiš pogrešan zaključak. Čovjek se zapita trollaš li ti ovdje, ili što?


Tvog je zaključak pogrešan, zato jer ne vidiš razliku između kriza proteklih stoljeća i ove danas. Zvalo se to trolanjem ili ne.

Citat:
Broj vjernika u Europi opada, svakako. Možemo prodiskutirat o razlozima(materijalizam, religija zdravlja), ali ne možemo raspravljat ako jednu univerzalnu Crkvu ti definiraš na području u kojem živi 600 000 000 ljudi; niti 10% svjetske populacije. Broj vjernika raste, na globalnoj razini. Drugim riječima, Katolika je više nego ikad.


Pobožna želja, i samo to, nažalost. Broj vjernika pada u Evropi, Sjevernoj i Južnoj Americi, dakle tamo gdje je najviše katolika. I pada na svjetskoj razini. Jedine iznimke su Afrika i neke azijske zemlje.

Citat:
Također, ako pričamo realno, u Hrvatskoj na popisu stanovništa je bilo 88% katolika. Realan broj nije toliki, ali diskusije radi, recimo da je realan broj 50%. I sad ti postavljam pitanje; ako svi odgovore istinu na sljedećem referendumu, jeli ti računaš da se smanjio broj katolika u Hrvatskoj, ili povecao? - Ako rezultati budu 55%, što je prava istina?


Ako pričamo realno, većina katolika koje ja osobno poznajem smatraju da abortus treba biti dopušten, vjeruju da je joga dobra i korisna, da ne pričamo o kontracepciji itd. Ne znam kakvi su bili stavovi ljudi prije 100 godina, ali sigurno je to da stavovi evoluiraju prema nečemu što je nespojivo s katolicizmom. Sad ćeš ti vjerojatno plasirati dokaze da su ljudi oduvijek željeli sjediti na dva stolca i da nisu bili upoznati s osnovnim teološkim postavkama, da je među svećenicima oduvijek bilo kurviša i pedofila, i da se ništa nije promijenilo, ali prava istina je ovo: ljudi koji su živjeli prije 100 ili 1000 godina današnje katolike i današnju Crkvu teško da bi prepoznali kao nešto što su poznavali kao svoje. Sequitur...

_________________
"U ovoj ciloj situaciji primjetio sam da se najteže nosu vjernici koji su privrženi nauku i tradiciji a u isto vrime sami sebi ne žele priznati da nešto ni u redu i kako spada, da Crkva puca po tašelima nego se prave da je sve u redu..."


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub srp 25, 2015 13:59 

Pridružen: Pon svi 11, 2015 22:49
Postovi: 450
Ignisarden je napisao/la:
Stvar je u tome što do 2. vatikanskog koncila rasprava nije ni bila moguća, a danas jest.


Kako misliš rasprava nije bila moguća? Bila je moguća rasprava, i raspravljalo se o svemu i svačemu. Fino umetnuta laž..
Hoćemo li dokazat da griješiš? :lol:


Ignisarden je napisao/la:
Postojali su u kleru i među vjernicima heretični stavovi, ali prikriveni, onako kako je konstatirao Pio VI., ili Pio IX. u Silabusu, ili Pio X. Danas nisu ni prikriveni ni sankcionirani heterodoksni stavovi na temu: nerezrješivost braka, status aktivnih i nepokajanih homoseksualaca, odnosno pristup tih vjernika sakramentima i uopće pitanje seksualnog morala, i odgoja mladih s tim u vezi, kao što je npr. skandalozni vjeronaučni udžbenik kardinala Daneelsa (ne treba valjda davati primjere visokopozicioniranih svećenika koji se zalažu za pristup ponovo vjenčanih ili homoseksualaca pričesti itd.); odnos kršćanstva i ostalih religija, odnosno u kojoj mjeri nekršćanske religije mogu biti put spasenja same po sebi; pitanje trebaju li kršćani ili ne nastojati obratiti nekatolike i nekršćane, židove, muslimane ili ateiste na katolicizam; pitanje je li Mojsijev savez još uvijek na snazi ili nije; pitanje treba li Objavu shvatiti u kontekstu povijesti ili ne (kardinal Kasper a i teologija oslobođenja); problem formacije svećenika gdje se na mnogim bogoslovijama predaje upravo modernistička hermeneutika i izostanak sankcija za profesore koji bez ikakvog prikrivanja javno propovijedaju po bogoslovijama herezu; problemi koji proizlaze iz toga što Crkva nije jasno osudila heretične teze de Chardina, Ursa von Balthasara, Rahnera itd. (ne bih se sad upuštao u detalje u čemu se sve njihove teologije razilaze s Naukom).



Crkva je osudila heretične izjave Balthasara. Vjerovatno nisi čitao Ratzingera, jer da jesi vidio bi što on tamo tvrdi. Kasper je zapao u vjersku zabludu, ali kakve to ima veze s ičim? Jasno je izrazio kako prihvaća i sluša papin stav, samo što ti to Nacija i Index nisu prenili, pa eto, ti nemaš pojma o tome. Ima vjerskih zabluda, ali ne i hereza.
Ako tvrdiš da ga Ratzinger nije osudio(ne njega nego taj dio teologije) onda mi objasni o čemu je Ratinger ustvari pisao? Jer koliko ja vidim detaljno je objasnio po čemu je dio njegove teologije u zabludi :lol:
Problem je što ti od šume ne vidiš stablo. Nemoj se bavit teologijom, ne ide te :DD To nisu hereze, već vjerske zablude, i pokušava se nać odgovor na pitanje homosexualca i sve većeg broja rastavljenih. Većinom ljudi griješe, i to nije ništa novo. Zar mi želiš reć da u srednjem vijeku nije bilo toliko vjerskih zabluda koliko ih je danas?
Naravno da nije :mrgreen: Veći pristup informacija, veća pismenost, brza razmjena informacija nam omogućava da uvidimo te greške.
Druga stvar, jako bitna je što Crkva nastoji bit njegovateljica i majka koja oprašta, a ne osuđujuća institucija. To je velika promjena u odnosu na srednji vijek, te kasnije razbolje. Društvo pape pia npr će "letit" iz Crkve ako se ne opameti. Crkva ih pokušava vratit u svoje krilo, o tome i papa govori cijelo vrijeme, i čudim se ljudima koji to ne shvaćaju. No, sve ima svoje granice. A Crkva je uvijek bila "spora" u odlukama, polako, ima vremena :DD

Ignisarden je napisao/la:
Prije 2. vatikanskog nije se moglo dogoditi da jedan nadbiskup Milana i kardinal kaže da Crkva kasni za svijetom 200 godina, ili da jedan kardinal izda ovakav vjeronaučni udžbenik https://www.lifesitenews.com/news/belgi ... olic-catec.


Da, i? :roll: Sjećaš se ti jednog belgijanca, sa svojim sexualnim stavovima, i te teologije? :mrgreen: Sjećaš se kardinala francuskih koji su zapovijedali papi? Sjećaš se kraljeva i ugodnog smještaja u avignonu? :roll: Nisi, ne sjeća se gospodin non sequitur ništa :lol:


Ignisarden je napisao/la:
Sequitur. Crkva je nekad sankcionirala i ekskomunicirala disidente, a gdje je danas ekskomunikacija za Hansa Kunga, koji npr. jasno i otvoreno kaže da je Muhamed prorok a Kuran objava, a i kardinal Suenens je priznavao Muhameda za proroka http://eponymousflower.blogspot.com/201 ... atics.html?



