A promišljajući odgovornost za raskol je na strani koja pokreće rat i napada jer svatko ima pravo reći "mi imamo svoje tumačenje i viđenje biblijskih događaja i onoga što Isus želi, nismo zainteresirani za vaše, hvala na ponudi".
I nema pravo papa nakon toga poslati vojsku na npr. protestantske zemlje ili Englesku, niti huškati, niti bilo tko drugi.
Pa naravno, vjerski motivirani ratovi su najsramotnija stranica povijesti. Kako je najbolje rekao papa Ivan Pavao II. "treba preispitati svoje sjećanje" i ponovno valorizirati prošlost. Na svim stranama bilo je svega - ali današnji kršćani ne bi trebali upadati u zamke i zlodjela svojih predaka nego nastojati sa svima biti u miru.
Zato i Vatikan nije stalni član UN-a jer bi tako bio upleten u razne ratne i loše gospodarske odluke, nego ima posredničku funkciju (već nekoliko desetljeća otvoreno su i protiv smrtne kazne bilo gdje u svijetu).
Kao što je papa Ivan XXIII. intervenirao kod kubanske krize, Zajednica sv. Egidija je svojim posredništvom okončala građanski rat koji je trajao 16 godina u Mozambiku... tako bi i danas Crkve diljem svijeta trebale biti samo za mir.
Mislim i da je glavna zadaća Crkve u Hrvata nastojati izmiriti se sa Srbima i tu treba biti prorok koji narod možda neće objeručke prihvatiti, ali zato je potrebna samosvjest kršćana da su prava djeca Božja i znanje o Isusu koji donosi mir, najprije u srcima, onda u obiteljima, a onda i u narodima. Danas baš i nismo na tom putu, možda zbog "ranjivosti" i općenitog lošeg samosažaljenja koji je velika duhovna bolest mnogih, pa se onda rješenje traži u "megalomaniji".