Ja još čekam odgovor. Tema jest; tradicionalizam, modernizam..
Pa ja sad pitam što je to modernizam, te o kjem je modernizmu papa pio X govorio. Čisto me zanima, definicija, jer se često lijepe takve etikete. Ajmo ih definirat
Link na hrvatski prijevod enciklike Pascendi Dominici Gregis neću davati, ali ako upišete Pascendi hrvatski, dobit ćete rezultat - čitavu encikliku na hrvatskom, ali na stranici organizacije koja nije u jedinstvu s Crkvom.
Navest ću odlomke bitne za definiciju moderniste od strane Sv. Pija X.
6. točka citira zaključke Prvog vatikanskog koncila: "Ako netko bude tvrdio da se Božanska objava ne može učiniti vjerodostojnom po vanjskim znacima i da ljude vjeri privlači isključivo cjelokupno iskustvo ili privatno nadahnuće, anathema sit." To je isto što i reći da je "povijesnost evanđelja upravo u tome da ono jest povijest" tj. da ga se ne može shvatiti, kao ni cjelokupnu Objavu, izvan konteksta ljudskog povijesnog iskustva (teza kardinala Kaspera, npr.).
7. osuda vitalnog imanentizma , "Ako se naravna teologija ukloni, ako se zatvori put Objavi zato jer se odbacuju razlozi vjerodostojnosti, ako se još i niječe svaka izvanjska objava, jasno je da je uzalud to objašnjenje tražiti izvan čovjeka. Ostaje dakle da se traži samo u čovjeku; a budući da religija nije ništa nego način života, njezino se tumačenje treba tražiti u čovjekovu životu (ili u ljudskoj povijesti i njenim okolnostima prema Kasperu ili pobornicima teologije oslobođenja npr. Ovo mišljenje posebno nije strano liberalnim protestantima). Otud princip religijske imanencije." Koliko znamo, čitav niz katoličkih teologa, od kojih su neki i kardinali, a koji su svi redom u "punom jedinstvu" s KC, poriču i prirodni zakon i bilo kakav smisao Objave ako se shvati kao nešto sasvim izvan čovjeka, tj. povijesti.
8. "Otud zakon prema kojem se religiozna svijest predstavlja kao univerzalno pravilo, koje je potrebno potpuno izjednačiti s objavom i kojem se svi moraju podložiti, uključujući i najvišu crkvenu vlast, bilo kad poučava, bilo kad donosi odredbe u vezi bogoštovlja ili discipline". Ono što je ovdje osuđeno je precizni opis onog što se danas događa u njemačkoj Crkvi. A neizravno je uvezi i s idejom da odnos horizontale i vertikale u bogoslužju treba izmijeniti u smislu ravnoteže (tj. da je, u odnosu na vjekovnu liturgijsku praksu Crkve, potrebno otvoriti prostor za sudjelovanje vjernika na inteligibilnom nivou).
9. (poglavlje "Posljedica - izobličenje religiozne povijesti"). "Taj Nespoznatljivi o kojem govore, izlazi iz skrovitosti i razotkriva se vjeri. Čini to U POVEZANOSTI S ODREĐENIM FENOMENOM, koji pripada području znanosti i povijesti, ali u određenoj mjeri i prelazi njihove granice. Taj fenomen može biti bilo koja prirodna pojava koja u sebi krije nešto tajanstveno; može biti također neki čovjek čija narav, geste i riječi dosta odudaraju od uobičajenih povijesnih zakonitosti i društvenih klišeja. Dakle, vjera, koju privlači Nespoznatljivi, potpuno zaokuplja i zaposjeda cijeli taj fenomen i prožima ga na neki način svojim životom. Iz toga proizlaze dvije stvari: ponajprije takva preobrazba fenomena do te mjere, rekli bismo, da ovaj biva uzdignut gotovo u stanje jednako božanskom, koje ga čini prikladnim, kao materiju, za božanski oblik, koji će vjera ovdje unijeti; drugo, određeno izobličenje, do kojeg dolazi zbog toga što mu se, budući da je vjera lišila fenomen njegovih primjesa vremena i mjesta, lako pridaje ono što u stvarnosti zapravo nema: to se prije svega događa kada je riječ o drevnim fenomenima, i toliko više što su stariji. Iz toga dvoga modernisti izvlače za sebe dva osnovna pravila: ona, povezana s trećim koji je već preuzet iz agnosticizma, tvore gotovo temelj kritike povijesti. Prikažimo to jednim primjerom, preuzetim iz osobe Isusa Krista. U Kristovoj osobi, tvrde oni, znanost i povijest ne nalaze ničeg nadljudskog (Kasper se poigrava s tom tezom (
http://www.catholichousehold.com/gospel ... al-kasper/). Dakle, na osnovi prvog pravila koje proizlazi iz agnosticizma, iz povijesti se mora izbrisati sve ono što upućuje na božansko. Još i više od toga, u skladu s drugim osnovnim pravilom, povijesnu Kristovu osobu vjera je preoblikovala: dakle potrebno ju je lišiti svega onoga što je izdiže iznad povijesnog stanja. Na kraju, tu je osobu vjera i izobličila, kao što uči treće osnovno pravilo: dakle iz nje valja ukloniti sva razglabanja, sve činjenice, ukratko, sve ono što se ne podudara s njezinom naravi, njezinim položajem i prosvjećenošću, mjestom i vremenom u kojem je živjela. Nama će ovaj način razmišljanja djelovati čudnim, ali evo u tome se sastoji kritika modernista."
