Pridružen: Pon svi 11, 2015 22:49
Postovi: 450
|
[url=Nokile je napisao/la: Što se tiče tvojih pitanja evo ovako na prvu:
Mislim da je prvo pitanje smjeralo na 'spoznati Boga i ostati ateist'. Po mojem mišljenju ne iako upit nije do kraja na mjestu. Mi ne možemo spoznati Boga, mi možemo imati iskustvo njegove prisutnosti, ali spoznaja Boga kakav jest je nama nedostupna u ovom životu. Ja ne znam na koga misliš kad kažeš "mi", ali Boga se spoznati može; Kantova kritika dokaza za Božju egzistenciju temelji se na njegovim gnozeološkim tezama, prema kojima nam je nemoguće spoznati predmete ako nisu dani u formi prostorno-vremenskog iskustva koje mi jedino možemo imati. Razum pomoću kategorija povezuje i ujedinjuje ono što mu iskustvo daje. On je ograničen na te predmete i nikakvi drugi mu nisu dostupni. To znači da mi Božju egzistenciju ne možemo racionalno spoznati, jer Bog ne može biti predmet naše prostorno-vremenske intuicije. Na tome se temelji Kantova kritika aposteriornih dokaza za Božju egzistenciju koje je on sve sveo na kozmološki i teleološki da bi na koncu i teleološki sveo na kozmološki, a ovoga opet na ontološki dokaz. Ti dokazi počivaju na zakonu uzročnosti, a zakon uzročnosti vrijedi samo za područje nama mogućeg iskustva u koje Bog ne ulazi. Osim toga, prema Kantu, u tim dokazima nema dosljednosti. Njihovo je polazište kozmološko, tj. niz fenomena i regres u tom nizu po zakonu uzročnosti. Tu bi trebalo, smatra on, da se uvjet uzme u istom smislu u kojem se uzela relacija uvjetovanoga i uvjeta u čitavom nizu koji nas poput neprekinutog lanca treba dovesti do najvišeg uvjeta. Međutim, u aposteriornim dokazima to se ne događa, nego se regres odjednom prekida te se skače na nešto što nije član tog niza. S druge strane, kad se iz niza ne bi iskočilo, nužno biće do kojega bi se na tom putu došlo, bilo bi samo prvi član tog niza, a to znači da bi i samo bilo empirijsko. Nemoguće nam je, dakle, na taj način doći do prvog transcendentnog uzroka. Iz toga što se čini skok, Kant ujedno zaključuje da kozmološki dokaz (a s njime i svi ostali aposterironi dokazi) i nije neki novi dokaz, nego zapravo prikriven ontološki dokaz (tako Kant naziva ono što se inače smatra Anzelmovim dokazom), u kojemu se iz same ideje o Bogu izvodi Božja egzistencija. To je analitička metoda kojom se dokazuje identitet subjekta i predikata. Ali tom se metodom po Kantu ne može dokazati egzistencija, jer realna egzistencija nije u tom smislu nikada predikat, budući da ne ulazi u definiciju ili pojam neke stvari, ni kao atribut, niti kao akcident. Drugim riječima, egzistencija ostaje izvan pojma stvari. To npr. znači da između sto stvarnih i sto pomišljenih talira, uzetih u njihovu pojmovnom određenju, nema nikakve razlike. Razlika je samo u tome što su jedni za nas činjenice, a drugi samo čisti predmet našeg mišljenja. Egzistencija označuje samo odnos onoga što u pojmu mislimo prema našem iskustvu.
