Citat:
Prema Židovima se trabamo odnositi kao prema starijoj braći u vjeri, te njihovu vjeru ne smijemo ničim omalovažavati. To je znak naše snage u vjeri a ne slabosti.
Slažem se da se prema Židovima trebamo odnositi kao prema braći. Sad je samo pitanje kako se ponašati prema zabludjelom bratu i kako se pokazuje ljubav prema njemu?
Što učiniti ako vidimo da naš brat ide krivim putem? Da li ga pustiti bez riječi zbog toga da se ne uvrijedi? Da li sačuvati mir pod cijenu njegova vječnog života? Ako nam nije stalo do bratove budućnosti, tada možemo pustiti da ide u propast bez i riječi upozorenja. No, ako nam je stalo do njega, svakako ćemo se potruditi učiniti sve da se okane svog lošeg puta.
I sad ostaje to pitenje, što je to "sve učiniti"? Mislim da je to prvenstveno reći mu istinu. Mi ne možemo donositi odluke umjesto njega, niti možemo voditi bratov život, no svakako možemo upozoriti. I, naravno, moliti se za njegovo obraćenje.
No ako brat odbije riječ i, dapače, ljuti se ako mu se bilo što kaže, čak i ako se moli za njega, što onda učiniti?
Kad je u pitanju rođeni brat, mi možda i možemo prestat molit (mada to baš i nije najbolje rješenje), no kad je u pitanju narod, smijemo li si mi dopustiti da se prestanemo moliti za taj narod zato što njegovim predstavnicima (i velikoj većini naroda) to smeta? Mislim da ne, jer ako se mi prestanemo moliti, kako onda očekivat da će se itko obratiti od svog lošeg puta?
Situacija sa Židovima je baš takva. Oni se vrijeđaju kad im kažemo da nisu u pravu i vrijeđa ih kad se molimo za njihovo obraćenje. Mi smo u situaciji kako se prema tome postaviti, hoćemo li zbog njihove ljutnje prestati to činiti, ili ćemo unatoč ljutnji nastaviti s govorom i molitvom. Na žalost, Crkva je prečesto u situaciji da prestaje govoriti ono što bi trebala jer se boji reakcije svijeta. Umjesto da se bojimo Boga ako prestanemo pričati, mi se više plašimo tuđeg ljudskog (i pogrešnog) mišljenja. A to nije dobro.
Stoga, kod pitanja kako se odnositi prema židovima, prvo trebamo razmotriti pitanje, treba li njima Krist za spasenje? Ako im ne treba, onda ću ja prestat pričat im bilo što. Lijepo ću ih pustiti da idu svojim smjerom i svi ćemo biti sretni.
No ako im treba Krist za spasenje, onda se stvari malo mjenjaju. Onda puka sentimentalnost i želja za mirom koji izlazi iz šutnje prestaje biti prihvatljiva opcija.
"Politička korektnost" je termin koji je nema nekakav veliki smisao. On i onako označava slijedeće: "nemoj otvoreno reći što misliš, jer će se sugovornik uvrijediti". I ne samo da je bezznačajan, on je i opasan. Jer, nije daleko vrijeme kad će se od nas tražiti da malo uljepšamo i evanđelja i poslanice koje govore o Židovima jer one "izazivaju mržnju" spram njih. Takve inicijative već postoje u svijetu i nisu nimalo bezznačajne, dapače, postaju sve jače kako se mi sve više povlačimo.
Progon Crkve može imati više oblika. Može biti fizički, duhovni, psihički, ovakav onakav. Jedan od tih oblika progona je i napad na pravo propovjedanja Kristove Istine u svoj punini objave. Danas progon, u većini zemalja, nije fizički, ali da se na sve moguće načine nastoji ušutkat glas Crkve (optužbe za netoleranciju, fašizam, nazadnost, rigidnost, krutu religioznost, govor mržnje prema svima koji misle drugačije...), to je neosporno. Pri tome ne treba zabijati glavu u pijesak i pravit se mutav, nego treba reći istinu da je jedan od najsnažnijih pritisaka baš od strane židovskih organizacija.
Stoga, mi smo u situaciji da imamo brata koji ne želi čuti što je za njegovo dobro i ne želi da se molimo za njegovo dobro. I ne samo to, on ne želi ni da upozoravamo i molimo se za nekog drugog brata jer s time (indirektno) i njega "provociramo". I što ćemo učiniti? Odreći se svoga poslanja da bi njemu ugodili? Jao nama ako to učinimo.