Katolički odgovori

Poslušnost - tri stadija

Poslušnost nije samo znati o poslušnosti nego stav duše. Praksa.
Učitelji duhovnog života idu i dalje tvrdeći da poslušnost treba biti spremna i radosna.
Dakle, svetačka literatura govori o tri stadija: početnici, nesavršeni i savršeni.
Ponekada se stadiji prelijevaju, ponekada se dugo ostaje u jednom, a moguće je i napustiti Put, dakako neposluhom.

Za uvod u temu vrijedi razmotriti iznova riječi sv. Antuna Pustinjaka: Vidjeh sve đavolske zamke ovoga svijeta i zapitah: Kako ih savladati?
-Poslušnošću!

Ako Vas ovo ne uvjerava uz cjelokupnu monašku i redovničku tradiciju koja poslušnost uzima pod zavjet znajte da je utemeljena na Kristovom posluhu (Heb 5,8-9).

Prvi stadij bilo bi, dakle, čitanje svetaca i naučitelja Crkve što govore o poslušnosti.
Na nesavršene bi, pak, spadala izvanjska poslušnost bez prave raspoloživost srca.
Savršeni su rado poslušni i kušaju blagodati istoga.

Nepravedno optuženi, vjerovatno oklevetan, Lorenzo Scupoli tvrdi da je potrebno biti poslušan uvijek i svakome.
Napominjem da ovakvi stavovi proizlaze iz spoznaje vlastitih grijeha.
Može se opširnije naći literatura sv. Franje Saleškog ili sv. Alfonsa Ligourija o tome; spoznaji vlastite (ne tuđe! ) grešnosti ili grijeha.

Ne bih duljio, ali kako ne spomenuti izvanredan primjer svetoga padra Pia.

Na kraju ako se i ne traže od nas toliko velike žrtve, ipak je potrebno biti poslušan.

Zašto?

Zato jer oholost traži svoju slavu, pa i u Božji stvarima (Ps 19,13-14).

Već sam posve razmontirala Sorenovo krivo tumačenje na temi "Da li su pravoslavci šizmatici?", ali nije problem ponoviti i ovdje. Neka to bude na veću slavu Božju te kako bi neki iskreni vjernici naučili i ne bili zavedeni s tobožnjim znanjem koje to nije.
Odmah je vidljivo kako se u uvodnom postu (možda iz neznanja ili namjerno) ne razlučuje autentična duhovnost od pogrešnog miješanja s crkvenim poretkom. Istina je da kršćanska duhovnost visoko cijeni poslušnost, osobito u monaškoj i redovničkoj tradiciji. Svetci poput sv. Antuna pustinjaka, sv. Franjo Saleški ili sv. Alfons Liguori doista govore o poslušnosti kao putu poniznosti i pobjede nad vlastitom ohološću. No iz tih tekstova se ne može izvoditi opće pravilo da kršćanin mora biti poslušan „uvijek i svakome“ u crkvenom poretku. Pametan katolik zna razliku između provođenja duhovnosti putem duhovnih vježbi i redovnog života vjernika laika. Razlika između redovničkog zavjeta i života vjernika laika je velika, a čak postoji dogma o neizjednačivanju ta dva staleža.
Radujem se prilici da se i ovakve zablude pobiju.

Ajde da i to vidimo, pa da u miru umrem.


Baš.

Ne radi se o tome što si žena, pa čak ni ohola, nego o tome što lažeš.
Od tada nemam što raspravljati.

Dakle, da ponovim, administrator skače radi upitnika, što je teško shvatljivo, ali na laž se ne osvrće.


Naravno, sada se postavlja pitanje uporabe platforme. Pravila.

Analogno tome Crkva mora imati Kanonsko pravo sa ozbiljnim sankcijama. Jasno je i zašto.
Bolesni, oholi i zli ne staju.
U tom smislu Kanon bi trebao zaštititi Crkvu, ali i osvijestiti osobi stanje u kojem se nalazi.
Na taj način promotrite slučaj do srži neposlušnog, ekskomuniciranog biskupa Vigano, ali i one koje povlači za sobom. O čemu sam nešto općenitije prije rekao.
Vidim da je i urednik portala Katolik hr (administratore jel se na njega pozivala?) krenuo tim putem. Zagriženi pravovjerci.

Podsjećam na riječi 'liberalnog' pape Franje 'grešnici da, korumpirani nikada'.

