Katolički odgovori

Papa Franjo u svojoj posljednjoj četvrtoj, oporučnoj enciklici o Srcu Isusovu "Dilexit nos" nekoliko odlomaka posvećuje i "pobožnosti utjehe". Kroz nekoliko sljedećih dana bavit ću se ovom temom i svecima kao što su Margareta Marija Alacoque, Brigita Švedska, sv. Francisco iz Fatime i bl. Marija Propetog Isusa Petković.. Ovaj oblik pobožnosti bio je zajednički svima njima, a Papa ga u svom zadnjem djelu opravdava, ponovno aktualizira i daje nam svima za razmatranje i primjenu njenih duhovnih plodova.

Što je to pobožnost utjehe (devotion of consolation)

U svojoj enciklici "Dilexit nos" papa Franjo piše:

151. Rana u Kristovom boku, izvor žive vode, ostaje otvoren u uskrslom tijelu Spasitelja. Duboka rana nanesena kopljem i rane od trnove krune koje se obično pojavljuju na prikazima Presvetog Srca neodvojivi su dio ove pobožnosti, u kojoj razmatramo ljubav Kristovu koji se žrtvovao do samog kraja. Srce uskrslog Gospodina čuva znakove tog potpunog predanja, koje je podrazumijevalo intenzivne patnje za nas. Prirodno je, dakle, da vjernici žele odgovoriti ne samo na ovo golemo izlijevanje ljubavi, već i na patnju koju je Gospodin odlučio podnijeti zarad te ljubavi.

S Isusom na križu

152. Prikladno je ponovno spomenuti jedan poseban aspekt duhovnosti koji je pratio pobožnost prema Kristovom srcu, naime, unutarnju želju da se tom srcu pruži utjeha. Ovdje neću raspravljati o praksi „zadovoljštine“, koju smatram prikladnijom za društvenu dimenziju ove pobožnosti o kojoj će se raspravljati u sljedećem poglavlju. Umjesto toga, želio bih se usredotočiti na želju koja se često osjeća u srcima vjernika koji s ljubavlju razmatraju otajstvo Kristove muke i doživljavaju ga kao otajstvo koje se ne samo prisjeća, već nam postaje prisutno milošću, ili bolje rečeno, omogućuje nam da budemo mistično prisutni u trenutku našeg otkupljenja. Ako istinski volimo Gospodina, kako bismo ga ne željeli utješiti?

153. Papa Pio XI. želio je utemeljiti ovu posebnu pobožnost na spoznaji da otajstvo našeg otkupljenja Kristovom mukom nadilazi, Božjom milošću, sve granice vremena i prostora. Na križu se Isus prinio za sve grijehe, uključujući i one koji tek trebaju biti počinjeni, uključujući i naše vlastite grijehe. Na isti način, djela koja sada prinosimo za njegovu utjehu, također nadilazeći vrijeme, diraju njegovo ranjeno srce. „Ako je i zbog naših grijeha, još u budućnosti, ali već predviđenih, Isusova duša postala smrtno tužna, ne može se sumnjati da je istovremeno pronašao utjehu u našoj zadovoljštini, također predviđenoj, u trenutku kada mu se 'ukazao anđeo s neba' (Lk 22,43), kako bi njegovo srce, pritisnuto umorom i tjeskobom, našlo utjehu. I tako čak i sada, na divan, a opet istinit način, možemo i moramo utješiti to Presveto Srce, koje je neprestano ranjeno grijesima nezahvalnih ljudi.“

Drugim riječima, pobožnost utjehe je molitva u kojoj mi tješimo Isusa. Stavljamo sebe (u razmatranju) u prisutnost Isusove muke i suosjećamo s Njim. Zbog grijeha, nezahvalnosti, ravnodušnosti, svetogrđa kojima ga ljudi vrijeđaju... Iako znamo da On sada trenutno ne pati (Uskrsli je!), ali sjedinjujemo se s Njegovom patnjom koju je jednom proživio za nas - da nas Njegova Krv očisti i Njegova muka bude spasonosna za nas...