Sequitur opet radiš :mrgreen: Hans Kung tvrdi isto što i ti; "Crkva je u krivu i radi krive poteze". Između vas dvojie nema nikakve razlike, obojica ste prepunih privatnih mudrolija. Kako je on prosipa bisere o papi, tako i ti prosipaš bisere tipa;
p.s. gdje je kardinal priznao muhameda za proroka? Daj i citat :oo
"Ovakve podjele nisu postojale od vremena arijanskog spora, cca 1500 godina. Reformacija nije bila kriza ove vrste jer su reformanti napuštali Crkvu, a nisu je trovali i razarali iznutra. "


I što da ti čvjek ovdje odgovori? Ako ovo nije napad na zdravu logiku neznam što je. Zar Crkva nije razorena kad 30% crkve osnuje svoju sektu? Zar to nije podjela. Ako to nije podjela, reci mi što jest podjela? :mrgreen:

Ignisarden je napisao/la:
Što se tiče Jeronima i Augustina, nisu li oni živjeli u vrijeme kad je aktuelna bila kriza izazvana arijanizmom (iako nije arijanizam bio povod sukobu Jeronima i Augustina)? I kako se sukob Jeronima i Augustina može usporediti s ovom današnjom krizom, s obzirom na povod i doseg?


Tebi je ključan doseg. A doseg je veći zbog medija i mogućnosti brže rasprave. Duhovna kriza je uvijek ista, na to ja ciljam. Ovaj je ovoga zvao glupanom i imali su dijametralno suprotne stavove. Ista stvar sa sv Filipom Nerijem i Ignacijom Lojolskim. Kako njih objašnjavaš? :DD Zašto se oni i njihovi "klanovi" nisu trpili? Jedni druge nazivali krivovjercima, te ako želite spasit svoju dušu učinite suprotno od Ignacija Lojolskog? :mrgreen: :lol: Šta misliš, kako bi to izgledalo u žutoj štampi danas? I koliko toga još mi nismo čuli, upravo zbog tehnologije :DD

Ignisarden je napisao/la:
Nije li zapravo točno da se pozicija modernizma zapravo promijenila posljednjih desetljeća? Da, uvijek je bilo heretika, ali gdje su bili nekad a gdje su danas? Sequitur...



Kako misliš gdje su bili? Heretici su čak bili na papinskim stolicama, vršili svetu dužnost. Heretici su ratovali, heretici su prizivali demone. Neznam po čemu je tebi to gore od ovoga danas. Objasni raji, da uvidimo? Je li gora stvar kad se prizivaju demoni ili kad se raspravlja o homosexualizmu? :mrgreen:


Ignisarden je napisao/la:
Imaš li ti pojma kako je Crkva reagirala na Balthasarovo prelaženje preko dogme kao stare krame? Imaš, ali nećeš priznati. Heretik, a zvijezda na tolikim bogoslovijama. Sequitur...


Želiš mi reći, da npr Tesla ne bi trebao biti zvijezda na sveučilištu jer je imao 10001 ideju koju dijete u 3-godini života ne bi izjavilo. Koliko je Einstein imao kikseva u fizici, pa je i dalje zvijezda fizike. Isto je s Blathasarom, jer nije sve u zabludi kod njega, već 5% njegove teologije. To je kao da tvrdiš da zaboravimo Einsteinovu teooriju relativiteta i da ga sudimo po njegovim najgorim idejama haha :mrgreen: od danas te zovem non sequitur :DD



Ignisarden je napisao/la:
Ovakve podjele nisu postojale od vremena arijanskog spora, cca 1500 godina. Reformacija nije bila kriza ove vrste jer su reformanti napuštali Crkvu, a nisu je trovali i razarali iznutra. Osim toga, ishodište reformacije i pogonsko gorivo njenog širenja bilo je svjetovno plemstvo i težnja da preuzme crkvenu imovinu, raspoloženje stanovništva je tek uz stanovitu vremensku distancu, i ne bez otpora (koji traje i danas u katoličkim manjinama u tradicionalno protestantskim zemljama) slijedilo trend nametnut od heretičke elite. Ni kvalitet ni kvantitet ovih dviju kriza nisu uopće usporedivi, jer ni Chardina, ni Schillebecxa, ni Kunga, ni Suenensa, ni Kaspera, ni teologiju oslobođenja, ni pokrete Mi smo Crkva, ništa od toga nije stvorio Henrik VIII. niti su nastali u sukobu s crkvenim vodstvom niti kroz napade na Crkvu. Nastali su iznutra. Reformatori su rušili Crkvu, a današnji reformatori su je inficirali. Sequitur...



:mrgreen:



Ignisarden je napisao/la:
Pobožna želja, i samo to, nažalost. Broj vjernika pada u Evropi, Sjevernoj i Južnoj Americi, dakle tamo gdje je najviše katolika. I pada na svjetskoj razini. Jedine iznimke su Afrika i neke azijske zemlje.


http://glas-koncila.hr/portal.html?catI ... 2&act=view :mrgreen:





Ako ti kažeš. Sve ti više vjerujem gospodine non sequitur :mrgreen: Samo što svi tvrde drugačije; broj katolika se povećava, na svjetskoj razini :DD

_________________
Sve je čudno povezano. Sposoban je uvijek siromašan, a sa ruku mu uvijek kaplji krv. Taj kaput..Zar nije pripadao stricu Haimu? A što je s cipelama...


Zadnja izmjena: DuX; Sub srp 25, 2015 20:14; ukupno mijenjano 1 put/a.

Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub srp 25, 2015 19:50 

Pridružen: Pon svi 11, 2015 22:49
Postovi: 450
Dijalog s modernim svijetom i kulturom


