Katolički odgovori

Čini se da je besmrtnost duše bila predmet rasprava još od Tome Akvinskog jer se htjelo razgraničiti Aristotelov način diobe duše i njene besmrtnosti u kojem uskrsnuće nije ni potrebno - od biblijske objave i nauka Crkve. Zato je na 5. lateranskom saboru prihvaćena kao "dogma":
........................................................................................

Da mi kršćani moramo biti oprezni da tu besmrtnost ne shvatimo na taj platonistički način.
Na žalost ova filozofija je izvršila golemi utjecaj tako da što se tiče svijeta on je potpuno pod utjecajem ovog rekao bi se anti biblijsko-kršćanskog pogleda npr. Holivud te prikazivanje nekih lebdećih duhova, Kasper i sl. nameće takvu predodžbu čak i mnogi kršćani su to prihvatili kao normalno.

U svemu tome Uskrsnuće kao centralni događaj i način budućeg života se stavlja u drugi plan.

Pitanje je zapravo koliko mi kršćani shvaćamo da je život vječni ili besmrtnost rezultat jedino i samo Isusa Krista i Njegova spasenjskog djela počevši od utjelovljenja za koje oci kažu:
"Bog je postao čovjek da bi čovjek postao Bog".

Ako bi se na besmrtnost gledalo kao nekakvu automatsku datost onda bi obezvrijediti samo Uskrsnuće kao jedini mogući princip života vječnog a i utjelovljenje Boga i uzimanje naše smrtne i ograničene naravi ili prirode a za uzvrat dobivanje u dioništvo kako kaže apostol Petar te Božanske naravi po kojoj nam je osigurano ta besmrtnost koja pripada samo Bogu a mi je dobivamo po milosti.
Zato ponovno pitam.

Da li smo mi besmrtni po prirodi ili po milosti?

Jasno je da smo samo po Isusu Kristu Bogočovjeku zadobili ovo dioništvo u Njegovoj besmrtnoj naravi ali ako kažemo da je naša duša besmrtna a nemamo u vidu ovu Kristocentričnost onda je vrlo moguće da to krivo razumijemo.
Zato citiranje katekizma bez objašnjenja može nanijeti više štete nego koristi.

Nadam se da je sada malo jasnije zbog čega se postavljaju ovakva pitanja i zbog čega je potrebno o njima razmišljati.

Dakle duša je besmrtna jer tako govori katekizam. To je ok.
I to je dogma, isto tako je ok.

Ali prvo da razjasnimo što za nas predstavlja pojam duša?( Jeli to nekakav zasebni entitet koji preživljava ili duša predstavlja osobu kao puninu)

Zatim na koji način predstavljamo sebi besmrtnaost?

( Jeli to neko automatsko davanje koje nam omogućuje da vječno preživljavamo ili je to isključivo vezano i omogućeno samo zahvaljujući Isusu Kristu i njegovu spasenjskom dijelu.

Što znači "dogma"?
"Vjerovati u besmrtnost duše" - što to znači za naš život?
Ima li ta vjera neke konkretne posljedice za naše ponašanje?

Ako su stari biblijski pisci vjerovali da se nakon smrti "duh vraća Bogu koji ga je dao" - jesu li oni zapravo vjerovali da je duša smrtna ili besmrtna? Ja bih rekla da su oni još uvijek tražili istinu i objašnjenje od Boga, tj. nisu se usudili nadati da bi Bog mogao tako nešto veliko pripraviti čovjeku...

Isus svojim uskrsnućem definitivno donosi veliku novost - toliku da njegova "radosna vijest" postaje sasvim novi nauk i religija. Sveti Pavao govori o vječnom životu, sveti Ivan da smo djeca Božja, apostoli tumače vjeru u uskrsnuće tijela... Kad Isus u svojim prispodobama sam govori o eshatologiji i posljednjim stvarima on spominje Lazara i bogataša (nagradu i kaznu), ženidbeni vez koji više ne vrijedi (jer ljudi žive kao anđeli), govori o posljednjem sudu (razdioba na lijeve i desne), o pšenici i kukolju.

Prvi kršćani možda su više čeznuli za time, nego vjerovali, jer je ta Isusova poruka davala potpuni smisao krhkom životu, a i zadovoljenje konačne pravde (jer silnici vladaju ovim svijetom i tko dobro čini uvijek će biti progonjen).

Pritom je rasprava o tome je li duša po naravi smrtna ili besmrtna bila u drugom planu, sve do 16. stoljeća kad su učestali izrazi kao što su "spasenje duše", "vječna smrt", "pakao, čistilište i raj" dovodili u zabludu neke jer je "vječna smrt" pobijala "pakao", a "spasenje duše" nedovoljno jasno tumačilo vjeru u uskrsnuće tijela.

