Katolički odgovori

T.H. je napisao: 'Ma divno i krasno, ali nemojmo lebdjeti u oblacima; budimo realisti. ' I onda promovira strah kao nešto spasonosno.
Istina, je da strah Božji u Starom zavjetu zamjenjuje u Novom Zavjetu ljubav prema Ocu nebeskom.
Sv. Pavao je lebdio u oblacima kada je naučavao da je strah karakteristika ropstva, a mi nismo robovi nego djeca Božja?
Isus je lebdio u oblacima, kada je hrabrio malo stado koje se okupilo oko nega: Ne bojte se!
Strah je oruđe pakla, nedostojno stanje za Kristove sljedbenike. 'Kraljevsko smo svećenstvo, sveti puk, stečen krvlju Kristovom.
Komu ti to služiš T.H.?

Evo što stvarno kaže sveti Pavao:

"Ne uznosi se, nego strahuj! Jer ako Bog ne poštedje prirodnih grana, ni tebe neće poštedjeti. Promotri dakle dobrotu i strogost Božju: strogost na palima, a dobrotu Božju na sebi ako ostaneš u toj dobroti, inače ćeš i ti biti odsječen." (Rim 11,20-22)

"Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja!" (Fil 2,12)

"One koji griješe, pred svima ukori da i drugi imaju straha!" (1 Tim 5,20)

O kojemu Pavlu ti govoriš?


Ne bojte se ljudi - to da. Ali pakla se itekako treba bojati!

"Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu." (Mt 10,26)

"Onoga se bojte koji pošto ubije, ima moć baciti u pakao. Da, velim vam, njega se bojte!" (Lk 12,5)

Stoga sveti Ivan Zlatousti naučava: "Što je gore od pakla? Pa ipak, nema ništa korisnije od straha od njega, jer nam strah od pakla priprema krunu kraljevstva" (De statuis 15,2).

Kome on služi?

Treba razlikovati strah (općenito) i strah Božji (npr. strahopoštovanje).
Strah Božji je jedan od sedam darova Duha Svetoga (mudrost, razum, savjet, jakost, znanje,
poboznost i strah Božji.)
No potrebno je uočiti razliku između ta dva straha da bi se shvatio smisao ljubavi i kršćanstva:

"Krscanin nije pred Bogom kao kakav rob, u
ropskom strahu, ni kao najamnik koji trazi placu, nego kao dijete koje
odgovara na ljubav onoga "koji nas prije uzljubi" (1 Iv 4,19). Ili se
udaljujemo od zla iz straha od kazne i osjecamo se kao rob, ili dopustamo da
nas privuce nagrada i slicni smo najamnicima; ili smo poslusni zbog dobra u
njemu samome i iz ljubavi prema onome koji zapovijeda da slusamo (...) tada
se osjecamo kao djeca." (KKC 1828)

Dakle, takav strah nije pozitivan i vodi u ropstvo,
a s druge strane nešto sasvim drugo je strah Božji (kao strahopoštovanje):

"Jesu li osjecaj straha i osjecaj strahopostovanja
krscanski osjecaji ili ne? ... Nitko o tom ne moze razumno sumnjati. To su
osjecaji koje bismo dozivljavali, i to vrlo snazno, kad bismo u doslovnom
smislu gledali Velicanstvo Bozje. Te bismo osjecaje imali kad bismo iskusili
njegovu prisutnost. U mjeri u kojoj vjerujemo da je Bog prisutan, moramo ih
imati. Ako ih nemamo, to je zato sto nismo svjesni, sto ne vjerujemo da je
On prisutan." (KKC 2144)

T.H. tužno je što si toliko truda uložio u obranu svoga konzervativizma, ali ni trunke u ono što se zove 'duh kršćanstva'. Kršćanski duh se stjeće ne iz pojedinačnih citata nego iz cjeline.

Živiš u sinagogi i Duha Božjega nem u tvojim riječima. Nemam volju više s tobom se natezati i gubiti uzalud vrijeme. Neka ti se dobri Bog smijuje i prosvijetli ti srce svojom Ljubavlju.

Po toj logici, cijela Crkva do prije 45 godina nije razumjela "duh kršćanstva", te je "živjela u sinagogi i bez Duha Božjega", jer je strah od pakla smatrala opravdanim i korisnim, pa ga je čak i poticala.

Stvar je u tome da nam spasenje nije zajamčeno samim time što je Krist došao, ili time što smo mi kršćani (takve stvari tvrde protestanti, u skladu sa svojim načelom "Sola fide"). Naprotiv, dokle god smo grešni, prijeti nam pakao, a on jest strašan. A svi smo manje-više grešni kroz čitav život (ja bar drage volje priznajem da jesam, svaka čast tebi ako ti nisi). Stoga je strah od pakla opravdan; dapače, on je i koristan, jer nas motivira da nastojimo griješiti manje, da se kajemo za grijehe već počinjene, itd. Ostavi grešnika bez straha od pakla, i ostavio si ga bez motiva da se odrekne grijeha.

