Katolički odgovori

Bitno je da se čovjek ne miri niti sa najmanjim grijehom i najbitnije ih je uporno ispovijedati i vjerovati da će doći oslobođenje. Ne bih preporučio pričest s tim grijehom. Cilj kršćanskog života je i život u slobodi od svake ovisnosti i navezanosti.

Samo što ja u sebi,svojoj savjesti,nisam to osjećala kao težak grijeh,već sam opisala okolnosti.Mislim da je najmjerodavnija savjest,jer je nju Bog usadio(tako kažu).Sad,neki imaju manjak toga...

Ne bih htio suditi ali koliko ja znam masturbacija je objektivno teski grijeh. Naravno okolnosti mogu smanjiti moralnu odgovornost ali i dalje ostaje teški grijeh. Pa zar je takav problem se poslije pada ispovijediti i biti miran nego ići na pričest s tim grijehom? Uostalom poanta i je u tome da sakramentalnim životom ne dopuštamo da grijeh vlada našim životom.

Iako vidim da forum nije baš aktivan, napisati ću upit, zanima me što će reći upućeniji. Naime, imam slučaj da supruga ne želi više voditi ljubav. Nije stvar ni moje prisutnosti doma, sudjelovanja u kućnim obvezama, međusobnom poštovanju, a niti u tome da ona u tome ne uživa. Ono rijetko kad se dogodi, uživa, ali to postaje sve rjeđe i rjeđe. U zadnje vrijeme skoro nikako. U jednoj knjižici sam čitao kako je crkva dopustila u slučajevima dugog odsustva supružnika (npr. kada se radi o pomorcima) izuzetak iz grijeha masturbacije (ne znam koliko je istine u tome), ali evo, ljudi su spolna bića. Je li u tom i ovom mom slučaju masturbacija manji grijeh?

Pozdrav, ne znam želiš li čuti moj odgovor, ali svejedno ću se izjasniti da tema ne zamre... Ne znam za tu knjižicu gdje je crkva dopustila, ali sigurno je da okolnosti umanjuju grijeh (tako i kod onih koji žive sami, a bore se sa svojim jakim nagonom). Težak grijeh je jedino u potpuno slobodnoj volji i u teškoj stvari. A sad priroda nagona i strasti (u čemu nema grijeha, jer to ne ovisi o našoj volji) može nekoga izazivati više ili manje. Čovjek i tada može ostati slobodan i unatoč jakom nagonu srcem se ne pomiriti s grijehom već tražiti izlaz i pomoć Božju u molitvi. Da ne bi zapao u lažnu krivicu, nemoj se usredotočiti samo na taj grijeh (izbjegavaj fiksaciju). Ako je Bog oprostio i puno veći grijeh kralju Davidu, zašto ne bi i tebi oprostio? Zahvali Bogu za svoje tijelo, za zdravlje, za osjećaje i nagone. U sličnoj poteškoći je bio i sveti Josip koji je živio potpuno djevičanski sa svojom zaručnicom Marijom, možda i protiv svoje volje. Sjeti se Isusovih riječi: "Oprašta se mnogo onome koji ljubi mnogo." Neka ti cilj bude ne biti rob svojih strasti i grijeha, a ne poništiti strasti kao da uopće ne postoje. Kad u molitvi osjetiš duhovnu ljubav koja ti ispunja srce, zamoli Duha Svetoga za jakost i za mudrost (vladanje nad sobom). Oprosti mi na mojim riječima, neka blagoslov bude s tobom.