13. "Nije dopušteno zato ni na koji način držati kako oni (dogme) izražavaju jednu apsolutnu istinu, budući da su, kao simboli, tek jednostavne predodžbe istine, te je stoga potrebno prilagoditi ih čovjekovu religijskom osjećaju; kao oruđa, prenositeljice su istine, i zato se sa svoje strane moraju prilagoditi čovjeku u pogledu religijskog osjećaja. A budući da religijski osjećaj, kao onaj koji za predmet ima apsolutnost, pruža bezbrojne aspekte, te se danas može javiti jedan a sutra drugi, pa slično tome onaj koji vjeruje može prolaziti kroz bezbrojne i različite okolnosti, iz toga slijedi da formulacije koje mi nazivamo dogmama moraju podlijegati istim promjenjivostima te stoga biti kadre varirati." Postoji i "posredni" model, gdje se dogme, odvojene od pastoralne prakse (ideja koju kardinal Sarah kritizira kao "šizofrenu patologiju") čuvaju netaknute, budući tako odvojene od života, ali se pastoralna praksa prilagođava okolnostima (njemačka Crkva, teologija oslobođenja, Kasperova nastojanja, itd).
21. "Oni drže kako bogoštovlje proizlazi iz dvostruke potrebe; budući da se, ponovno to primijetimo, u njihovu sustavu sve pripisuje dubokim potrebama. Jedna je da se vjeri da nešto opipljivo; druga je potreba da ju se širi i naviješta, što se ne može ostvariti bez nekog opipljivog oblika i bez posvetnih čina, koje se naziva sakramentima. Što se zatim tiče sakramenata, oni se za moderniste svode na puke simbole ili znakove, koji međutim nisu nedjelotvorni; njihovu djelotvornost pokušavaju protumačiti primjerom nekih riječi koje su spletom sretnih okolnosti stekle snagu širenja nekih snažnih ideja te vrlo duboko pogađaju duše. Kao što su te riječi određene za spomenute ideje, tako su i sakramenti određeni za vjerski osjećaj: nikakve od njih koristi. Sigurno bi govorili jasnije ako bi tvrdili da su sakramenti ustanovljeni jedino za to da hrane vjeru. Ali to je Tridentski koncil osudio: »Ako netko bude tvrdio da su ti sakramenti ustanovljeni samo zato da hrane vjeru, neka se izopći.« S obzirom na razlike starog i novog obreda Mise, usuđujem se primijetiti da ovdje osuđena koncepcija o bogoštovlju modernista uopće nema mogućnost primjene u starom obredu (no istina je da su neke vrste zloupotreba ostale moguće i ovdje), ali s novus ordom je sasvim drugačije - s obzirom na ulogu i značenje koje daje osobnoj inicijativi i prostoru koji osigurava za individualno sudjelovanje i, u skladu s tim, ideju da nije bitno što neka rečenica Sv. Pisma ili odredbe Nauka znače za sebe, koliko to što oni govore meni, kako ja to razumijem.
Za daljnje detalje preporučam tekst čitave enciklike
http://w2.vatican.va/content/pius-x/en/ ... regis.html ili hrvatski prijevod (za koji ne mogu dati link).
Prema tome, modernisti bi bili većina njemačkih biskupa i svi oni na koje misli kardinal Sarah
https://www.lifesitenews.com/news/detac ... -schizophrKaže da će se afrička Crkva tome usprotiviti. Vjerujem da kardinal smatra da modernizam u crkvi danas postoji.
Login
Registracija
FAQ
Traži
Ako je ima, molim te navedi nam je 