Drugi vatikanski koncil nije se zaustavio na dijalogu s drugim kršćanima, sa židovstvom i drugim religijama, pokrenuo je i dijalog Crkve sa svijetom i kulturom, pobliže s današnjom kulturom. Taj je dijalog prije svega bio na srcu papi Pavlu VI., koji je u lomu između Crkve i novovjeke kulture prepoznao dramu naše epohe te je stoga pozvao na novu evangelizaciju kulture. Papa Ivan Pavao II. nastavio je tu želju i po uzoru na propovijed apostola Pavla na Areopagu u Ateni (Dj 17, 22-31) govorio je o novom misioniranju modernih areopaga, svijeta komunikacije, znanosti, zauzimanja za mir i razvoj i dr. Prije svega, na srcu mu je bila nova evangelizacija Europe. Papa Benedikt XVI. razvio je i produbio to pitanje i iznova u ovu raspravu unio temu vjere i znanja, koja za taj dijalog ima temeljno značenje. Biblijski se može govoriti o čovjekovoj kulturalnoj zadaći (Post 1, 28 s.; 2, 15). Kao što je to već znao Platon (Prot. 320c-322d; usp. Toma Akvinski, S. th. I/II 95, 1), a današnja antropologija potvrđuje (Herder, Scheler, Gehlen, Plessner i dr.), čovjek je manjkavo biće koje nije prilagođeno sebi primjerenoj naravnoj okolini, on mora umjetno stvoriti svoj okoliš kao kulturni životni svijet. Pritom on nije samo stvoritelj nego u određenom smislu i stvorenje dotične kulture; on živi u njoj i u njezinom sustavu simbola te ga obilježavaju dotični modeli razmišljanja, vrijednosti koje su na snazi, načini odnosa, trenutačno prevladavajući životni stil. U tom pogledu čovjek je kulturno biće i kultura je konstitucijsko obilježje ljudskog postojanja. Drugomu vatikanskom koncilu bilo je važno to da Crkvu i svijet, odnosno kulturu ne gleda kao dvije suprotstavljene veličine. Zato u Pastoralnoj konstituciji nije bila riječ o temi Crkve i svijeta, nego u »Crkvi u suvremenom svijetu«. Ta solidarnost dolazi do izražaja u početnim riječima Pastoralne konstitucije: »Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu« (GS 1). S tim i drugim iskazima Koncil je nadvladao jednostrano antimodernistički mentalitet 19. stoljeća i prvih desetljeća 20. stoljeća, te se istodobno upustio u kritički i konstruktivni dijalog s novim vremenom. Priznao je napredak u povijesti slobode i vjersku slobodu (DH 1), legitimnu autonomiju zemaljskih stručnih kulturalnih područja (GS 36; 41; 56; AA 7), naglasio je razlučivanje Crkve i države te je izrazio odricanje Crkve od svjetovne moći i privilegija (GS 76). Koncil nije prešutio ni kritičke ograde prema današnjem svijetu (primjerice GS 9; 37), iako ne dolaze do izražaja s jednakim naglaskom. Ta kritička gledišta ne smijemo zatajiti. Novi zavjet opominje nas da se ne suobličujemo »ovomu svijetu« (Rim 12, 2; usp. 1 Iv 2,15-17). Ta se opomena u konačnici temelji na biblijskom zahtjevu za svetošću, a to znači za izdvajanjem iz naroda i »ovoga« svijeta (Izl 19, 6; Lev 11, 44 s.; 20, 7. 26; 21, 6; Iv 17, 14-21; 1 Sol 4, 3; 1 Pt 1,15 s.). Pavao stalno iznova oštro suprotstavlja stari i novi život (2 Kor 5, 17; Ef 5, 8; Tit 3, 3-6 i dr.) i opominje nas da svijetlimo kao svjetlila u svijetu »posred poroda izopačena i lukava« (Fil 2, 15). Prema Pavlu, »naša je pak domovina na nebesima« (Fil 3, 20; usp. Heb 13,13 s.). S druge strane, kraljevstvo Božje želi svijet prožeti poput kvasca (Mt 13, 33). Kršćani zato moraju biti sol zemlje i svjetlost svijeta (Mt 5, 13 s.). Moraju cijeniti »što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno« (Fil 4, 8 ). Sve moraju provjeravati, a dobro zadržati (1 Sol 5, 21). S tim u skladu rani kršćani nisu se shvaćali ni kao Židovi ni kao pogani, nego kao treći rod. Pritom se nipošto nisu držali nekom vrstom sekte; naprotiv, ranokršćanski apologeti posvuda su vidjeli fragmente i sjemenke Logosa koji se u Isusu Kristu pojavio u punini (Justin, 1 Apol 46; 2 Apol 7; 10; 13). Čak su tvrdili da sva mudrost pogana u konačnici potječe iz mudrosti objave. U skladu s tim, Crkvu i državu (odnosno carstvo) nisu gledali kao suprotnost; štoviše, kršćani su se držali lojalnim građanima države i saveznicima u održavanju poretka, a i u očuvanju mira. Bili su uvjereni da su oni ti koji svijet drže na okupu i da su tako reći duša u svijetu (Poslanica Diognetu 6). Dijalog s modernom kulturom mora biti objektivan prema tom napetom svrstavanju Crkve i svijeta. On zato ne može značiti nekritičko prilagođivanje današnjem svijetu. Nije riječ o »pocrkvovljivanju« svijeta ni o posvjetovljivanju Crkve. Svaki pokušaj kulturne sinteze propada zbog stvarnosti grijeha i struktura grijeha u svijetu, a često i u Crkvi. Svaki takav pokušaj prije ili kasnije onemogućit će stvarnost križa. Tako je svaki pokušaj inkulturacije kršćanstva eshatološki ograničen time što kršćani, istina, žive u svijetu, ali nisu od svijeta (Iv 17, 14-16). Valja, dakle, čuvati »razlučivanje kršćanskoga«.
To je razlučivanje nužno i u odnosu prema moderni. S jedne strane, modernu se ne može jednostrano vrjednovati kao otpad, propast i dekadenciju te kao prometejski ustanak subjekta protiv Božjeg reda, kao što je to u kršćanskim krugovima dugo bilo uobičajeno, a djelomično još i jest. Novovjeku filozofiju subjektivizma od Descartesa i Kanta ne bi trebalo krivo shvaćati kao subjektivizam proizvoljnosti. Naprotiv, ona je u tradiciji kršćanskog razmišljanja iznova teorijski i praktično istaknula bezuvjetno dostojanstvo osobe. Zato ne treba osporavati mnoga pozitivna humanitarna dostignuća moderne. U to osobito pripadaju formuliranje općih ljudskih prava i kultura tolerancije i poštovanja. Isto tako, novi vijek ne smije se jednostrano odbacivati kao racionalizam. Moderna je mnogolika: uz Descartesa su Hamann i Pascal, uz racionalizam je postojao i Sturm und Drang, romantika i pijetizam, uz idealizam i empirizam i materijalizam, uz nastanak egzaktnih prirodnih znanosti prirodna mistika i prirodna filozofija, uz socijalizam Kierkegaardov egzistencijalizam. Moderna je raznolika i ujedno dvojaka, i time je puna prilika koje se samo moraju iskoristiti. S druge strane, ne valja ignorirati problematične strane novovjekog razvoja. U međuvremenu je unutarnja dijalektika prosvjetiteljstva i napretka postala vrlo jasnom (Theodor W. Adorno). Novovjeki je subjektivizam narav, a i ljudsko tijelo u velikoj mjeri učinio pukim objektom i materijalom. Prisutno je bezobzirno iskorištavanje naravi, a također i vlastitog tijela, manipulacija koja vodi maksimiziranju užitka, konzumiranju droge, pretjeranom vrhunskom sportu i dr., i koja ne staje čak ni pred početkom ni krajem života. Od Francisa Bacona i njegova Novog organona (1620.) važnost u znanosti imaju eksperiment i empirijska mjerila; takvo »znanje je moć« i može dovesti do iluzije ostvarivosti. Manipulacija i konačno uništavanje života su posljedica. U postmoderni novovjeki subjektivizam prijeti izvrtanjem u individualizam, praktični materijalizam, hedonizam, relativizam, pa čak i nihilizam. U toj situaciji zadaća je Crkve da modernu očuva od uništenja samom sobom i da joj iznova pruži orijentaciju porukom o dostojanstvu života koji je stvorio Bog. Zato proročka kritika nužno pripada kršćanskoj i crkvenoj egzistenciji. Ona se nipošto ne mora razumijevati samo negativno, štoviše, ona može osloboditi od opčinjenosti onim što jest i kako jest, što »se« tako kazuje i što »se« tako čini, kako »se« živi i ponaša; ona može otvoriti oči za istinsku mudrost koja se pojavila u Isusu Kristu. Tako može pokazati alternativne mogućnosti života i pridonijeti novoj kulturi života, solidarnosti i ljubavi, sabranosti, spokoja i molitve. Pritom kršćani mogu već prema svojim sposobnostima sudjelovati u slobodnim umjetnostima kao i u znanosti, gospodarstvu, politici i medijima na raznolik način. Tome može pridonijeti i Crkva, posebice time što će stvoriti oaze i staništa gdje se u samostanima, duhovnim centrima i sličnim ustanovama može živjeti i doživljavati alternativa. S tog je motrišta već rečeno da je današnje vrijeme vrijeme redova. Doduše, proročka kritika društva nije pravo izvorno opravdanje samostanske egzistencije, no ta naznaka ipak pokazuje da samostani nisu samo u prošlosti bili važni nositelji kulture nego da to mogu biti i danas; upravo time što će živjeti svoj tipično vlastiti poziv mogu pridonijeti opstanku istinski ljudske kulture. Nakon sloma moderne vjere u napredak i nakon katastrofa 20. stoljeća nužno je prije svega jedno: naš svijet iznova treba dah i elan nade, treba usmjerenje prema istinskim i velikim ciljevima čovječanstva i velikodušnost koja nadvladava malodušnost i koja se odvažava na velike stvari, te je zbog velikih ciljeva smiono spremna na sebe prihvatiti žrtvu. Već je S. Freud (Das Unbe-hagen in der Kultur, 1930.) pokazao da kultura nije moguća bez odricanja od užitka i potrošnje. Čista »kultura užitka« stoga je nekultura. U upozoravanju na kršćansku temeljnu dimenziju nade čini mi se da je aktualno značenje enciklike pape Benedikta XVI. Spe salvi (2007.). Walter Kasper "Crkva Isusa Krista"