Crkva nije dopustila masturbaciju u takvim slučajevima, ona je uvijek grijeh, veći ili manji ovisno o situaciji.
Pokušaj razgovarati sa svojom suprugom, opisati joj koliko ti je teško u takvim situacijama. Žene i muškarci se razlikuju i redovito muškarcima teže pada kada nema sjedinjenja, a žene više očekuju nekakvu romantiku kroz dan. Ne dopusti pasti u malodušje, masturbacijom nećeš nikada imati ono što možeš imati u braku, sjedinjenje muža i žene. Pokraj žene koju voliš zaista nema smisla odustati i prepustiti se grijehu koji ne ispunjava već je jadan i besplodan. Zato treba komunicirati, razgovarati o tome, vrijedi se potruditi, jer naša seksualnost je usmjerena ljubavi i životu, usmjerena na drugoga a ne sterilno na sebe. Ako smo u braku, treba nam supružnik, nismo stvoreni da budemo sami i ne možemo bez žene (odnosno muža). Maturbacija je pomanjkanje ljubavi, a mi u braku težimo za sjedinjenjem koje je komunikacija i sredstvo ljubavi između dvije osobe, to je čin ljubavi i darivanja. Isplati se davati u to, bračna ljubav se ne može uspoređivati sa egoističnim, izoliranim i u konačnici jadnim činima masturbacije, bračna ljubav je nešto sveto, cjelovito i daje velike plodove zadovoljstva i zajedništva.

Da te ne bi neki muškarci pogrešno shvatili, vjerujem da tu zapravo pišeš o "razgovoru" sa ženom, a ne o nekim oblicima pritiska i do čega se sve može razviti ovakva situacija. Sjećam se jednog pisma čitateljice iz vjerskog časopisa u kojem je opisala svu svoju muku života i odnosa s mužem (zapravo vjerskim fanatikom) koji ju je prisiljavao na odnose sve dok ona nije razvila osjećaj bespomoćnosti i depresije. On je naime svodio brak na puko zadovoljenje svojih nagona (nije mu uopće bilo važno što ona želi, misli i osjeća) i držao ju kao gotovo "seksualnu robinju" sve dok nije zatražila psihološku pomoć.
Znam da je to velika kušnja, ali možda u toj i takvim situacijama Bog poziva čovjeka da svoj brak ipak temelji radije na duhovnoj dimenziji braka, da razmisli o tome i preispita se, da u odnosima nadiđe svoju sebičnost i makar se to ispočetka čini kao popuštanje, to može jako obogatiti međusobno razumijevanje i produhoviti samu ljubav.

Ne možeš znati dali je teški ili laki itd valjda ovisi o okolnostima...neki duhovnici su monasima to tolerirali poznavajući ljudsku prirodu da ne dođe do većeg zla.
Koliko poznajem monašku praksu sam čin može biti i bez grijeha ako nije uključena mašta ili zamišljanje pa se može shvatiti kao i drugi fiziološke potrebe.
Dakle bez zamišljanja i mašte ako to već nekom uzrokuje velike problem može se uzeti kao obična fiziološka ili prirodna stvar.
Onaj koji uzme nad ovim pretjerivati može imati psihofizičkih problema.
Ako ljudi u braku nemaju normalan seksualni život to može biti dosta ozbiljno i tu svakako treba zatražiti pomoć. Nekakve nestručne savjete o tome da treba razumjeti, razgovarati sa partnerom itd ne želim davati.

Kopitar, upozoravam te još jednom da se ovdje ne traže nekatolički savjeti ili učenja drugih crkvi, misionarenje nije dopušteno.
A Katolička Crkva direktno definira: "U skladu sa stalnom predajom i crkveno Učiteljstvo i moralni osjećaj vjernika masturbaciju su bez kolebanja smatrali činom koji je u sebi teško neuredan. Kakav god bio razlog tome, svojevoljno služenje spolnom sposobnosti izvan normalnog bračnog općenja bitno se protivi njenoj svrsi." (KKC 2352)

Da, pišem o razgovoru među supružnicima koji je normalan i potreban u braku kako bi se bolje razumjeli i upoznavali, a ne o nikakvoj prisli. Potpuno darivanje u ljubavi trebalo bi biti obostrano u katoličkom braku, jer muž i žena trebaju biti i jesu jedno tijelo.
Sveto Pismo kaže: "Muž neka vrši dužnost prema ženi, a tako i žena prema mužu. Žena nije gospodar svoga tijela, nego muž, a tako ni muž nije gospodar svoga tijela, nego žena. Ne uskraćujte se jedno drugome, osim po dogovoru, povremeno, da se posvetite molitvi pa se opet združite da vas Sotona ne bi napastovao zbog vaše neizdržljivosti." (1 Kor 7, 3-5)

