Katolički odgovori

Kao uvod u temu prenosim dio članka koji je donijela http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=20152 U njemu vidimo kako biskupi upozoravaju na opasnost stavljanja naglaska samo na emocionalni doživljaj vjere:

Na tiskovnoj konferenciji u povodu 38. plenarnog zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije tema o kojoj je govorio nadbiskup Devčić bili su nove religiozne pojave kako unutar tako i izvan Crkve. Na zasjedanju HBK, kako je rekao, istaknuta je potreba osposobljavanja vjernika da mogu razlikovati što je u svim tim gibanjima pozitivno i u kojoj mjeri u skladu s autentičnim crkvenim učenjem. Nadbiskup Devčić je pritom posebno istaknuo kako je vjera čin čitave osobe, uključuje cijelog čovjeka, njegov razum, racionalnost i emocionalnost, te je upozorio na opasnost da se u tim pokretima stavlja naglasak na samo jednom vidiku religioznog doživljavanja, najčešće emocionalnosti.

Što je po vama emocionalnost u vjeri?
Kako se ona najčešće izražava?
Koje su opasnosti ako se vjera izražava samo emocionalno a ne kroz kompletnu osobnost vjernika (emocionalno i racionalno)?
Kako najbolje pomoći vjernicima koji isključivo emocionalno vjeruju i čak napadaju one koji su racionalni?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Emocionalnost u vjeri se čini mi se najčešće izražava nekom prividnom (često i hinjenom) radosti, ljubaznosti, srdačnosti, sućuti…..pa čak npr. i doživljavanjem Kristove muke kao nekog oblika sućuti nad samim Kristom „jadan kako je patio“, bez sagledavanja cjelovite slike i ulaska u dublji smisao same muke, smrti, uskrsnuća.

To bi po mom mišljenju bio pokušaj osobe da Boga i vjeru u Boga živi samo kao određeno emotivno stanje ugode, pokušaj doživljavanja Boga kao neke romantične ideje, bez da ulazi u vlastitu nutrinu, u vlastiti život.

Kad čovjek uključi i razum pa malo dublje prokopa po svemu tome što nakupi u sebi, po onome što čini, što mu je važno, što ga motivira u životu.., to istina daje razlog za radost što si to ipak učinio, međutim čini mi se da se ljudi najčešće i nemaju razloga radovati nad onim što su našli, pa ih u tom slučaju takva površna emotivna ugoda brzo prođe.

Opasnost od emotivnog doživljaja vjere je najveća za konkretnu osobu koja na taj način vjeru doživljava, jer prije ili poslije će je to stanje proći, a onda se (ukoliko vjeru ne prenese na cijelo svoje biće) može razočarati i u potpunosti otpasti od vjere, a ako vjeru živiš samo na tom nivou i ne prenosiš je na cijelu svoju osobu, postoji opasnost da ti djela budu suprotna onom što izražavaš, čime možeš sablazniti i druge ljude.

Kako pomoći? Možda iskrenim razgovorom, istinom rečenom u blagosti, svakako molitvom.

_________________
...i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.

Svjedok sam brojnih emocionalnih doživljaja nekih trenutaka posebno o nekim blagdanima. Ja sam imama vrlo jake emocije (recimo Veliki petak, pa pjevanje muke i na V. petak i Cvjetnicu, pa prva pričest djece...slično osjećam kod ljudi - raspoloženje u Crkvi se može "opipati" pjevači (pučki) sasvim drukčije pjevaju - zanosnije.. a tek emocije Velikog petka u na jutarnjoj procesiji - nema ga među prisutnima koji sve to na neki način ne doživljava. I to je dobro, pa čak i potrebno. Ususdio bih se reći da čovjek koji ne osjeća u sličnim trenucima emocije - taj čovjek se treba pitati što je sa njogovom vjerom i kakav je njegov odnos prema tome...
No ovdje bih ukazao na jedan drugi moderni fenomen - što se danas sve želi doživjeti - osjećajno emocionalno.. mnogi se upravo trude sve postaviti na taj temelj. To nije zdravo. Prava i zdrava emocija treba izaći iz spoja: razuma ( meditacije), volje (vjerskog prihvaćanja) i otvorenog srca.

Slažem se. Vjera je spoj razuma i srca. Osjećaja mora biti, od tuge do radosti, ali sve je to nutarnje, između onog koji osjeća i Boga. Nikako se vjera ne smije naslanjati na te osjećaje. Postoje i utjehe koje Bog daje, i posebni Njegovi doticaju u duši, ali ona se ne treba smatrati zbog toga posebnijom niti ih tražiti da bi mogla vjerovati ili da bi se osjećala bolje (boljom). Mnogim puno boljima Bog ne daje takve milosti naprosto jer im nije potrebno. A i ne možemo sa sigurnošću sami znati što od kojeg Duha dolazi. Kad je Duh Božji duša ostaje u miru, ali svugdje može biti varki. Slažem se i komentarom prije ovog citiranog jer takvi osjećaji će proći, a što onda s vjerom ako joj je to bilo glavno...Boga treba ljubiti i bez ikakvih osjećaja i utjeha. Pa čak i onda kad bismo trebali osjećati, (kao npr kod Velikog Petka) a osjećaji izostanu....i tada smo voljom i dušom uz Gospodina. Ne treba se tada osjećati loše jer ne osjećamo ništa. I to je kušnja. Lako je ljubiti ali prije kušnji....
Ako padamo u malodušje radi izostanka osjećaja znači da smo se malo precjenjivali i sad smo razočarani sobom. Sv Franjo saleški kaže: Što se čudiš što je slabost slaba....
I jest tako. Naprosto sve primati treba kao iz Božje ruke, ako dođe osjećaj zahvaliti Mu, ako ne dođe, zahvaliti Mu. I truditi se biti s Njim.
Zanosi i euforije česti su na početku kod mnogih, ali što poslije...tu je potrebno da pomažemo jedni drugima kad god smo u situaciji, i to u ljubavi i razumijevanju.