Katolički odgovori

U vezi sam s djevojkom sad vec skoro 2 godine, i do prije nekih 6 mjeseci sam saznao da nije katolik vec protestant. Sa djevjkom se jako dobro slazem i nikad se nismo posvadali, sve je dobro islo do sada.. Kako je vrijeme islo otvarala su se i druga pitanja kao kako sad dalje u biducnosti koji nam je iduci korak. Poceli smo govoriti i zenidbi i zajednickom zivotu. Ja sam od nje trazio neke uvjete kako da budemo skupa, kako sam u poslu koji trazi od mene da se dost selim tj da necu cijeli karijeru provesti na jednom mjestu a to je vojska. Taj uvjet je prijvatila iako mene samog dot plasi taj zivot ali sam ga prihvatio. Drugi uvjet je bila zenidba u katolickoj crkvi, i prilagodba nkenog zivota crkvenim standardima koja ona teako moze zamisliti. Dosta sam cito na netu da su mjesani brakovi moguci i da od biskupa treba traziti samo dozvolu da se omoguci zenidba. Ali opet ako jednog dana imadnemo djecu kakv ce njima bit zivot i poimanja crkve i vjere sa roditeljima drugacijih uvjerenja. Ja sam odgajan u krajevima dosta religoznim od kojih inaze majka predstavlja najvisi oblik odgoja djeteta u vjerskim nacinima i obicajima i nisam se mogao zamisliti nikad u ovakoj situaciji. Do djevojke mi je jako stalo i ne bij htio da okonca sa ovim ali opet mi predstavlja jednu ogromnu barjeru u daljnjem opstanku veze .. Savjeti kako da dalje nastavim?

Pa to je nelogično, godinu i pol u vezi nisi znao da je ona protestant, ovako kako si napisao ispada onda da ti vjera nije baš bitna.
Nema koristi od vjenčanja u crkvi ako je ono samo radi tradicije, bez dubljeg života vjere.
Ne znam jesam li dobro shvatio, ako možeš pojasni kakve to crkvene standarde očekuješ od nje da se prilagodi.

Čuj, sad jedan savjet koji nema puno veze sa ovim forumom niti sa razlikama u vjeroispovjesti ali neka neka obriše moderator ako smatra skroz neprikladnim. Kažeš naime da si “postavljao uvjete” kako bi bili skupa, e pa u iskrenom odnosu nema “postavljanja uvjeta”, u takvoj se vezi radi o sebičnosti.

Hm, poprilično dobro postavljeno pitanje.
Nešto tipa - odnos/veza/intima s potpunim hardcore ateistom.
Platila vječne mise, molim za obraćenje, pričam mu o vjeri i to je to što čovjek može napraviti. Ne kaže li Isus da je dovoljno ljubiti (ljubi i čini što hoćeš)?

Iskustvo mi je pokazalo, život me naučio da obraćenje nikad ne može doći preko nas, nego po Božjoj milosti. Nece se nitko obratiti po nama jer nismo Spasitelj. Gospodin je taj koji obraca.

Treba imati suosjecanje, razumijevanje, ali i razum.

Pogrešno bi bilo se zavaravati da ce se netko radi nas promijeniti ili da ce u braku biti bolje tj da ce brak donijeti promjenu u srcu onoga drugoga. Ona se mora dogoditi prije braka. Osoba se mora odluciti za Gospodina, za cistocu.
Ok je to sto onaj drugi zeli napraviti neke nazovimo ustupke radi nas (npr poštivanje vjere i sl.) ali to nije dovoljno. To je onda cijeli zivot neka vrsta borbe za svoja uvjerenja.

Kada sam ja donosila odluke nastaviti razvijati odnos s deklariranim "index" ateistom ili odbaciti, svakako sam u molitvi dobro razmišljala i promišljala, i odlučila sam govoriti mu o svojim zeljama, ono kako želim zivjeti, i naravno koliko toliko argumenturano pricati o pornografiji, cistoci i svemu onom sto je njegov problem, a opet paziti da ne izazovem sablazan.
Sada pratim dogada li se nesto. Ima li promjene u njegovom srcu. Ako je bude, Bogu hvala na njegovoj otvorenosti. Ako ne bude, ja ne želim buducnost bez Boga koja mi s njim bi onda došla. Nas Bog nam daje slobodu i mi smo slobodni izabrati.