_________________
Sve je čudno povezano. Sposoban je uvijek siromašan, a sa ruku mu uvijek kaplji krv. Taj kaput..Zar nije pripadao stricu Haimu? A što je s cipelama...


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub srp 25, 2015 19:51 

Pridružen: Pon svi 11, 2015 22:49
Postovi: 450
Na jedno drugo gledište upozorila su dva velika svjedoka vjere 20. stoljeća, Dietrich Bonhoeffer i Alfred Delp. Oni su Crkvi 21. stoljeća u spomen-knjigu upisali da Crkva u nasljedovanju nije tu sama za sebe, nego da mora biti Crkva za druge, i da samo kao Crkva za druge može imati budućnost. Već kao student gorljivo sam se zanimao za društveni nauk Crkve i nauk o državi, te sam proučavao spise Oswalda von Nell-Breuninga. Koncil je društveni nauk Crkve gurnuo u opširniju teološku perspektivu, jer kao zajedništvo (communio) s Bogom Crkva je i znak i oruđe zajedništva među ljudima, znak i oruđe mira, slobode i pravde u svijetu (usp. LG 1; 9; GS 45 i dr.). Ona se mora zauzimati za prava čovjeka kako je to pokazao i činio papa Ivan Pavao II. Papa Benedikt XVI. teološki je produbio to motrište u enciklici Deus caritas est (2006.). Kršćanin se u svijetu mora zauzimati za ostvarivanje ljubavi zato što je prije toga on sam zahvaćen ljubavlju Božjom. Ni kulturalno ni društveno služenje Crkve ne smije voditi u iluziju kako između Crkve i svijeta uvijek može postojati više ili manje potpuni sklad. Apokaliptička poruka Biblije računa s konačnim dramatičnim zaoštravanjem konflikta između kraljevstva Božjeg i kraljevstva Zloga, između mudrosti Božje i mudrosti svijeta. Augustin je taj konflikt koji se provlači kroz čitavu povijest u svojoj »Državi Božjoj« izričito opisao kao konflikt između dva oblika ljubavi, ljubavi prema Bogu i ljubavi prema sebi (De civitate Dei XVI, 28). Time je obilježena i naša sadašnjost. Tako je prošlo 20. stoljeće kao jedva koje drugo stoljeće prije njega bilo stoljeće mučenika. Oni su se odupirali sustavima koji idoliziranjem rase, klase i države te nastojanjima za uništenjem Crkve i kršćanstva preziru Boga i ljude. Na temelju svoje kršćanske vjere bili su svjedoci kršćanske slobode i nade u pobjedu života nad smrću, istine nad laži i ljubavi nad grubim nasiljem. No ako je krv mučenika sjeme novih kršćana (Tertulijan, Apologeticum 50, 30), tada krv mnogih mučenika u posljednjem stoljeću može biti razlog nade za Crkvu u 21. stoljeću. I u novom se tisućljeću, međutim, već sada jasno pokazuju novi izazovi i konflikti: s jedne strane, u Europi još uvijek snažan, a često i agresivan sekularizam i relativizam koji sve dokida i koji nerijetko sam postaje netolerantan, a s druge strane, vjerski fanatizam koji zazire od razuma i koji se često okreće u nasilni fanatizam. Crkva se u tom sukobu nalazi tako reći između Scile i Haribde. U toj situaciji ona mora odvažno i neustrašivo svjedočiti svoju vjeru u Isusa Krista i ujedno je pokazivati na privlačan i čovjekoljubiv način. Walter Kasper "Crkva Isusa Krista"

_________________
Sve je čudno povezano. Sposoban je uvijek siromašan, a sa ruku mu uvijek kaplji krv. Taj kaput..Zar nije pripadao stricu Haimu? A što je s cipelama...


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub srp 25, 2015 19:52 

Pridružen: Pon svi 11, 2015 22:49
Postovi: 450
Kamo vodi put Crkve?