O ovome često raspravljam sa prijateljima, o poslušnosti u uvjetima kada ti se savjest kosi sa odredbama.

Evo ti konkretan primjer od prije tri, četiri godine, mislim da sam ga već iznosio.
Radnja se odvija u Njemačkoj, cura naša, momak Nijemac, žive skupa nevjenčano.
Njena mater je prava Slavonka, čvrsta u vjeri, ne može podnijeti da joj kćer živi u grijehu, stalno joj "kvoca".
Ali kćer ima neoborivi argument: biskup te biskupije im je rekao da je to u redu i da nema nikakve zapreke iz vjerničke perspektive.
Mater zdvojna, savjest je vuče na jednu stranu a poslušnost biskupu na drugu. A i cura realno osjeća da to nije u redu, ali zbog momka živi kako živi.

Što je tu ispravno? Što napraviti? Kako se postaviti? Ovo je životni primjer.
Najlakše je biti indiferentan, zatomiti glas savjesti i prebaciti krivnju na biskupa: ako poslušam biskupa onda je krivica njegova a ne moja. Zakon je zakon, farizeji ne bi dvojili.
A što je sa savješću?

U ovom slučaju je sve dobro završilo, ali ne zbog njemačke Crkve nego zbog hrvatske. Cura je došla na ljeto i otišla na ispovijed kod jednog našeg poznatog Salezijanca, nije bitno ime. Sve je rekla što joj je na duši, a on je rekao da joj ne da odriješenje jer živi u grijehu i ništa ne poduzima. Izašla je šokirana, kao da joj je šamar opalio. Toliko šokirana da je idući dan sjela na avion, odletjela u Njemačku i rekla momku ili-ili. Danas su u sretnom crkvenom braku.

Zanemarujete ono što vam Majkićka pokušava reći: da poslušnost, ali ne bezuvjetna, ne preko savjesti. Jer i Katolička Crkva ima svoje žute i crne minute. To što je vrata paklena neće nadvladati ne znači da neće (i da nije) pokleknuti u brojnim kušnjama i trčanju za moći i bogatstvom. U idealnom svijetu Crkva bi uvijek bila savršeno usklađena za Providnošću, a ljudi bi znali čitati svoju savjest u skladu sa tom i takvom Crkvom. Harmonija. Ali ovo je pali svijet i nije idealan. Bez osobnog susreta, koji podrazumjeva otvaranje Bogu i razumijevanje savjesti (Božjeg glasa u nama) neće ti ni crkvena administracija biti od pomoći.

Svaki post koji je neprimjeren treba prijaviti (gumb "Prijavi post") i napisati u čemu je problem. Laži ne trebaju biti na ovom forumu, molim da se pritom poštuje procedura da se ne zatrpavaju teme i pozivam sve da dalje raspravljaju samo o temi.

Pints, stvari treba dobro razumijeti, ne brkati.

Savjest ti kaže čini dobro izbjegavaj zlo. Radi se o poticaju Božjem, redovito preko anđela čuvara. U definiciji se tako kaže da je savjest glas Božji. Čovjek treba osluškivati i slušati savjest. Ovi se poticaji mogu očitovati i preko drugih specifično.

Poslušnost spada u red društvenog uređenja: crkvenog, poslovnog, obiteljskog, ali i općeg.

Poslušnost je krepost, proizlazi iz poniznosti kao spoznaje istine o sebi u odnosu na Boga.

Npr. nadređeni u poslovnom smislu traži nešto, zahtjeva ili naređuje,
što se ne čini toliko poželjnim ukoliko se traži dodatni angažman ili se kod podložnika javlja u umu i razumu bolja varijanta, smislenija i sl. Krepost poslušnosti između dva dobra bira podložiti se.
Ovo čini jer ne drži do sebe više nego bi trebala, ali i iz vjere u nadnaravnu intervenciju. Tko nije kušao ne zna o čemu je riječ.
U poslušnosti koja se čini kao ropstvo nešto je oslobađajuće. Paradoks evanđelja.
Zahtjev poslušnosti očituje oholost više no išta drugo.
Ako se ovo dogodi, kažem Vam, radujte se!
Poslušajte i doći će mir.
Kao kada bi rekao da je davanje milostinje dobitak. Treba kušati.

Kada bi te netko tražio ili podržavao u grijehu dužan si odbiti.
Kada je, dakle, riječ o biranju između dva dobra savršenije je slušati, tim više ukoliko dolazi od nadređenog.