Da li smo besmrtni zato što imamo besmrtnu dušu ili smo besmrtni zato što Bog postaje čovjek, što kaže apostol Petar: " postali smo dionicima Njegove naravi?

Da li smo besmrtni zato što imamo besmrtnu dušu ili smo besmrtni zato što Bog postaje čovjek, što kaže apostol Petar: " postali smo dionicima Njegove naravi?

Što, ljudi koji su živjeli prije utjelovljenja, nisu imali besmrtnu dušu? Umrli i nikom ništa?

I jedno i drugo. Ovo prvo (besmrtnu dušu) imamo radi ovog drugog (Božjeg utjelovljenja).

To je "čudesna razmjena" (admirabile commercium).

Kao što rekoše stari crkveni oci:
Sveti Atanazije Aleksandrijski kaže: "Božji je Sin postao čovjekom da nas učini Bogom" (De Incarnatione, 54, 3: PG 25, 192), ali poglavito sa svetim Leonom Velikim i njegovim glasovitim homilijama o Božiću ta stvarnost postaje predmetom dubokom razmišljanja. Sveti papa kazuje: "Ako budemo priznavaoci neizrecive susretljivosti Božjeg milosrđa koja je navela Stvoritelja ljudi da postane čovjekom, ona će nas uzdići u narav Onoga kojem se klanjamo u našoj naravi" (Govor 8 o Rođenju Gospodnjem: CCL 138,139).

https://www.vatican.va/content/benedict ... 20104.html

Ako imamo besmrtnu dušu onda ne trebamo uskrsnuće.
Da li je uskrsnuće naš cilj i način budućeg života ili besmrtnost duše.
Da li su sa Isusom na gori razgovarali besmrtne duše Ilija i Mojsija ili su bili u uskrslim tijelima?

"3. Draga braćo i sestre, sve dok o vjeri i duhovnom životu razmišljamo kao o nečemu što samo dodiruje našu dušu, nećemo puno odstupati od drugih religijskih iskustava i naučavanja. »Općenito se dosta lako prihvaća da se ljudski život poslije smrti nastavlja na duhovan način. Ali kako vjerovati da ovo tijelo, koje je tako očito smrtno, može uskrsnuti za vječni život« (KKC, 996). Upravo kršćanska vjera jest vjera i u uskrsnuće tijela, kako ispovijedamo u Apostolskom vjerovanju: »Vjerujem u Duha Svetoga, (…) u općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni«.

Stoga je današnja Svetkovina kao drugi Uskrs – sav marijanski. Ona nam kao zalog pruža otajstvo uskrsnuća tijela za kojim u svojoj dubini čezne ljudsko srce. Ona obasjava svjetlom nade našu svakidašnjicu. Marija, dušom i tijelom uznesena na nebo, usmjeruje naš pogled prema našoj budućoj sudbini.

4. Uznesenje Blažene Djevice Marije u nebo, ne samo dušom nego i tijelom, prosvjetljuje našu vjeru u uskrsnuće tijela i život vječni. To je posebnost kršćanstva: vjera u uskrsnuće tijela, jer je tijelo hram Duha Svetoga. I naše tijelo čeka otkupljenje.

Marijino uznesenje dušom i tijelom u nebo je siguran znak naše buduće slave i uči nas ispravnom pristupu našemu tijelu. Ova nam Svetkovina usmjeruje pogled preko granica smrti kada se raspada naš ovozemni dom, kako bismo, zatim, po Božjoj milosti prošli kroz duboku promjenu.

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije potiče nas da njegujemo zdrav odnos prema duši i tijelu, prema cijelom svojem biću, koje je predodređeno za slavno zajedništvo s Bogom, poput Presvete Bogorodice Marije. Stoga nam pogled na Mariju pomaže da cijenimo vlastitu ljudskost, svoje tijelo i svoju dušu, svoj život, jer ćemo i mi jednom doći do slave u kojoj se Marija već nalazi.