Niti jedan čovjek ne može istinski odgovoriti na pitanje o budućem putu Crkve. Budući put Crkve u potpunosti je u rukama Božje providnosti. Mi možemo samo sijati i zalijevati, a rast i napredak i plodnost mora dati netko drugi (usp. 1 Kor 3,6). Ipak se mogu prikazati tendencije koje prema ljudskoj prosudbi pokazuju u budućnost. Dvadeseto stoljeće, proglašeno stoljećem Crkve, obogatilo je ekleziologiju u mnogom pogledu, ali je također dovelo i do teških kriza i osuda u svijesti i životu Crkve. Drugi vatikanski koncil nastavio je poticaje koje je dao Duh Božji i time pružio kompas za daljnji put Crkve u budućnost. Time nam je Koncil dao mnogo ni izdaleka iscrpljenih uvida i poticaja za put. Ipak, optimizam koncilskog i neposrednoga poslijekoncilskog vremena se rasplinuo, poslijekoncilske krizne pojave su nepregledne. Kako bi se Crkva opet iznova probudila u dušama i kako bi mogla nastati vizija Crkve za 21. stoljeće u skladu s evanđeljem i vremenom, uz intenzivnija teološka promišljanja nužni su i novi duhovni poticaji i buđenja, kao i praktične reforme. Potrebna je nova odvažnost biti Crkva. Početne riječi i naslov Konstitucije o Crkvi upozoravaju na prvu točku o kojoj će presudno ovisiti daljnji put. Početne riječi konstitucije Lumen gentium ne odnose se na Crkvu, nije Crkva svjetlo naroda, nije u središtu ona, nego Isus Krist. Crkva je poput Mjeseca koji samo reflektira sjaj koji je primio od Sunca. Sunce koje zrači svjetlost i toplinu jest Isus Krist. Zato Crkva može imati budućnost samo u onoj mjeri u kojoj si iznova i radikalno posvješćuje Isusa Krista i njegovu poruku o nadolazećem kraljevstvu Božjem i Bogu Isusa Krista. Moramo - kako je to rekao papa Ivan Pavao II., u svojem pismu na početku trećeg tisućljeća Novo millenio ineunte, u svojoj u osnovi duhovnoj oporuci - iznova započeti od Krista. To je bio program svih pokreta obnove i reforme u tijeku povijesti Crkve. Ni danas ne može biti drukčije. Nisu dovoljne izvanjske estetske operacije, puki face-lifting, niti samo preuzimanje modernih metoda komunikacije, koliko god one mogle biti od pomoći i koliko god danas bile i nužne. Ta što koristi iznova obojiti fasadu ako su temelji popucali? Što koriste poboljšane metode komunikacije ako nedostaje sadržaj ili ako je sadržaj postao nejasan i nebitan? Mlakost mnogih kršćana pravi je problem i razlog nedostatka karizme Crkve jer bez čvrste i žive vjere, bez radosti u vjeri i bez odvažna svjedočenja vjere u živoga Boga koji nam se približio u Isusu Kristu, u njegovoj smrti i njegovu uskrsnuću, i koji je medu nama podigao svoj šator, bez života po Duhu Svetom i duhovnog oblikovanja života sve se drugo koleba i na posljetku se urušava u sebe. Zato je zapovijed ovoga časa prije svega kod nas u Europi: nova evangelizacija. Od mrtvih kumira i idola, ideologija i utopija koje je sama stvorila Europa se opet mora obratiti istinskom i živom Bogu (1 Sol 1, 9), opet mora ozbiljno shvatiti prvu i glavnu Isusovu zapovijed te svim srcem slijediti jednoga Boga i njega ljubiti iznad svega. Ona mora iznova prepoznati i priznati mudrost Božju koja je zapisana u srce svakom čovjeku (Rim 2, 15) i tako naći izlaz iz samootuđenja koje vodi prema samouništenju europske kulture. To je akcijski program koji valja vrlo brzo provesti. Njegovo ostvarenje nije moguće bez duhovne obnove, konkretno: ne bez životnog svjedočenja svetih kršćana, ne bez života iz Božje riječi i sakramenata, ne bez intenzivne molitve, unutarnjeg obraćenja i spremnosti za promjenu načina razmišljanja, a također i za nužne reforme. Tome na pastoralnoj razini pripadaju nova postavljanja prioriteta s naglaskom na misionarskom naviještanju i obnovi kršćanske inicijacije, osobito kateheze, kritički i konstruktivni dijalog s dalekosežno izmijenjenom postmodernom, odnosno kasnomodernom kulturom, i to koliko je moguće u ekumenskom zajedništvu. Cilj ne može biti što liberalnija Crkva, nego samo u izvornom smislu riječi shvaćeno radikalno, to jest korjenito obnovljeno kršćanstvo i crkvenost. Bogu hvala, ima radosnih znakova i početaka takvih novih kretanja. Crkva ni danas zaista nije duhovna pustinja, nego mjesto i oruđe spasenja. Ni danas ne postoje samo znaci krize, nego mnogi znaci duhovne obnove i žive vjere koja je djelotvorna u ljubavi (Gal 5, 6). Kao drugo, Crkva budućnosti u nasljedovanju Isusa mora biti Crkva za druge, osobito Crkva za siromašne, ili bolje: Crkva sa siromašnima. To se ponajprije tiče njezina vlastitoga životnog stila. Crkva mora još više nego dosad odbacivati svako gospodsko ponašanje iz prošlih vremena i svaki dojam bogatstva i moći, te živjeti jednostavnim evanđeosko-apostolskim stilom nastupajući skromno i ponizno. Jednostavan i skroman život prema evanđelju bio je ono što je Franjo Asiški želio u svojem Pravilu i čime je ondašnju, svjetovno promatrano, moćnu Crkvu spasio od propasti. Walter Kasper "Crkva Isusa Krista"

_________________
Sve je čudno povezano. Sposoban je uvijek siromašan, a sa ruku mu uvijek kaplji krv. Taj kaput..Zar nije pripadao stricu Haimu? A što je s cipelama...


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub srp 25, 2015 19:52 

Pridružen: Pon svi 11, 2015 22:49
Postovi: 450
U tom franjevačkom duhu ne znači da Crkva za siromahe i sa siromasima mora postati neka vrsta socijalne agencije i institucija humanitarne pomoći poput neke NGO (Non Governmental Organisation [nevladine organizacije]) koja djeluje po cijelom svijetu. Naprotiv, i u caritasu i dijakoniji Crkva mora čuvati svoju posebnost. Ona mora ne samo tumačenjima nego i svojim cjelokupnim zauzimanjem objasniti da je njezino služenje za druge, koje svjedoči kao ljubav, ukorijenjeno u vlastitoj upućenosti na Boga i dirnutosti od njega. Njezina duhovna motivacija mora obilježavati praktičan oblik njezina dijakonijskog služenja. To prije svega znači da briga za osobu mora imati prednost pred strukturalnim i organizacijskim mjerama. Tako u crkvenom služenju : djelotvornoj ljubavi ljudima koji se nalaze u teškim životnim prilikama treba zasjati lice milosrdnog Boga. U tom duhu Crkva u svojem pastoralu mora poštovati individualno raznolike i složene prilike ljudi u današnjem svijetu te se uz primjeren odnos prema stvari primjereno odnositi i prema osobama i prilikama, zračiti razumijevanjem, dobrotom i milosrđem. Mora se zauzimati za slobodu, pravdu i mir u svijetu kao i za očuvanje stvorenja, te se zalagati za novu civilizaciju solidarnosti i dijeljenja. Globalizaciju gospodarskih interesa ona će suočiti s globalizacijom solidarnosti. Ipak, i onda kada Crkva, koliko je to moguće grješnim ljudima, nastupi besprijekorno i privlačno, ona će morati biti svjesna da ni u budućnosti neće biti trijumfalna i svima zadivljujuća. Ona će i u budućnosti biti znakom protivljenja, trpjet će klevete i živjeti progonjena. I u zemljama koje su se dosad držale kršćanskima i katoličkima uvjereni kršćani koji žive i svjedoče svoje uvjerenje u mnogim će slučajevima biti u manjini. Tako će Crkva i u budućnosti nositi križ. No kao što je slabost Kristova postala naša jakost, tako i takva slabost Crkve može biti njezina jakost i iznova joj dati vjerodostojnost i privlačnu snagu. Upravo kao Crkva koja je potisnuta na posljednje mjesto ona može biti blizu patnicima i potlačenima. Kao treće, unutar Crkve naroda Božjeg trebao bi više nego dosad prevladavati komunikativni, participativni i dijaloški stil. To nema nikakve veze s ukidanjem ili potiskivanjem ovlasti službe, ali zato ima sa stilom u kojem se ona obnaša. Govor o »braći i sestrama« ne smije ostati prazna formula. Opomene Novog zavjeta na bratoljublje prečeste su i presnažne da bi ih se moglo zanemariti. Treća Ivanova poslanica Crkvu označava kao zajednicu prijatelja (r. 15) i time po svoj prilici preuzima ime kojim se nazivala rana Crkva. Slično, oznaka Crkve kao obitelji, oznaka koja se često nalazi u liturgiji i koja je postala važna afričkim kršćanima, može biti vjerodostojna samo tada kada u Crkvi doista vlada i osjeća se obiteljski duh. Tome pripada i usavršavanje i dovršavanje sinodalnih struktura. Ono je također malo povezano s demokratizacijom i preuzimanjem demokratskih struktura, ali je zato jako povezano s Crkvi svojstvenom stvarnošću zajedništva (communio). Formalno-demokratski ostvarene većine nisu jamstvo ni istine ni bratstva. One također mogu prigušiti glas istine i savjesti te odražavati većine vođene interesima koje se ne osvrću na opravdane želje i argumente manjina. To ne bi smjelo biti tako u Crkvi. U njoj bi morala postojati pozornost i brižnost za sve glasove i karizme, žena i muškaraca, mladih i starih, stranaca i onih domaćih, a osobito jednostavnih i malih ljudi. S tog bi se stajališta još jednom trebao promisliti razvoj posljednjih godina prema prostorno sve većim župnim strukturama, odnosno zajednicama župa. One mogu biti prikladne kao prijelazno rješenje, no teško mogu biti kraj puta. Kako bi se došlo do za Crkvu bitno komunikativnog i participativnog stila, potrebne su mnoge cjeline koje su staništa vjere. Tome pripadaju kućne i bazične zajednice u kojima se može doživjeti ljudska i kršćanska blizina, živjeti kršćanski život i aktivno sudjelovati u crkvenom životu, i iz kojih u okruženje mogu zračiti svjetlo i toplina vjere. Iz istog razloga potrebno je i novo usklađivanje između nužnog jedinstva i legitimne raznolikosti i samostalnosti mjesnih Crkava i zajednica u Crkvi. Sve u svemu, potrebna nam je atmosfera prijateljstva, slobode i povjerenja te otvorena i na učenje spremna kultura dijaloga u Crkvi. Konačno, Crkva više ne smije svijetu pružati izobličenu sliku rastrganog i posvađanog kršćanstva. Nalog za ekumensko približavanje utemeljen je u oporuci koju nam je Gospodin ostavio uoči svoje muke i smrti (Iv 19, 21). Ekumenski pokret od svojeg je početka bio i u svojoj najdubljoj biti jest molitveni pokret koji u konačnici seže do dvorane Posljednje večere u Jeruzalemu. Ekumenski razmišljati i djelovati konačno znači prihvatiti Isusovu molitvu za jedinstvo svih njegovih učenika. Molitva za jedinstvo i mir Crkve bitan je dio liturgije na Zapadu i na Istoku. Tako ekumena nije dodatak ostaloj pastoralnoj aktivnosti, nego je utemeljena u biti Crkve i njezinoga pastoralnog naloga. Ekumenska opcija Drugoga vatikanskog koncila zato je neopoziva. Walter Kasper "Crkva Isusa Krista"