Dalje Papa piše:
Razlozi srca

154. Nekima se može činiti da ovom aspektu pobožnosti prema Presvetom Srcu nedostaje čvrsta teološka osnova, no srce ima svoje razloge. Ovdje sensus fidelium opaža nešto tajanstveno, izvan naše ljudske logike, i shvaća da Kristova muka nije samo događaj iz prošlosti, već onaj u kojem možemo sudjelovati kroz vjeru. Meditacija o Kristovoj žrtvi sebe na križu uključuje, za kršćansku pobožnost, nešto mnogo više od pukog sjećanja. Ovo uvjerenje ima čvrstu teološku osnovu. [157] Možemo dodati i prepoznavanje vlastitih grijeha, koje je Isus uzeo na svoja ranjena ramena, i našu nesposobnost pred tom bezvremenskom ljubavlju, koja je uvijek beskonačno veća.

155. Možemo se također pitati kako se možemo moliti Gospodinu života, uskrslom od mrtvih i kraljujućem u slavi, a istovremeno ga tješiti usred njegovih patnji. Ovdje trebamo shvatiti da njegovo uskrslo srce čuva svoju ranu kao trajno sjećanje i da djelovanje milosti omogućuje iskustvo koje nije ograničeno na jedan trenutak prošlosti. Razmišljajući o tome, pozvani smo krenuti mističnim putem koji nadilazi naša razumska ograničenja, a opet ostaje čvrsto utemeljen u Božjoj riječi. Papa Pio XI. to jasno daje do znanja: „Kako ovi činovi zadovoljštine mogu ponuditi utjehu sada, kada Krist već vlada u blaženstvu neba? Na ovo pitanje možemo odgovoriti riječima svetog Augustina, koje su ovdje vrlo prikladne – 'Daj mi onoga koji ljubi i on će razumjeti što govorim'. Svatko tko ima veliku ljubav prema Bogu i tko se osvrće u prošlost, može se zadržati u meditaciji o Kristu i vidjeti ga kako se trudi za čovjeka, tuguje, trpi najveće teškoće, 'za nas ljude i za naše spasenje', gotovo iscrpljen tugom, tjeskobom, štoviše 'satrven zbog naših grijeha' (Iz 53,5), i donosi nam iscjeljenje upravo tim modricama. Što više vjernici razmišljaju o svemu tome, to jasnije vide da su grijesi čovječanstva, kad god su počinjeni, bili razlog zašto je Krist predan na smrt.“ [158]

156. Te riječi Pija XI. zaslužuju ozbiljno razmatranje. Kad Sveto pismo kaže da vjernici koji ne žive u skladu sa svojom vjerom „ponovno razapinju Sina Božjega“ (Heb 6,6), ili kad Pavao, prinoseći svoje patnje za druge, kaže da „u svom tijelu dopunjavam nedostatak Kristovih muka“ (Kol 1,24), ili opet, kad Krist u svojoj muci moli ne samo za svoje tadašnje učenike, već i za „one koji će po njihovoj riječi vjerovati u mene“ (Iv 17,20), sve te izjave dovode u pitanje naš uobičajeni način razmišljanja. Pokazuju nam da nije moguće potpuno odvojiti prošlost od sadašnjosti, koliko god to našem umu bilo teško shvatiti. Evanđelje, u svoj svojoj bogatosti, napisano je ne samo za našu molitvenu meditaciju, već i da nam omogući da iskusimo njegovu stvarnost u našim djelima ljubavi i u našem unutarnjem životu. To je svakako slučaj s otajstvom Kristove smrti i uskrsnuća. Vremenske razlike koje naši umovi koriste čini se nesposobnima da obuhvate puninu ovog iskustva vjere, koje je temelj i našeg sjedinjenja s Kristom u njegovoj patnji i snage, utjehe i prijateljstva koje uživamo s njim u njegovom uskrslom životu.

157. Vidimo, dakle, jedinstvo pashalnog otajstva u ova dva nerazdvojna i međusobno obogaćujuća aspekta. Jedno otajstvo, prisutno milošću u obje ove dimenzije, osigurava da kad god Kristu prinesemo neku svoju patnju za njegovu utjehu, ta patnja bude osvijetljena i preobražena u pashalnom svjetlu njegove ljubavi. Sudjelujemo u ovom otajstvu u vlastitom životu jer je sam Krist prvi odlučio sudjelovati u tom životu. Želio je prvo iskusiti, kao Glava, ono što će potom iskusiti u svom Tijelu, Crkvi: i naše rane i naše utjehe. Kada živimo u Božjoj milosti, ovo međusobno dijeljenje postaje za nas duhovno iskustvo. Jednom riječju, uskrsli Gospodin, djelovanjem svoje milosti, tajanstveno nas sjedinjuje sa svojom mukom. Srca vjernika, koja doživljavaju radost uskrsnuća, a istovremeno žele sudjelovati u Gospodinovoj muci, to razumiju. Žele sudjelovati u njegovim patnjama prinoseći mu patnje, borbe, razočaranja i strahove koji su dio njihovih vlastitih života. Niti to doživljavaju kao izolirani pojedinci, jer su njihove patnje također sudjelovanje u patnji mističnog Tijela Kristova, svetog hodočasničkog Božjeg naroda, koji sudjeluje u Kristovoj muci u svakom vremenu i mjestu. Pobožnost utjehe, dakle, nipošto nije apovijesna ili apstraktna; ona postaje tijelo i krv u hodočašću Crkve kroz povijest.

Papa Franjo nastavlja:

Kajanje

158. Prirodna želja da utješimo Krista, koja počinje našom tugom pri razmišljanju o tome što je podnio za nas, raste iskrenim priznanjem naših loših navika, prisila, vezanosti, slabe vjere, ispraznih ciljeva i, zajedno s našim stvarnim grijesima, neuspjeha naših srca da odgovore na Gospodinovu ljubav i njegov plan za naše živote. Ovo iskustvo pokazuje se pročišćavajućim, jer ljubav treba pročišćenje suza koje nas, na kraju, ostavljaju željnima Boga, a manje opsjednutima sobom.

159. Na taj način vidimo da što je dublja naša želja da utješimo Gospodina, to će dublji biti naš iskreni osjećaj „kajanja“. Kajanje „nije osjećaj krivnje koji nas obeshrabruje ili opsjeda našom nedostojnošću, već blagotvorno 'skrušenje' koje pročišćava i liječi srce. Nakon što priznamo svoj grijeh, naša srca mogu se otvoriti djelovanju Duha Svetoga, izvora žive vode koja izvire u nama i dovodi nam suze na oči... To ne znači plakati u samosažaljenju, kao što smo tako često u iskušenju... Proliti suze kajanja znači ozbiljno se pokajati što smo svojim grijesima ožalostili Boga; prepoznati da uvijek ostajemo Božji dužnici... Kao što kapi vode mogu istrošiti kamen, tako suze mogu polako omekšati otvrdnula srca. Ovdje vidimo čudo tuge, tu 'spasonosnu tugu' koja donosi veliki mir... Kajanje, dakle, nije naše djelo već milost i kao takvo, moramo ga tražiti u molitvi.“ [159] To znači „tražiti tugu u zajedništvu s Kristom u njegovoj tuzi, tugu s Kristom u njegovoj muci, suze i duboki osjećaj boli zbog velikih boli koje je Krist podnio radi mene“. [160]

160. Molim, dakle, da nitko ne omalovažava žarku pobožnost svetog vjernog Božjeg naroda, koji u svojoj pučkoj pobožnosti nastoji utješiti Krista. Također potičem sve da razmisle postoji li veća razumnost, istina i mudrost u određenim iskazima ljubavi koji nastoje utješiti Gospodina nego u hladnim, distanciranim, proračunatim i nominalnim djelima ljubavi koja ponekad čine oni koji tvrde da imaju promišljeniju, sofisticiraniju i zreliju vjeru.

Utješeni da bismo utješili druge

161. Promatrajući Kristovo srce i njegovu predanost čak do smrti i sami pronalazimo veliku utjehu. Tuga koju osjećamo u srcu ustupa mjesto potpunom povjerenju i na kraju ono što traje je zahvalnost, nježnost, mir; ono što traje je Kristova ljubav koja vlada u našim životima. Kajanje, dakle, „nije izvor tjeskobe, već iscjeljenja za dušu, jer djeluje kao melem na rane grijeha, pripremajući nas da primimo Gospodinovu utjehu“. [161] Naše su patnje povezane s Kristovom patnjom na križu. Ako vjerujemo da milost može premostiti svaku udaljenost, to znači da se Krist svojim patnjama sjedinio s patnjama svojih učenika u svakom vremenu i na svakom mjestu. Na taj način, kad god podnosimo patnju, možemo iskusiti i unutarnju utjehu spoznaje da Krist pati s nama. U nastojanju da ga utješimo, naći ćemo utjehu.

162. Međutim, u nekom trenutku, u našoj kontemplaciji, trebali bismo čuti i hitnu Gospodinovu molbu: „Tješite, tješite narod moj!“ (Iz 40,1). Kao što nam sveti Pavao kaže, Bog nam nudi utjehu „da bismo mogli tješiti one koji su u bilo kakvoj nevolji, utjehom kojom nas same Bog tješi“ (2 Kor 1,4).

163. To nas zatim potiče da tražimo dublje razumijevanje zajedničarske, društvene i misionarske dimenzije svake autentične pobožnosti Kristovu srcu. Jer kao što nas Kristovo srce vodi Ocu, ono nas šalje našoj braći i sestrama. U plodovima služenja, bratstva i poslanja koje Kristovo srce nadahnjuje u našim životima, ispunjava se Očeva volja. Na taj način zatvaramo krug: „Otac moj proslavljen je time što donosite mnogo ploda“ (Iv 15,8).

U knjižici "Objave svete Brigite Švedske" pod naslovom "Kako grešnici razapinju našega Gospodina" ima zapisano:

Govori Isus:
"... Neprijatelji su okušali na meni tri stvari. (...) Upravo takvih ima na svijetu danas sva sila, dok ih ima malo koji su mi na utjehu. Ponovno me vežu za drvo stupa svojim pristankom na grijeh i bičuju me svojom netrpeljivošću prema meni. Krune me trnjem svoje oholosti, jer hoće da budu veći od mene. Probadaju mi ruke i noge željezom svoje tvrdokornosti, jer se hvale svojim grijesima i otvrdnjuju svoja srca da ne bi imali straha preda mnom. Dodaju žuč mojoj muci, zovući me lašcem i luđakom zbog moje muke na koju sam pošao dragovoljno."

Što misliš da li bi takve objave trebalo uzimati ozbiljno, usporedi malo kako Isus govori u Pismu a kako u ovom viđenju i što kaže Crkva o viđenjima da li smo dužni u njih vjerovati ili ne.
Što čovjek može zaključiti nakon što ti Crkva tako što rekne?

Ja se sjećam nekada kad sam išao na cenakule svaku prvi subotu u Jordanovcu, spred je bila ponuda velike količine malih knjižica sa različitim pobožnostima znaš li što se događa kad jedan pobožan vjernik to počne bez kritično gutati...ja znam jer sam to iskusio na svojoj koži što takva literatura može napraviti od čovjeka, što misliš da li ljudima neko treba govoriti i o tome? Zar nije smiješno da smo toliko godina vjernici a još se vrtimo oko istih stvari, jedan moj prijatelj istu priču vrti i sada sa preko pet banki kao što je vrtio sa dvadeset, neki si čak umisle da trebaju vršiti apostolat u širenju takvih pobožnosti, upozoravati ljude što kažu duše u čistilištu ili kako je svetogrdno se pričešćivati na ruku i onda često vidimo u redu za pričest kako neko klekne da pokaže svima kako se ispravno pričvršćuje....znaš što je napravio moj prijatelj kad je nedavno u katedrali kleknuo u redu i svećenik mu dao znak da ustane i pričesti se...on je ustao i pričestio se a onda se najavio na razgovor biskupu i prijavio svećenika a biskup je potvrdio da je bio u pravu i sad je moj prijatelj dobio krila i potvrdu da ustraje u borbi protiv zla.

Objave sv. Brigite nisu nikakva sumnjiva duhovnost niti ja kome što namećem, samo dajem primjere i razloge za "pobožnost utjehe" koju spominje papa Franjo u zadnjoj enciklici Dilexit nos. O sv. Brigiti je pozitivno govorio i papa Benedikt na audijencijama. Ona je mističarka i zaštitnica Europe i, naravno, nije baš po volji liberalnim vjernicima koji simpatiziraju Dragu Bojića i slične.

Meni su njene molitve (15 molitvi sv. Brigite) odlične.
Objave, u to ne ulazim. Nije da vjerujem da su to Isusove riječi.
Katolička crkva ima pozitivan i afirmativan stav prema duhovnom iskustvu svete Brigite, ali s jasnim teološkim razlikovanjem između javne i privatne objave.
Ako netko prima pričest klečeći, to je njegova volja i pravo, meni je ok. I draže mi je na usta nego na ruku. Zašto bi itko načinom pričešćivanja nekome nešto pokazivao? Nikad to nisam tako shvatila.

Što više proučavam te objave, uvjerenija sam da je to sam Isus. Iako nije usporedivo s evanđeljem, te i takve objave "mogu pomoći da se javna objava u određenom povijesnom razdoblju potpunije oživotvori." (prema KKC 67) Neka Brigitina objašnjenja su snažna i uvjerljiva, zato ih podržavam.

Eto, nismo svi isti. No ako ti pomaže u vjeri, dobro dođe...Davno sam čitala njen opis Isusova rođenja, kao i drugih mističarki, gdje nije isto opisano, pa mislim da to izlazi iz njih, kako one zamišljaju. Kao što mi je čudno opsesivno željeti znati broj udaraca? Čemu? Isto tako ne vjerujem u silna obećanja nagrada onima koji mole 15 molitvi. Pa i Crkva se od toga ogradila. Ali same molitve su dobre. Pogotovo u Korizmi. Tako ja mislim, svatko ima slobodu odlučiti za sebe.

Tu se slažem i htio bi nadodati da nije svaka objava ili djelo sveca za svakoga,.valjda bi trebalo nekakvo duhovno vodstvo jer znam neke a i sam svjedočim da mi Kempenac i Alfonso Liguori nije dobro sjeo, neki se mogu i ozbiljno duhovno ugruvati ako idu čitati nešto od navedenog a da za to nisu spremni.....dok recimo Augustina može svako čitati bez posljedica za neke je bolje ne uzimati......mislim o tim stvarima bi trebalo više govoriti a ne samo sve što je po našem mišljenju dobro odmah stavljati kao poticaj svima.....

Brigitu sam stavila ovdje kao primjer svetice koja je prakticirala "pobožnost utjehe", čak i njenih 15 molitava s razmatranjima Muke ulaze u to... Evo, sljedećih ću dana spomenuti i ostale (M. M. Alacoque, Francisco iz Fatime, Marija Petković...) Ima i drugih, istražit ću, sve će biti tu...