Ipak je i za Kanta neosporno da mi po zakonima našeg mišljenja uvjetno biće ne možemo mislti bez bezuvjetnoga. Ali to nužno bezuvjetno biće nije predmet našeg iskustva, nego samo subjektivna ideja našeg uma, njegov regulativni princip pomoću kojega predmete našeg iskustva tako povezujemo kao da proizlaze iz jednog samodostatnog nužnog uzroka. Na taj način naša spoznaja dobiva konačnu cjelovitost i jedinstvo. Iako se radi samo o subjektivnoj ideji našeg uma, mi sebi ipak po nekoj transcendentalnoj obmani taj formalni princip predstavljamo kao nešto konstitutivno i stvarno. A da se stvarno radi o transcendentalnoj obmani, Kant zaključuje iz toga što o bezuvjetnom nužnom biću, ako ga promatramo u sebi, bez odnosa prema svijetu, ne možemo imati nikakva pojma. Koji je smisao te kritike dokaza za Božje postojanje, naznačio je sam Kant poznatim riječima: »Morao sam dakle dokinuti znanje, da bih dobio prostor za vjerovanje.« Kakvo je to znanje koje Kant želi dokinuti? Nema sumnje da je to racionalistički pojam znanosti i uma, tj. znanje koje se zasniva na metodi »more geometrico« kao univerzalnoj metodi (Descartesova »mathesis universalis«). Kant osporava pretenzije takvog znanja na sveobuhvatnost, slično kao i Pascal. On ne niječe, dakle, svaku mogućnost naše spoznaje Boga, nego samo onu koja ga želi spoznati »more geometrico«. U tom smislu možemo reći da Kant ne odbacuje dokaze za Božju egzistenciju koji se zasnivaju na aksiomima »credo ut inteuigam« i »intelligo ut credam«, nego samo one kojima je polazište samodostatni i na apsolutnost pretendirajući »intelligo«. Da je to tako dokazuje njegovo afirmiranje Boga kao »postulata« praktičnog uma. Bog se tu, zajedno sa slobodom i besmrtnošću duše, pojavljuje kao racionalno nedostižni horizont koji je uključen (postuliran) u svakom našem moralnom činu kao ono bez čega ovaj nije moguć. Ne radi li se tu o »dokazu za Božju egzistenciju« kojemu je svojstveno da mu nije polazište um koji si umišlja kako Boga može direktno »dohvatiti«, nego onaj koji zna za svoje granice i stoga nastoji samo, na osnovu moralnog iskustva, Bogu se približiti i pokazati na njega? Na taj način Kant upozorava da sve što je više od toga, ne znači afirmiranje Boga, nego diviniziranje našeg uma i nas samih, s panteizmom i ateizmom kao krajnjom posljedicom. Ako tako gledamo na Kantovu kritiku dokaza za Božju egzistenciju i na njegove postulate, možemo u njima vidjeti sličnosti s Tominim »putevima« koji Boga također više postuliraju i pokazuju nego dokazuju, može se u Kanta naći i ponešto od augustinskog shvaćanja. Naime, slično kao Augustin, on smatra da mi svojim naravnim razumom možemo kozmička bića spoznati do određene mjere (možemo ih spoznati kao fenomene), dok nam je njihov krajnji smisao (ono što Kant naziva »stvar po sebi«) nespoznatljiv na taj način. Krajnji smisao, »stvar po sebi«, za našu je naravnu spoznaju »numen« koji možemo, po Kantu kao i po Augustinu, dokučiti samo spoznajom druge vrste. Augustin kaže da je to vjera. A zar i Kant ne misli barem implicitno to isto kada odbacivanje znanstvenih dokaza za Božju egzistenciju opravdava potrebom stvaranja prostora za vjerovanje? Ivan Devčić "Pred Bogom blizim i dalekim"Ali da Boga ne možemo spoznati do kraja; istina. [url=Nokile je napisao/la: Spoznajemo njegovo djelovanje u našem životu i životu ljudi oko nas po zaprimanju milosnog dara vjere. Iskustveno doživjeti Boga i kroz godine življenja vjere i napredovanja u razumijevanju otajstva vjere doći ponovno u stanje ateizma (na teorijskoj razini i na praktičnoj) mi se ne čini izvjesnim. Duža ili kraća razdoblja duhovne suhoće, kolebanja, sumnje, osjećaj napuštenosti, zdvajanja to da, ali stanje ateizma ne. Mislim da si ovde sam opisao kako se Boga može spoznati. Što se tiče življenja vjere i vraćanja u ateizam, jesi siguran? Ps 30,7-8 U svojoj sreći rekoh: "Neću se pokolebati nikada!" Dobrotom si me, o Jahve, na goru nade postavio, ali čim lice sakriješ, sav se uplašim.Ako su sveci imali problema sa time, zar da mi nemamo? Kad je došla večer toga sretnoga dana, trebalo se odmoriti, ali dobri mi je Isus kao i prethodne noći dao isti znak da moj ulazak u vječni život nije daleko... Imala sam tada tako živu vjeru, tako jasnu, da je misao na nebo sačinjavala svu moju sreću; nisam mogla vjerovati da ima bezbožnika koji ne vjeruju. Bila sam uvjerena da govore protiv svoga uvjerenja kad poriču postojanje neba, lijepoga neba gdje sam Bog želi biti njihova vječna nagrada.