_________________
Sve je čudno povezano. Sposoban je uvijek siromašan, a sa ruku mu uvijek kaplji krv. Taj kaput..Zar nije pripadao stricu Haimu? A što je s cipelama...


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub srp 25, 2015 19:54 

Pridružen: Pon svi 11, 2015 22:49
Postovi: 450
U posljednjim desetljećima postignuto je mnogo, više nego u stoljećima prije toga. Na tom bismo trebali biti zahvalni i ne dati se obeshrabriti ako se pojave teškoće ili ako kratkoročno doživimo neuspjeh. Ekumena je važno gradilište za Crkvu budućnosti, na kojem je potrebno strpljenje. Posljednjih desetljeća pošlo nam je za rukom da na lokalnoj i na regionalnoj i univerzalnoj razini ispletemo razgranatu mrežu bratske suradnje i bratskog suživota. Sada je riječ o tome da od dobrog susjedstva nastane kućno zajedništvo i zajedništvo stola u kojem će, ako je ikako moguće, svi moći pribivati jednom stolu Gospodnjem i piti iz jednog kaleža. To pretpostavlja jedinstvo u jednoj vjeri. Jedinstvo kojem pritom težimo ne može biti ni fuzija ni apsorpcija, ono može biti samo jedinstvo u raznolikosti i raznolikost u jedinstvu koje prihvaća legitimne želje i bogatstva svih tradicija. To se ne može dogoditi ni vraćanjem na prijašnje stanje (status quo ante) ni priznavanjem sadašnjeg stanja (status quo), nego samo razmjenom darova i time da imamo hrabrosti obnavljati bogatu tradiciju naših i drugih Crkava i njihove još neiscrpljene mogućnosti, te da se na osnovi zajedničke tradicije odvažimo na nešto novo koje nam se danas naznačuje tek u obrisima. Važno mjesto u Crkvi u budućnosti pripada i bratskom dijalogu s Božjim narodom Starog saveza i nastojanju oko ne samo tolerantnog odnosa nego i odnosa punog poštovanja prema ljudima drugih religija, kao i prema svim ljudima dobre volje. Dijalog je jedina moguća alternativa nasilju i sukobu kultura, etničkih skupina i religija. Takvim dijalogom u istini i ljubavi Crkva kao eshatološki narod Božji može konkretno biti predslika eshatološkog mira (šalom) i uzdignuti znak oko kojeg se okupljaju narodi. Svi ti razvoji ne mogu se »proizvesti«, planirati i organizirati. Ne mogu se provesti ni pritiskom »odozdol« ni »odozgor«, a ni izvanjskim pritiskom. Ako je Crkva hram i sakrament Duha Svetoga, tada obnova može doći samo iznutra, to jest ostvariti se obnovljenim Duhovima i novim duhovnim poticajem. Duh Sveti je Crkvi trajno obećan, on djeluje i u današnjoj Crkvi. Sigurnost vjere u životvornu prisutnost Duha Božjega i doživljeni znakovi njegove prisutnosti čuvaju od razočaranja, samosažalijevajuće plačljivosti kao i od krute kritike i razgradnje Crkve. Oni ohrabruju da svom snagom u Crkvi i za Crkvu djelujemo za spas svijeta, te daruju radost zbog mnogo dobroga koje se često nalazi skriveno u Crkvi. Ako smo uvjereni u to da u konačnici samo Duh Sveti može darovati obnovu, onda se moramo kao i prvi učenici i prve učenice zajedno s Marijom i apostolima uoči prvih Duhova okupiti i moliti (Dj 1,12-14). Crkva budućnosti u prvom će redu biti Crkva molitelja. Ako Duhu Božjem s pomoću ora et lahora pripravimo put, svatko na svojemu mjestu, onda će se - u to sam uvjeren - ostvarivati i duhovska obnova Crkve kakvu je prorekao blaženi papa Ivan XXIII. pri sazivanju te ponovno pri otvaranju Drugoga vatikanskog koncila 11. listopada 1962. godine. Walter Kasper "Crkva Isusa Krista"


Evo, volio bih da mi sad objasniš, gdje se ovdje točno ne slažeš s Kasperom, i zašto? :lol:

_________________
Sve je čudno povezano. Sposoban je uvijek siromašan, a sa ruku mu uvijek kaplji krv. Taj kaput..Zar nije pripadao stricu Haimu? A što je s cipelama...


