Ovo boldano bih molila da potkrijepiš dokazom.
I nećeš mi valjda govoriti na čemu bih morala ili ne bi morala biti ponosna???
Ponosna sam što pripadam Katoličkoj crkvi i što poznajem toliko sjajnih ljudi u njoj.
Možda ne primjećuješ, ali nemam pojma o vašim forumima niti dolazi li ikoji katolik tamo (očito ne). Osobno vas ne bih imala što pitati.
Ne razumijem toliku potrebu gaditi našu Crkvu, religiju, nisi prvi, imam dojam da imate neku mržnju spram nas...
Inače, kad su te već nafilali svačim, malo možeš pogledati Maximilijan Kolbe, za početak, da vidiš da nije sve tako crno...
Imao sam rodjaka koji je bio svećenik i uglavnom je služio u selima oko grada.Bio je kao pastir voljen od svog stada koje mu je Crkva povjerila.Pomagao je mještanima u njihovim svakodnevnim poslovima, bilo da se radilo o zidanju kuće ili berbi groždja.Źivio je ono štoje propovjedao sa oltara.U to doba ja nisam bio vjernik,nisam vjerovao u Boga, imao sam gorčinu u srcu zbog onog posve drugačijeg svećenika koji je napravio dijete mladoj curi i upropastio joj život a da za to nikada nije odgovarao zahvaljujući zaštitu koju mu je Crkva dala.Znao sam kada je bila prilika za to voditi duge razgovore s mojim rodjakom i moja percepcija vjere i Boga se počela mijenjati.On je svojim životom svjedočio svoju vjeru.Siguran sam da je na isti način djelovao u srcima onih koji su ga poznavali.Nije ga zanimo položaj u hijerarhiji Crkve, već je htio služiti ljudima i to je radio dok nije prerano umro i siguran sam da mu je Isus rekao dobrodošao vjerni i dobri slugo….
Onda je došo rat i proveo sam 4 godine na prvim crtama bojišnice.1992 godine rodilo mi se dijete i prve mjesece svog života provelo u podrumu gdje je bilo sklonište.
Cijela jedna generacija mladih je zbog ratnih strahota kojima su svjedočili utjehu potražilo u drogama i jedan od takvih bio je i brat moje supruge.Da bi mu pomogli išli smo kod lokalnog župnika gdja sam ostao šokiran jer je to bio onaj isti svećenik kojeg sam ranije opisao.On je jednostavno reako da mu ne može pomoći i da ga odvedemo doktoru.Onda je njegiva majka, tvrda katolkinja čula za malu protestantsky zajednicu koja pomaže ovisnicima.I tako su oni krenuli u tu zajednicu.Nakon dva tjedna, on je prestao pušiti i počeo čitati Bibliju.Njegova mater ga je tada izvukla iz te zajednuce jer suljudi nazivali i pitali kako je njen sin.Za razliku od tog svećenika, njima je bilo stalo do njega.
Tada sam ja iz radoznalosti krenuo u tu malu zajednucu jer sam mislio da su mu isprali mozak ili hinotiziralu ga.Tamo sam doživio obraćenje i nanovorodjenje.Moja obitelj , moja supruga, moji prijatelji, svi su odjednom tražili od mene da prestanem ići u tu zajednucu.
Odjednom sam se našao sam, izoliran potpuno od moje obitelji, a žena koja isto tako nikada ne ide u crkvu niti ju je briga o stvari a vezanim uz Boga me ucijenila da ako ne prestanem ići u tu crkvu da će uzeti dijete i ostaviti me.
Da stvar bude gora, dobio sam otkaz na poslu, a žena je uzela svu našu uštedjevinu koju smo štedili za platitu stan.
To je bio trenutak u mom životu kada sam se mirao suočiti sam sa sobom i upitati sam sebe tko sam ja.Našao sam se u okolnostima u kojima nikada nusam bio prije i nisam znao šti da radim.Mislio sam da sam jak ali našao sam sebe kako plačem i kako neznam kako dalje.
Te noći sam bio na koljenima vapeći Bogu i tražeći od njega sa mi da znak da je On stvaran i ako jeste da mi pomogne.
Već sutradan su mi javili s posla da povlače otkaz i dobio sam bolje radno mjesto.To je bio moj početak u hodu s Bogom i u zadnjih 15 godina Gospodin je učinio mnoga čudesa i mom životu i samo mogumreći da je Bog dobar i da nas ljubi.