Pints, treba biti poslušan svome biskupu, makar nije sve što radi idealno i makar znamo da nije idealno, nije to lako.

Samo u slučaju kada bi biskup nagovarao na grijeh onda mu ne se samo ne treba nego i ne smije biti poslušan, a u to bi spadao i ovaj primjer koji si naveo iz Njemačke (sjedinjenje prije braka i obećanja vjernosti). Dakle, ako te navodi na grijeh, ne treba mu biti poslušan.

Pametni ste ljudi, jasno vam je kakvo je to "minsko polje" za jednog običnog vjernika.
Vremena su sve zanimljivija.

Problematiku otežavaju dva izvora. Tri.
Prvi je izvana od autoriteta koje nismo doživjeli kako treba. Ovdje smo više-manje oštećeni.
Drugi je u nama.
Jedno je čitati Monforta koji kaže da smo po naravi oholiji od pauna (Monfort nije imao običnu spoznaju naravi životinja i dr.) a drugo je iskustvena spoznaja.
Glavni učinak prolaska kroz noć sjetila je upravo to - spoznaja bijede, tako sv. Ivan od Križa.
E sad, jedno je pročitati ili napisati ovo.

Tako je, ali ovdje je u prvom postu napravljena greška ili namjerno iskrivljavanje konteksta. Razlika je između redovničkog zavjeta i života vjernika laika. Monaška literatura govori o zavjetu poslušnosti koji redovnik slobodno polaže prema svom poglavaru unutar određene zajednice i pravila. To je poseban oblik asketskog života, a ne opće pravilo upravljanja cijelom Katoličkom Crkvom. Prenositi tu logiku na sve vjernike i na odnos prema svakom crkvenom autoritetu znači brkati redovničku duhovnost s kanonskim poretkom Crkve.

Redovnik kažeš?!


210. P. Mora li vjernik biti sjedinjen sa svojim biskupom?
O. Da, svaki vjernik, svećenik ili laik, mora biti sjedinjen dušom i srcem sa svojim biskupom, koji je u milosti i jedinstvu s Apostolskom Stolicom.

211. P. Kako se vjernik mora ponašati prema svom biskupu?
O. Svaki vjernik, svećenik ili laik, mora svog biskupa voljeti i poštovati, mora mu biti poslušan u svemu što se odnosi na dušobrižništvo i duhovnu upravu u biskupiji. VELIKI KATEKIZAM SV. PIJA X.

Uvodničar ove teme u svom neznanju ili lošoj namjeri miješa i poistovjećuje monašku duhovnost i redoviti vjerski život laika, a trol u svojem ometanju normalne rasprave pokušava zanemariti katehetski kontekst ispravnog pastira. Ako su u pravu neka probaju objasniti što učiniti kada bi biskup nagovarao na grijeh?

Pazite da svi slijedite biskupa, kao što Isus Krist slijedi Oca, a prezbiterij kao što biste slijedili apostole; i poštujte đakone, jer su Božja ustanova. Neka nitko ne čini ništa što se tiče Crkve bez biskupa. Razumno je vratiti se razboritosti u ponašanju i, dok još imamo priliku, činiti pokoru pred Bogom. Dobro je poštovati i Boga i biskupa. Tko časti biskupa, čašćen je od Boga; tko čini nešto bez znanja biskupa, zapravo služi đavlu. St. Ignatius "Epistle to the Smyrnaeans"



Prema dosad viđenom, nekak ti nejde razmontiranje.

Soren! Vidi šta nam radi! Totalno će nas razmontirati.


Blago onima koji su poslušni, jer Bog ih nikada neće dopustiti da zalutaju. Poslušnost zakonitim nadređenima uređuje njihova službena ovlast. Tako smo u svim javnim i pravnim pitanjima obvezni slušati kralja; u crkvenim pitanjima, biskupa; u domaćim pitanjima, oca, gospodara ili muža; a u osobnim pitanjima koja se tiču duše, ispovjednika ili duhovnog vođu. Poslušajte tiho, bez odgovaranja, brzo, bez odugovlačenja, radosno, bez protivljenja; a iznad svega, pružite poslušnost s ljubavlju radi Onoga koji je postao poslušan čak do smrti na križu za nas; Onoga koji, kako kaže sv. Bernard, radije izabere predati život nego svoju poslušnost. Sv. Franjo Saleški "An Introduction to the Devout Life"