Zašto nas Duh Sveti sve ne ispuni snagom, vjerom, zašto nem ne da one darove koje smo primili na Krizmi, bar nas koji Boga tražimo?
Ovo je jako dobro pitanje, ne znam točan odgovor ali nekako mi se čini da se on krije negdje u ovih nekoliko točaka:
- Naša ograničenja: grijeh, navezanosti, strahovi i nedostatak povjerenja mogu „blokirati“ djelovanje milosti.
- Božja pedagogija: ponekad Bog dopušta suhoću i slabost da nas uči poniznosti i oslanjanju na Njega.
- Primanje darova Duha Svetoga je proces, a ne trenutni „download“.
Zašto neki ljudi izgledaju „puniji Duha Svetoga“?
Često su to oni koji redovito mole i žive sakramentalno; osuškuju što je za njih Božja volja i podlažu se njoj; i dopuštaju da ih Duh Sveti oblikuje kroz kušnje i poniznost.
Treba tražiti plodove Duha (ljubav, radost, mir…) više nego izvanredne znakove.
Simona je dotaknuvši dno života posve otvorila svoje srce Bogu i "nanovo se rodila". Ključ njene vjere je posvemašnje predanje Bogu koje se dogodilo u trenutku kada joj je Bog ostao zadnja slamka spasa.
Gledajući osobno ni ja na žalost nemam takvu otvorenost/predanje prema Bogu kao Simona, jer kod mene uvijek postoji neka makar i mala kočnica, predrasuda, nepovjerenje, strah i sl. i zato živim životom "prosječnog", "mlakog" vjernika. Pretpostavljam kako bih trebao puno više moliti da bi se to promijenilo.