Zašto se onda ne razumijemo, kad su stvari tako jasne? Možda zato što neki u novije vrijeme brkaju strah i očajanje. Pa recimo onda jasno: strah je jedna stvar, očajanje je posve druga. Doista, očajanje bi bilo protivno duhu kršćanstva, jer ono je suprotno nadi. Strah međutim nije suprotan nadi, strah i nada žive u mirnom suživotu. Jer koliko god bili svjesni da možemo upasti u teški (smrtni) grijeh i, isto tako nam je jasno da nam je Krist ostavio instrumente spasenja (u ovom slučaju sakrament ispovijedi).

Ipak, kaže sv. Ivan da ljubav izgoni strah. Zašto bi kršćanina trebao motivirati strah, a ne ljubav? No, ako nema ljubavi, bolje je i da strah nekoga motivira da ne čini zlo, nego da ni njega nema.

Već sam mnogo puta želio pristupiti ovoj raspravi, ali uvijek bih se iznova povukao od pisanja. Možda zato što ovo o čemu pričate spada u još jedan problem Crkve danas, i promišljanju naše vjere.

Ključan citat za početak rasprave je ovaj:

Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi.
1 Ivanova 4:18

Moram priznati da sam se u svom vjerničkom životu mnogo puta zapitao na koji način provesti ovo u djelo. Ja sam u ovoj raspravi negdje između vaših doživljaja Boga- oh, da- identitet Boga, najvažnija stvar svake religije, ali ne samo pojedinačno, već i unutar religija samih.

S jedne strane imamo Boga koji sve oprašta, Boga koji ljubi čovjeka više nego što čovjek može ljubiti. Takav Bog gleda čovjeka s razumijevanjem, uvijek spreman predati nove opcije i nove odgovore na pitanja savjesti. Bog je dao Svojeg Sina da spasi najgore grešnike, i na taj način dokazao da nas ljubi više nego što uopće možemo pojmiti.

S druge strane, iako Bog sve oprašta, ima jednu dozu oštrine. On ne ljubi naivno, i nije nekakva bezlična energija koja oproste pruža bez uvida u ljudsko srce. On ne poznaje izmotavanje, daje kušnje kojima gleda vjeru svojih miljenika, drži svoje stavove i traži pokornost vjernika. Na kraju krajeva, i pakao je dokaz NJegove snažne volje i snage.

Ja nisam nikad mogao naći dobar odgovor na ove upitnike. Što je možda i smisao priče

Vi ste svi ovdje Katolici, ali ne štedite riječi dok tražite Božji identitet, kao i ja. Bog je savršena ljubav i savršena pravda, i tu nema nekakve sredine, tu je samo potpunost vrhunskih ideala.

Ne mogu shvatiti što ljude muči u kombinaciji ljubav i pakao! Bog ljubi čovjek i zato je čovjek biće slobodno na ljubav uzvratiti ili ljubav odbaciti; imamo dakle raj i pakao.

Ovo ipak ne možemo shvatiti suviše protestantski .

Tako je Sara, ovdje se potpuno slažem. Kod kršćanina koji je duhovno uznapredovao, ljubav će s vremenom vjerojatno zamijeniti i istisnuti strah. Svaka čast onima koji su u toj fazi, no većina nas nije; ne vrijedi stoga grešnom čovjeku pristupati kao da je svetac, ne valja gajiti iluzije i preoptimistično gledati čovjeka, zaboravljajući njegovu palu narav i grešnu sklonost. Grešnicima i početnicima strah je motivacijski potreban da bi uopće došli do te naprednije faze.

Da, samo što ja na žalost moram priznati da nisam savršen ni u čemu (pa tako ni u ljubavi); svaka čast onima koji to jesu (uključujući i tebe, ako jesi).

Nisam, naravno. Ali moram priznati da sam uvijek bio zbunjen odnosom Boga koji ljubi, i Boga kojeg se treba bojati. Gdje je točno ravnoteža, da bi bili savršeni u ljubavi? Kad bismo shvatili tu čudnu granicu, možda bismo riješili probleme vezane i uz jednu sferu (vjernike koji žive "po svome", držeći da će Bog zadnji učiniti nešto nažao radi njihovih grijeha) i uz drugu (vjernike koji pate od skrupuloznih poremećaja, poprilično čestih ). Tu je taj "identitet Boga" o kojem govorim, koji biva ključnim predmetom ovakvih rasprava.

Bogobojaznost, strah Božji su nešto drugo nego strah od Boga. Radi se o strahopoštovanju, odnosno o strahu da ne iznevjerimo i odbacimo Božju ljubav. Jasno da se onaj tko zlo čini treba Boga bojati, jer Bog iznosi na svjetlo istinu o svemu, a zlo ne želi na svjetlo. No, onaj koji Boga ljubi i nastoji činit dobro, dakle bogobojazan čovjek se Boga ne boji.

Nisam baš siguran do koje mjere ovo možemo provesti u praksu. Možda bi trebalo definirati što znači odbaciti Božju ljubav, i gdje se točno nalazi strah u tome kojeg takav čovjek osjeća.

Ne može se sve definirati niti staviti u koordinate i izračunati. Život je puno širi.