Ovo je slika katoličkog braka, muž brine o svojoj ženi i žena brine o svome mužu i oni se sjedinjuju i jesu jedno tijelo. Njihovo zajedništvo je toliko da nitko nije gospodar svoga tijela nego svatko gleda kako da ugodi drugome. Takav je brak koji se napaja na izvoru Božje ljubavi.

No ako se žena uskraćuje mužu ili muž egoistično gleda samo na sebe, onda tu očito nema pravog odnosa s Bogom. No dio problema može biti nerazumjevanje jer imamo različite potrebe, zato je potrebno razgovarati međusobno kako bi upoznali što nam smeta i kako bi povećali svoje bračno zajedništvo.

Ne misionarima jer sam katolik a reagiram slobodno kad vidim da nešto ne štima a u ovom slučaju stvar je kompleksna i ne može se sve svesti i ukalupiti sa općim pravilima. Zato imamo svećenike i teologe koji su upravo zato da takve probleme pojasne a je govorim samo i onome što sam razumio od tih stručnih osoba.

Bude li se pristupalo problemu kruto i samo po pravilu katekizma a bez stručnog objašnjenja može doći do teških posljedica.

Redovnička praksa po tim stvarima je drugačija i neznam da li imaš iskustva i tome i da li si o tome razgovarao sa nekim duhovnikom u samostanu...ja jesam.

Tebi je možda najlakše da problem riješiš citiranjem katekizma ali ko će snositi posljedice zbog toga što to nije ljudima pojašnjeno.

Što misliš da li je riješenje da za svaki problem koji se javi da uzmemo jednostavno pravilo katekizma i to riješimo i mi smo po tebi uradili svoje i imamo mirnu savjest... Ti možda i imaš mirnu savjest tako što si sebi uzeo da ćeš sve činiti po pravilima i to možda za tebe vrijedi ali pokušaj razumjeti da postoji i drugačiji ljudi oko tebe i da će kod njih takav način izazvati potencijalne posljedice po njihov život.

ajme opet trol...

Naravno da katolički redovnici naučavaju katolički nauk, masturbacija je objektivno težak grijeh protiv čistoće. Već sam te upozorio da manipulacije ovdje ne prolaze.
Crkva uči da neke stvari mogu umanjiti krivnju, kao nezrelost ili psihički i društveni pritisci, ali to ne opravdava grijeh koji može biti manji ili veći. U vezi težine krivnje nije isto bori li se netko protiv svoje ovisnosti ili tvrdokorno ustraje u grijehu i opravdava ga. Crkva nas poziva da se izdignemo iz te navike kako bi bili sposobni za zrelu ljubav. To je bit, grijeh nas neće usrećiti, grijeh je uvijek jadan, i ne može biti nadomjestak ljubavi koja ispunja i usrećuje.

Da, ovo sam zaboravio ispraviti kako sam već učinio na nekim temama.
Što se tiče Crkvenog uliteljstva vrijedi ovo:

"U skladu sa stalnom predajom i crkveno Učiteljstvo i moralni osjećaj vjernika masturbaciju su bez kolebanja smatrali činom koji je u sebi teško neuredan. Kakav god bio razlog tome, svojevoljno služenje spolnom sposobnosti izvan normalnog bračnog općenja bitno se protivi njenoj svrsi." (KKC 2352)

Ali najvažnije od svega je razgovor sa svećenikom najbolje sa svojim župnikom, znamo svi kad imamo problem sa zdravljem idemo doktoru i ako možemo pročitati u med. enciklopediji sve o našem zdravstvenom problemu tako i ovo pročitajte sve što govori Crkveno uliteljstvo ali još važnije odite po savjet svećeniku.

Zašto trol ako iznosim svoje mišljenje?