Izvrstan članak o tome kako razlikovati istinita i lažna ukazanja
https://www.bitno.net/vjera/formacija/k ... -ukazanja/Neke norme za razlikovanje
Sljedeće norme su ponuđene kao smjernice duhovnicima u razlikovanju duhova, kad su posrijedi objave i proročanstva.
1. Bilo koja objava protivna dogmi ili moralu mora se odbaciti kao lažna. Bog ne proturječi sebi.
2. Bilo koja objava suprotna zdravu nauku teologa ili ukazuje na razrješenje nekog predmeta među teološkim školama duboko je sumnjiva.
3. Ako je jedan ili drugi detalj ili slično u objavi lažan, nije nužno odbaciti cijelu objavu, ostatak može biti autentičan.
4. Činjenica da se proročanstvo ispunilo nije sama po sebi konačan dokaz da je objava od Boga; to bi mogao biti prirodni slijed stvari ili rezultat višega prirodnog znanja na strani vidioca.
5. Objave koje se tiču znatiželjnih ili beskorisnih stvari trebalo bi odbaciti kao nebožanske. Isto treba reći o onima koje su detaljne, duge i ispunjene viškom dokaza i razloga. Božanske su objave općenito kratke, jasne i precizne.
6. Osobu koja prima objavu treba ispitati pozorno, posebno o temperamentu i karakteru. Ako je osoba ponizna, dobro uravnotežena, diskretna, očito napredna u krjeposti, u dobru mentalnom i fizičkom zdravlju, postoji dobar razlog za nastavak i ispitivanje same objave. Ali ako je osoba iscrpljena pretjeranim mrtvljenjima, pati od živčane potištenosti, prolazi kroz razdoblja velikih iscrpljivanja ili velikih depresija, ili je pohlepna obznaniti objavu, postoji temelj za ozbiljnu sumnju.
Znatiželja
Je li informacija korisna za spasenje duša? Ako je riječ samo o zadovoljenju znatiželje, nije izgledno da je božanskoga podrijetla. Neki navodni vidioci djeluju kao mediji, daju informacije o rođenjima, vjenčanjima, pravnim postupcima, bolestima, političkim događajima itd. Bog nije voditelj ureda za istragu. Neki su vrlo sposobni u promatranju, ili vrlo intuitivni, i mogu raditi s malo stvari. Na seansama, namještaj se često okreće, ili duh pomiče nečiju ruku kako bi napisala poruke, itd. Bog nikada nije radio takve stvari u bilo kojoj odobrenoj objavi.
...
Autoritet suda i zadaća posluha
Nijedan privatni pojedinac nema autoritet suditi definitivno i službeno koje su privatne objave istinite, a koje nisu.Autoritet za procjenu istinitosti privatnoga ukazanja počiva prvenstveno na mjesnom biskupu. Ukazanja u Lourdesu, Knocku, Fatimi, Beauraingu, Benneuxu – da spomenemo samo neka – odobrio je mjesni biskup. Pape toga vremena nisu izdale nikakav sud o njima. Sadašnja je kanonska praksa da mjesni biskup mora imenovati povjerenstvo za istraživanje i procjenu privatnih objava (ako je smatra vrijednom istraživanja), ali Sveta Stolica može intervenirati ako je potrebno ili ako to biskup zatraži. Ili, biskup može zatražiti od biskupske konferencije svoje zemlje da mu pomogne u istraživanju i procjeni.
Zabranjeno je, a i grješno, širiti privatne objave koje su dobile negativan sud od mjesnoga biskupa, biskupske konferencije, ili vatikanske Kongregacije za nauk vjere. Neki kažu: „Ja ću podržavati dok Papa ne kaže da je lažno“. Ovo je beskorisan način djelovanja u ovoj stvari – vrlo se rijetko Pape izjasne za ili protiv objave. Što se tiče izjava pripisanih Papi (npr. „Čuo sam da je Papa rekao gđi Smith nakon Mise u njegovoj privatnoj kapelici da on vjeruje u Garabandal i Bayside“; „Papa je rekao Jacku da on može nastaviti i tiskati tu osuđenu knjigu“) – nitko nema pravo djelovati na temelju takvih priča. Crkvom se upravlja javno izrečenim izjavama – ne s pomoću naklapanja i osobnih poruka.
Pape mogu pokazati svoju potporu određenim objavama, nakon odluke lokalnoga biskupa, ili biskupske konferencije, govoreći o njima, ili određujući novi blagdan u liturgijskom kalendaru, ili posjećujući mjesta bitno povezana s njima (npr. Guadalupe, Paray-le-Monial, Rue de Bac, Lourdes, Knock, Fatima, Beauraing, Banneux).
Čak i ako mjesni biskup krivo ne odobri istinitu objavu, poslušnost Crkvi ostaje važnija. Grijeh je širiti privatnu objavu na neposlušan način, ali nikada ne može biti grijeh ne širiti je. Ovo vrijedi i za navodne vidioce i sljedbenike.
Zapravo, ako navodni vidjelac ne posluša legitimnu odredbu biskupa, i tvrdi da ga Bog u tome podržava, ovo je siguran znak da poruka nije od Boga. Čak ako je dana istinska privatna objava, ni sam Bog ne bi želio ili naredio vidiocu da je širi protiv biskupova zakonita dekreta da je ne širi. Postoje, naime, događaji u životu sv. Tereze od Isusa, Avilske (umrla 1582.), i sv. Margarete Marije (umrla 1690.) i s. Josefe Menendez (umrla 1923.), gdje im je Gospodin dao odredbu, a zatim im njihov superior zabranio da to učine. Što su uradile? Poslušale su svoga poglavara na zemlji. Što im je Gospodin rekao na to? „U pravu ste što ste poslušale moga predstavnika.“