Ako se pažljivije čita ovaj intervju sa vlč. Markom onda se vidi da postavlja dijagnozu na krivim pretpostavkama i stoga daje i kriva rješenja. Do krize vjere (i krize Crkve) nije došlo radi stvaranja "dobrih odnosa" s muslimanima, a još manje radi ukidanja anatema, indeksa zabranjenih knjiga i prestanka progona teologa unutar Katoličke crkve. A najmanje radi uvođenja narodnog jezika u liturgiju.
FSSPX ne nudi rješenja, niti su njihovi stavovi logički niti vjerski opravdani. Jedino što nude je "izlaz" iz Crkve i sukobe s biskupima iz, na nesreću, religijskih i "pobožnih" razloga.
U svekolikoj krizi koja je zadnjih desetljeća zahvatila Crkvu, FSSPX je još jedna kriza u krizi.
Do krize u Crkvi došlo je zbog trgovaca u hramu, a oni su se u tolikoj mjeri razmahali baš zato što su ukinute anateme i olabavljena disciplina, uklonjen je indeks i prestao je progon onih koji baš progon zaslužuju. Pa su eto oni počeli progoniti.
Istina, pozadina svega toga je uplitanje svjetovne politike u Crkvu - onaj "sotonin dim" zbog kojeg je Pavao VI. do smrti zapomagao. To uplitanje je za Ivana Pavla II. postalo sistem - u rušenju komunizma, koliko god bio cilj pravedan, u crkvene poslove se uplela CIA i ko zna ko još u takvoj mjeri da možda nikad nećemo ni znati prave razmjere. Bilo bi dobro kad bismo bar mogli razumjeti motive. Znamo da je popuštanje Ivana Pavla II. u discipliniranju disidenata među svećenicima i biskupima nastupilo u vrijeme kad je Crkva počela pomagati sindikat Solidarnosti, to je vjerojatno bila točka ubrzanja.
Zatim tu imamo i fenomen tog ekumenizma, Asizija, međureligijskih molitava. Nisu tu samo kršćani raznih konfesija, nego i muslimani, hindusi itd. Za vrijeme susreta u Assiziju hindusi po katoličkim oltarima postavljaju kipiće i zazivaju svoje demone, pa je prisustvo muslimana još mila majka. Ti su susreti krenuli od Ivana XXIII. i nastavili se do danas. I Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. nadali su se da će kod tih susreta doći do novog pentekosta, da će Duh Sveti tim raznorodnim pripadnicima ljudskog roda otkriti svoju istinu. Ivan Pavao II. vjerovao je da će jubilejska godina 2000. donijeti neko čudo, ali kako je sve to izostalo, preostao je još samo puzeći zmijski sinkretizam. Zmija se, kao i uvijek, vješto zamaškarala, jabuka je napol pojedena (onaj najotrovniji dio tek ćemo početi kusati) a Crkva, takva kakva je postala, svakog dana sve više veseli Inoslava Beškera, Silvija Tomaševića i kvazikatoličke mase.
Stvari će postati još i gore nego što jesu, i to puno gore, a sam Bog zna kako će sve i kojim lijekovima spasiti svoju zaručnicu. Meni je osobno potpuno jasno, i zahvalan sam Bogu za to razumijevanje, da je Bratstvo Sv. Pija X. jedan od tih Božjih zahvata. U tom kontekstu, sav taj ekumenizam neće muslimane (i ostale nekatolike) približiti spoznaji Istine, kako su se pobožno i naivno nadali Ivan XXIII. i Ivan Pavao II., ali će zato Katolike vratiti toj Istini.
"I u onaj dan neće više biti trgovaca u hramu Gospoda nad vojskama".