U tako radosne dane uskrsnoga vremena dao mi je Isus da osjetim da uistinu ima duša koje nemaju vjere, koje zlorabeći milost gube to dragocjeno blago, izvor jedinih čistih i pravih radosti. On dopusti da mi dušu obuzmu najmračnije tmine i da mi misao na nebo, tako slatka za mene, bude odsada samo predmet borbe i muke... Ta kušnja nije imala trajati samo nekoliko dana, nekoliko tjedana: imala se ugasiti onoga časa kad je odredio dragi Bog, i - taj čas još nije došao... Voljela bih da mogu izreći što osjećam, ali jao! mislim da je to nemoguće. Samo onaj tko je prošao tim mračnim tunelom može shvatiti njegovu tamu.
...
Kad hoću da svoje srce, izmoreno tminama koje ga okružuju, odmorim uspomenama na svijetlu zemlju prema kojoj težim, moja se muka podvostručuje: čini mi se da mi tmine, uzimajući glas grešnikâ, govore rugajući mi se: »Ti sanjaš o svjetlu, o domovini punoj najslađih mirisa, ti sanjaš o vječnom posjedovanju Stvoritelja svih tih divota, ti vjeruješ da ćeš jednoga dana izići iz ovih magla koje te okružuju! Samo naprijed! Veseli se smrti koja će ti dati ne ono čemu se nadaš, nego još dublju noć, noć ništavila. Sv. Terezija od Djeteta Isusa "Povijest jedne duše"Zato ne stoji tvoja tvrdnja, citiram; " Duža ili kraća razdoblja duhovne suhoće, kolebanja, sumnje, osjećaj napuštenosti, zdvajanja to da, ali stanje ateizma ne. " Sv. Terezija od Djeteta Isusa je itekako dobro poznavala Gospodina, pa je na kraju kad je morala podnositi teške kušnje vjere ispalo da ga ne poznaje baš tako dobro kako je mislila da ga poznaje. Isti slučaj je sa nama. Prisjetimo se bolnog iskustva koje je doživio Sv.Petar (usp. Lk 22,33). Svi smo mi Petar. Bog neće protiv naše slobode, a kad čovik ima slobodu u rukama može biti vrlo neizvjestan ishod. Moguće je odvratiti se od pravednosti. Sir 26,28 "Dvoje rastužuje srce moje, a zbog trećeg gnjev me hvata: kad ratnik stari u bijedi, kad se preziru ljudi umni, kad se netko od pravednosti vraća grijehu"
Gal 4,7-11 Tako više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu. Onda dok još niste poznavali Boga, služili ste bogovima koji po naravi to nisu. Ali sada kad ste spoznali Boga - zapravo, kad je Bog spoznao vas - kako se sad opet vraćate k nemoćnim i bijednim počelima i opet im, ponovno, hoćete robovati? Dane pomno opslužujete, i mjesece, i vremena, i godine! Sve se bojim za vas! Da se možda nisam uzalud trudio oko vas!
_________________
Sve je čudno povezano. Sposoban je uvijek siromašan, a sa ruku mu uvijek kaplji krv. Taj kaput..Zar nije pripadao stricu Haimu? A što je s cipelama...
|
|
Login
Registracija
FAQ
Traži
Ima li spasenja za ateiste? Što ti misliš? Zanima na svačije mišljenje posebno, jer svatko ima pravo na mišljenje 
Ne, ne zanima nas, nas zanima što Crkva kaže..
S obzirom da si donekle pismen, sviđaš mi se 
Ko brat bratu 