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pon srp 27, 2015 10:57 

Pridružen: Čet lip 05, 2014 18:44
Postovi: 544
Dux, da bih ti odgovorio trebaju bi malo bolji uvjeti od ovih koje trenutno imam (wifi u kafiću na krcatom Pagu), iako sam, bar što se tiče Kaspera, na ovom forumu dosad napisao zašto sve ovo što si prenio apsolutno NIJE prihvatljivo, ne meni osobno, nego kršćanstvu. U kratkim crtama, jaz između kulture i Objave i između povijesti i Objave je nepremostiv iz jednostavnih razloga što je Objava cjelovita i shvatljiva jedino ako se shvati kao nepromjenjiva i neuvjetovana. Postoji komunikacija, sinteza i preklapanje u perifernim po važnosti aspektima manifestacije vjere, npr. u nekim elementima liturgije, u crkvenoj umjetnosti, u kulinarstvu itd. ali kultura i povijest s jedne strane i Kršćanstvo s druge su po svojoj naravi u sukobu. Iz istih razloga je i ekumenizam promašena stvar.

Baš iz teksta koji si citirao jasno je zašto je Kasper opasan. I zašto je Benedikt XVI. odstupio.

U vrijeme Avignonskog sužanjstva Crkva je moralno pala i ugled joj je bio narušen, ali Nauk nije pretrpio ništa, nije bilo ni jednog pokušaja da se išta mijenja ili reinterpretira, bez ikakve veze s tehnologijom i mogućnostima komunikacije i informiranja, izuzev pokušaja povratka na koncilijaristički model, koji uostalom i nije bio stran najranijoj tzv. primitivnoj Crkvi. U reformaciji oko 50 % katolika je otpalo, ali ovo što danas imamo je realna perspektiva kompletnog otpada Crkve same od sebe, sudeći baš po ovome citiranom od Kaspera, počevši od niveliranja Kršćanstva i kulture (kroz tezu u tome da je "povijesnost evanđelja u tome što je ono samo povijest", koju, koliko vidim, ne navodiš, a što je konačni produkt Kasperovog polazišta), pa do ekumenizma u "jedinstvu u raznolikosti". Isus nikad nije za to molio. Istina je uvijek bila iznad svega pa i iznad jedinstva, jer bez nje nikakvo jedinstvo nema smisla, koliko god zov jedinstva djelovao privlačno i romantično. Ne, u Evanđelju dijalog sa svijetom počinje s "tvrdim govorom" kojeg nitko ne može slušati. Šteta za Kaspera.

Detaljnije ću obrazložiti čim stignem.

“The tail of the devil is functioning in the disintegration of the Catholic world. The darkness of satan has entered and spread throughout the Catholic Church even to its summit. Apostasy, the loss of the faith, is spreading throughout the world and into the highest levels within the Church.” - Pope Paul VI, October 13, 1977

Nego, reci mi zašto je Pavao VI. rekao 13.10.1977. "Đavolji rep djeluje u deizntegraciji katoličkog svijeta. Sotonina tama je ušla i raširila se kroz čitavu Katoličku crkvu sve do vrha. Apostazija, gubitak vjere, širi se kroz svijet i do najviših položaja u Crkvi." Je li, po tebi, to vrijedi za sva razdoblja crkvene povijesti, nekad više nekad manje, ili je Pavao VI. možda ipak mislio da je to specifičnost baš baš našeg vremena?

_________________
"U ovoj ciloj situaciji primjetio sam da se najteže nosu vjernici koji su privrženi nauku i tradiciji a u isto vrime sami sebi ne žele priznati da nešto ni u redu i kako spada, da Crkva puca po tašelima nego se prave da je sve u redu..."


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pon srp 27, 2015 12:29 

Pridružen: Pon svi 11, 2015 22:49
Postovi: 450
[url=Ignisardent je napisao/la:
...z istih razloga je i ekumenizam promašena stvar.

Kad stigneš, odgovori kako treba. Nažalost, neznam kako da ti drugačije odgovorim, nego citatima :(
Neka bude;

Ekumenizam;

Nije li pravo – često ponavljaju – dapače, nije li u skladu s dužnošću da se svi koji zazivaju Kristovo ime uzdrže od uzajamnih predbacivanja, te da se na koncu sjedine u međusobnoj ljubavi? Tko bi se mogao usuditi reći da ljubi Krista ako svim silama ne radi na ostvarenju želje Njega koji je molio Oca da njegovi učenici budu “jedno”? (Iv 17, 21). I nije li sâm Krist želio da se Njegovi učenici odlikuju i raspoznavaju ovom osobinom – da ljube jedni druge: “Po ovome će svi znati da ste moji učenici, ako jedni druge ljubite”? (Iv 13, 35). Svi kršćani – dodaju oni – trebaju biti “jedno”: jer tada bi bili daleko snažniji u iskorjenjivanju kuge bezvjerstva koje svednevice gmiže poput zmije te se sve više širi, spremajući se obeskrijepiti Evanđelje. Ove i druge stvari neprestano ponavlja i proširuje taj sloj ljudi koji su poznati kao svekršćani; i ti ljudi, daleko od toga da su malobrojni i raštrkani, uzrasli su do razmjera čitavoga sloja, te su se grupirali u nadaleko raširena društva, kojima većinom ravnaju nekatolici, premda su nadahnuta različitim naukama koje se tiču vjere. Ovaj pothvat se tako zauzeto promiče na mnogo mjesta da dobiva pristanak priličnoga broja građana, te čak osvaja umove vrlo mnogo katolika te ih primamljuje nadom da bi ostvarivanje takvoga jedinstva bilo u skladu sa željama Svete Majke Crkve, kojoj zapravo ništa tako ne leži na srcu kao pozvati natrag svoje zalutale sinove i privinuti ih nazad svome krilu. No ustvari, iza ovih zamamnih riječi i laskanja krije se najteža zabluda koja posve uništava temelje katoličke vjere. Stoga, opomenuti sviješću o svojoj apostolskoj dužnosti kako ne smijemo dopustiti da Gospodinovo stado bude zavedeno pogubnim lažima, zazivamo, časna braćo, Vašu gorljivost u izbjegavanju ovoga zla; jer uzdamo se da će po Vašemu pisanju i govorima ljudi lakše upoznati i shvatiti načela i argumente koje želimo ovdje iznijeti, te da će katolici odatle naučiti kako moraju razmišljati i postupati kad su u pitanju pothvati čija je svrha jedinstvo u jednome tijelu – na bilo koji način – sviju onih koji se nazivaju kršćanima. Pio XI., "Mortalium Animos"


Pravi ekumenizam nije ni u tome da bismo se ili mi odrekli i zatajili ono što vjerujemo da je od Krista Gospodina niti da bismo to od odijeljene braće tražili, da se oni za ljubav nekog prividnog mira odreknu svoje savjesti. Što nije po savjesti, grijeh je, i nije milo Gospodinu. Zato nije u pitanju to da bilo što zatajimo jedni drugima; ne želimo jedni druge nadmudriti niti se nadmetati, nego jedni druge razumjeti.
... ... ...
Mi katolici vjerujemo da smo prava Crkva koja posjeduje bitno jedinstvo, koje se vidljivo očituje u zajedništvu sa stolicom Petrovom: mi se toga ne možemo odreći, a pravi ekumenisti to od nas i ne traže, makar nisu u jedinstvu Katoličke Crkve. Tomislav Šagi-Bunić "Ali drugog puta nema"


Love for the truth is the deepest dimension of any authentic quest for full communion between Christians. Without this love it would be impossible to face the objective theological, cultural, psychological and social difficulties which appear when disagreements are examined. This dimension, which is interior and personal, must be inseparably accompanied by a spirit of charity and humility. There must be charity towards one's partner in dialogue, and humility with regard to the truth which comes to light and which might require a review of assertions and attitudes. Ivan Pavao II. "Ut unum sint"


Ništa ne treba požurivati, ništa stvarati na silu.


