Međugorje je osjetljiva tema u Crkvi, jer je kao prvo "tu, naše", da nije naše možda bismo bili objektivniji...
Kao drugo, za mnoge vjernike je ono ne samo svetište, već "svetište nad svetištima" i prije službenog proglašenja, te su emocionalno i duhovno vezani za nj kao majka za svoje dijete... sve to treba poštivati...
Ali meni se čini, nakon što sam mnogo knjiga (i s jedne i s druge strane) o Međugorju pročitala, da je u pravu biskup koji je u propovijedi u Međugorju prije 2 godine sažeo glavne napasti:
1. nejedinstvo i strančarenja u Crkvi
2. zloporaba karizmatskih darova
3. vjerodostojnost ukazanja
Tko malo bolje poznaje zbivanja u Hercegovini zadnjih 50-tak godina, može kao i biskup povući poveznice između Pavlove poslanice Korinćanima i "hercegovačkog slučaja" i "slučaja fra T. Vlašića".
Biskup kaže:
Citat:
Neki vjernici u Korintu, površinski zaneseni Apolonovim mudrim propovijedanjem, počeli suprotstavljati jednoga apostola drugomu. Tako se pojedine skupine vjernika prozvaše „apolonovcima“, druge „pavlovcima“, treće „petrovcima“, a četvrta skupina čak „kristovcima“. Četiri stranke sa svojim suprotnim sloganima i barjacima, sa svojim apostolima predvodnicima i samim Kristom Gospodinom. Neki ni ne znaju kojoj „stranci“ pripadaju. Samo znaju da je u korintskoj Crkvi strančarski raskol razderao nešivenu Isusovu haljinu. Nema ih, možda, svega pedeset, a gle nereda! To je duboko pogodilo Apolona, koji se, ražalošćen, vratio iz Korinta u Efez, da se u Grčku više nikada ne vrati.
- Među nama ljudima svađe lako nastanu. I ožiljci ostanu. Božji će čovjek nastojati pomirivati, a ne raspirivati. A sve u istini i ljubavi. Istina nas sve mora objediniti, a laži će nas i nepravde samo posvađati i razdvojiti!
Božji suradnici. Pavao opisuje ta strančarenja u Korintu na vrlo dramatičan način. „Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste - kako već kome Gospodin dade… Tako niti je što onaj tko sadi, ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti. Jer Božji smo suradnici…“ (1 Kor 3,5-9). Pavao ne omalovažava posao radnika odnosno suradnika Božjih, ponajmanje Apolona. Bog je u svemu i iznad svega. On je dao sposobnosti i apostolima da budu poslužitelji, ali samo poslužitelji, a ne gospodari ljudskih duša. I takvim ih poslužiteljima i suradnicima treba smatrati. „Zato neka se nitko ne hvasta ljudima, jer sve je vaše. Bio Pavao, ili Apolon, ili Kefa [Petar], bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji“ (1 Kor 3,21-23). Veličanstveno stupnjevanje rada, rasta i radosna života u Bogu.
Apolon se čak ni na prijateljski nagovor velikoga Pavla da se vrati u Grčku nije vratio da se ne bi uvukao ni u čiju stranku, a najmanje u „svoju“! On se ozbiljno bojao još većega strančarenja i nereda. S poštovanjem je otklonio Pavlovu bratsku ponudu (1 Kor 16,12). Znao je da ima usijanih glava i strastvenih zanesenjaka koji se ne daju nikakvu razlogu ni dokazu. Kada oni kažu da su „karizmatici“ i skupe oko sebe skupinu „karizmatskih“ pristaša, nema toga apostola koji će ih urazumiti! Samo bi Apolona još više zlorabili i suprotstavili Pavlu. Ocijenio je pametnijim da tom prigodom ne ide, nego je sve prepustio Providnosti Božjoj i vremenu koje inače rane liječi. Tako je ostao i prijatelj Pavla i poštovatelj Korinćana.
- I pokazao nam je kako je jedinstvo Duha i sveza mira važnija od bilo kakvih osobnih talenata, neukrotivih karizama, govorenja nepoznatim jezicima, padanja po podu, mjesečnih dvostrukih poruka i deseterostrukih tajna. Naša vjera počiva na temeljima Biblije i Tradicije, koju tumači živo Crkveno učiteljstvo, a ne na privatnim priviđenjima, koja su to nevjerodostojnija što se svakodnevno utrostručuju.
Cijela propovijed je na linku.