5. Vjera u uskrsnuće tijela puno je šira od besmrtnosti duše. Ona nam pokazuje da ništa ljudsko neće biti izgubljeno, nego će sve biti zauvijek spašeno. S tim je povezana još jedna poruka kršćanske mudrosti, koja je danas nažalost pomalo zanemarena, ako ne i zaboravljena, a to je ona o zaslugama. Naime, zasluga je pečat Vječnoga što ga Krist utiskuje u svaki čovjekov čin, čak i onaj najskromniji i najskriveniji, ako se čini u svjesnom i namjernom odnosu s Kristom, koji je za nas dao svoj život. Uključujući svoj mali doprinos u Kristovo djelo otkupljenja, sudjelujemo u beskrajnim zaslugama što ih naš Gospodin s Križa nastavlja izlijevati na nas po euharistijskoj žrtvi."
https://ika.hkm.hr/novosti/homilija-kar ... -bistrici/

Evo, sad za Veliku gospu dosta se govorilo o uskrsnuću tijela. Možda si već i pročitao homiliju kardinala Bozanića iz Marije Bistrice (njegove riječi su mi uvijek zanimljive, a draže mi je nasamo pročitati jer slušajući nešto i prečujem), osobito ovaj ulomak:



Ne znam želiš li reći da je besmrtnost duše nekako u suprotnosti s uskrsnućem ili da jedno pobija drugo. Po meni oboje ima logike, a u tome da bismo mi kršćani više trebali naglašavati uskrsnuće, to stoji.

Zujko, mislim da ni ovo "popuštanje" mjera neće trajati dulje od turističke sezone (BA1. pa BA2., pa neki X-ovi s dodacima drugih slova su već u pripremi. Mislim na tobožnje mutacije korone).
Po pitanju Pričesti, pitam se, shvaćaju li SVI da primaju cijeloga, ŽIVOGA Isusa, a ne samo materijalno, možda čak i mrtvu materiju - tijelo, po nekima tek simboliku? Pa čak i za neke svećenike kad vidim kako dijele Pričest - kao žvaku.

Pitanje na kraju:
Da li mi Krista u pričesti pretvaramo u sebe ili On nas pretvara u sebe?

Zanimljivo, mada čudno formulirano pitanje. Ipak, za Isususovu tvrdnju kako je On Put, Istina i Život. Ž. Bezić u svojoj knjizi `Kršćansko savršenstvo` ovo zadnje pojašnjava (jer si i ti pitanje usko vezao uz život s, po i U Kristu).
..........
ŽIVOT
Kako po roditeljima dobivamo naravni život, tako po Isusu primamo vrhunaravni: "Došao sam da imaju život u izobilju" (Iv. 10,10). "Ja sam uskrsnuće i život - poučava Isus Martu - Tko vjeruje u mene, ako i umre živjet će. Tkogod živi i vjeruje u mene sigurno neće umrijeti" (Iv. 11,25...). Ne samo da od Krista primamo život, mi smo njegov vlastiti život, jedan isti organizam s njime, njegovo Otajstveno Tijelo. U njemu, po njemu i za njega živimo. "Sve je naime stvoreno po njemu i za njega" (Kol. 1,16). On je loza, a mi njezino pruće što vene odrezano od živodajnog trsa (Iv. 15,5).
.
Bez milosnog jedinstva s Isusom nema nadnaravnog života. "Meni je Krist život", svjedoči sv. Pavao (Filip. 1, 21). I svima nama je Krist život. U tolikoj mjeri da se moramo hraniti njegovim tijelom i krvlju, ako želimo živjeti. Euharistija je specijalni sakramenat života: Kristova u nama, našega u Kristu. Dobro su je nazvali "produženim Utjelovljenjem" (Incarnatio continuata), koje započinje na oltaru a završava u našem srcu. Ovaj put se Isus utjelovljuje ne više u krilu Majke, nego u prilikama kruha i u srcu pri-česnika. Toliko mu je stalo do našega života da svoj vlastiti čini sredstvom i hranom našega, uništava svoje euharistijsko tijelo na misi mističkim načinom, a u pričesti fizičkim. U Euharistiji se ostvaruje mistička, fizička i milosna asimilacija našega života s Isusovim.
.
Tajna ove životne asimilacije nije simbolika, nego stvarnost. Mi smo - po riječima Apostola - zaista s Kristom "suživljeni" (Ef. 2. 5), "saumrli"(II Tim. 2,11), "supokopani" i "sauskrsli" (Rim. 6,4), te ćemo konačno s njime skupa sjediti" na nebu (Ef. 2, 6). A to je moguće stoga što smo njemu "utjelovljeni", (incorporati) te tako postali daleko više nego samo ud Kristov (Christi sumus), mi smo on sam (Christus sumus). "Živim, ali ne više ja, već u meni živi Krist" (Gal. 2,20).
Krist je moj život i moj životni program: "Per ipsum et cum ipso..." Po njemu Boga slavim, s njime molim i dobivam nove milosti, u njemu živim, radim i posvećujem se.

Da li je ta naša nazovimo " besmrtnost isključivo vezana za Krista ili mu život vječni primamo odmah po rođenju jer imamo besmrtne duše.
Ako već po rođenju odmah postajemo besmrtni po tim besmrtnim dušama onda utjelovljenje smrt i Uskrsnuće nije u središtu i kao jedina posljedica naše besmrtnosti.