Our faith, hope, and charity must be directed at all times toward the great goal of complete unity. Yet at the same time we must have the humility to accept realistic intermediate goals: to strengthen our common witness of charity in a world that needs it more and more. To offer the common, basic testimony of the faith, to lose nothing of it, and to try to be able to give this witness in an ever more comprehensive way. In our separation not only to respect but also to love one another in the conviction that we are necessary to each other even and precisely in our separation, that we receive from each other, live for each other, and are Christians together. The separation—as long as the Lord allows it to continue—can also be fruitful and lead to a greater wealth of faith and thus prepare for the diverse yet one Church that we cannot yet imagine today, in which, however, nothing positive that has developed anywhere in history will be lost. Perhaps we need separations in order to arrive at the complete fullness for which the Lord is waiting. Joseph Ratzinger "Church, Ecumenism, and Politics"

I za kraj, možda možeš povezat ovu našu priču do sada sa ovim;

The danger of a schism is big, such as a systematic disobedience vis-à-vis the Holy Father or by a denial of his authority. Castrillón Hoyos?


[url=Ignisardent je napisao/la:
Baš iz teksta koji si citirao jasno je zašto je Kasper opasan. I zašto je Benedikt XVI. odstupio.


Žao mi je, ali ovakvu raspravu ne možemo vodit ozbiljno. Zašto je Benedikt XVI. odstupio? Rekao je da nema snage, a detalje da isčitavamo i na tome da gradimo našu daljnu konverzaciju? Znaš i sam da je to suludo. Jednako tako je iščitavaju New Age proroci o "posljednjem papi", te papi antikristu... Bolje da se držimo argumenata, dokaza. On jest odstupio, jer nema snage. To je činjenica; a sve dalje je nagađanje.


[url=Ignisardent je napisao/la:
U vrijeme Avignonskog sužanjstva Crkva je moralno pala i ugled joj je bio narušen, ali Nauk nije pretrpio ništa, nije bilo ni jednog pokušaja da se išta mijenja ili reinterpretira, bez ikakve veze s tehnologijom i mogućnostima komunikacije i informiranja, izuzev pokušaja povratka na koncilijaristički model, koji uostalom i nije bio stran najranijoj tzv. primitivnoj Crkvi. U reformaciji oko 50 % katolika je otpalo, ali ovo što danas imamo je realna perspektiva kompletnog otpada Crkve same od sebe, sudeći baš po ovome citiranom od Kaspera, počevši od niveliranja Kršćanstva i kulture (kroz tezu u tome da je "povijesnost evanđelja u tome što je ono samo povijest", koju, koliko vidim, ne navodiš, a što je konačni produkt Kasperovog polazišta), pa do ekumenizma u "jedinstvu u raznolikosti". Isus nikad nije za to molio. Istina je uvijek bila iznad svega pa i iznad jedinstva, jer bez nje nikakvo jedinstvo nema smisla, koliko god zov jedinstva djelovao privlačno i romantično. Ne, u Evanđelju dijalog sa svijetom počinje s "tvrdim govorom" kojeg nitko ne može slušati. Šteta za Kaspera.


Pazi, ni nauk sad nije pretrpio. Ali jest pretrpio za vrijeme Jana Husa, zar ne? Zar se teološke stvari nisu ostavljale sa strane dok se ne riješi svjetovna vlast... Otvoren je dijalog, i to je to, ni manje ni više. Mislim da je papa jasan u vezi svega. Uljudan govor i djela. Ne govori nikome "s visoka". Upozorava da Crkva mora bit na ulici. A to je ono gdje se društvo pape pija ne slaže. Oni žele biti na "visoko", s "visoka" gledat, i diktirat.
Također, po tvom pisanju, mi izgleda kao da govorimo o nekoj instituciji, kojoj je nužna reforma da se ne raspadne. Crkva nije institucija koja djeluje djelima čovjeka; koja je prepuštena sama sebi. To nije samo "institucija".

Nije moguće povući paralelu između Katoličke crkve i bilo koje druge institucije. Nije ju moguće povući ni između Katoličke crkve i bilo kojeg drugog sustava mišljenja ili ponašanja koje je osmislio čovjek. Ona je potpuno zasebna institucija. Ono što vrijedi za njezina utemeljitelja vrijedi i za nju -sve ono što njoj ne pripada jest njoj suprotno, budući da ona tvrdi, a tu tvrdnju podupiru i njezini sljedbenici, da je upravo njezin glas jedini mjerodavan glas na zemlji. Njezina učenja nisu zaključci do kojih se došlo pokusima ni osobnim emocionalnim doživljajima. Još manje su ti zaključci nečija mišljenja, vjerojatnosti ili moda. Oni koji su izvan nje ne prihvaćaju njezinu jedinstvenost, niti ta jedinstvenost prihvaća njih. U njoj nema graničnog područja na kojemu bi postojali nekakvi parcijalni sporazumi sa zabludama niti između nje i onoga što je njoj više ili manje slično, odnosno onoga što je njoj više ili manje blisko postoji protok ili zajedničko mjesto susreta. Njezine su granice strogo određene, i to ne samo u smislu njezina nauka i tvrdnje o njezinu Božanskom podrijetlu nego i u smislu njezina sustava i sadržaja. Unutar njezinih zidova sve je istovrsno, a izvan njih sve je od nje različito. Svima koji toj instituciji pripadaju potpuno je jasno da je ona diljem svijeta jedinstvena osobnost. Hilaire Belloc "Stari i novi neprijatelji Katoličke crkve"


Prije svega, ne možemo vjerovat u Krista, a da ne vjerujemo da Crkvu vodi Duh Sveti. Kako se taj svinjac nije raspao već 2000 godine? Takva institucija s toliko velikim idealom, koji nijedna druga institucija nije imala? Takva institucija koja je učinila više grešaka nego ijedna druga institucija.. S tom vjerom, da je vodi Duh Sveti mi moramo pričat i imat dijalog. Ja i ti. Sve izvan toga je sekularno.
Nauk nije pretrpio u raspravi Augustina i Jeronima, ali se raspravljalo o tome, isto kao i danas. Totalno ista stvar, što se gay prava tiče i razvedenih.
Jedina stvar, koja tebe buni jest ekumenizam? No to nije odricanje od istine, kako ti 5 papa kažu. Ne možeš se zvat Katolikom i ić protiv 5orice, ne..

_________________
Sve je čudno povezano. Sposoban je uvijek siromašan, a sa ruku mu uvijek kaplji krv. Taj kaput..Zar nije pripadao stricu Haimu? A što je s cipelama...


Zadnja izmjena: DuX; Pon srp 27, 2015 12:50; ukupno mijenjano 1 put/a.

Vrh
 Profil  
 
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 632 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 34, 35, 36, 37, 38, 39, 40 ... 43  Sljedeće

Vrijeme na UTC + 01:00 sata


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr