|
Po toj su vjeri trebali živjeti i njegovi nasljednici, narod koji će proisteći iz njegove loze. Bog je imao biti njihov predvodnik i vođa. Sam Bog je želio vladati tim narodom, a narod mu je trebao biti vjeran i poslušan. Ovdje nije riječ ni o kakvoj idili. Život Abrahamova sina, unuka i praunuka govori dovoljno sam po sebi. Njihova je vjera bila stavljena na kušnju; tako se razvijala dok nije postigla zrelost. Narod je trebao živjeti svetim životom: imati Boga za vladara i njemu neposredno služiti. Povijest prvih naraštaja ukazuje na put kojim bi narod kročio u svojoj zreloj vjeri. Međutim, Abrahamovo potomstvo odlazi u Egipat. Tamo nailazi na život jedne od velesila toga vremena. Izraelci su bili plodni, namnožili su se i silno ojačali, tako da su napučili egipatsku zemlju (Izl 1,7). Oni su „sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje", navikli na sigurnost i blagostanje (Izl 16,3). No ubrzo se rađa nepovjerenje prema njima. Zbog svoje su brojnosti postali opasnost za Egipćane, za njih su stupile na snagu posebne zakonske mjere i bili su prisiljeni obavljati najteže poslove. U svemu tome i u narodu je nastala promjena. Njihova su srca otvrdnula, nisu više bili spremni slušati Boga i pokoravati se njegovu vodstvu. Postali su nepokorni, neposlušni, narod „tvrde šije“ (Izl 32,9). Dovoljno je vidjeti kako su primili Mojsija, čovjeka kojega im je Bog poslao. Tim susretom započinje novo razdoblje povijesti spasenja. Bijaše izgubljena mogućnost da kao narod služe Bogu u slobodnoj vjeri. Nije se promijenila Božja volja da ih vodi k spasenju, ali promijenio se način na koji Bog djeluje: on daje narodu zakon (Izl 20). Po Mojsiju s izabranim narodom ponovno sklapa Savez. Ponovno im obećava nepropadljivost povijesti spasenja, milost i spasenje - ali ne više u slobodnoj vjeri, nego u Zakonu. Na temelju Deset zapovijedi koje su dane na Sinaju, a tijekom vremena dopunjavane shodno promjenama povijesnih i socijalnih okolnosti, oblikovao se Zakon koji je uređivao sveukupan život izabranoga naroda. Zakonom su bili uređeni odnosi između pojedinaca: između vrhovništva i naroda, između različitih skupina, između članova obitelji, između jedne obitelji i drugih obitelji, između pripadnika izabranoga naroda i tuđinaca. Zakonom su bila uređena različita područja javnoga života: vlasništvo, provedba zakona i tako dalje. Zakonom je bio uređen odnos prema Bogu: služba u Hramu, svetkovine, blagdani i različita vremena. Iznimno razvijena bila je u prvom redu dužnost čistoće: ideja, vrijednost, osjećanje koje se teško može riječima izraziti, a u suštini se ne odnosi na etičku, nego na religioznu, obrednu čistoću. Čist je bio onaj koji se pridržavao simboličkoga ustroja, reda koji je obuhvaćao tjelesni život, dovodeći ga u vezu sa žrtvenikom, sa žrtvom i općenito s obrednim radnjama. Tim je zapovijedima Božji narod bio izdvojen, učinivši ga Božjim posjedom. Sve je to bilo uređeno preciznim, često do najmanjih sitnica razrađenim propisima. U svemu tome nazire se duboko smisleni predodžbeni svijet, svijet pun mudrosti i poznavanja čovjekove naravi, kako pojedinca, tako i obitelji i čitava naroda. A kad znamo da je obnašanje Zakona bilo povezano sa spasenjem te su onom tko nije vršio zakonske propise prijetili izgnanstvo iz naroda i razne nevolje, dođe nam da zadrhtimo od mnoštva svih tih zapovijedi. I premda su zapovijedi Zakona već same po sebi bile brojne i teško održive, s vremenom su postajale sve kompliciranije. Tako se oblikovao poseban stalež, stalež pismoznanaca - koji je štitio Zakon.
Pismoznanci su istraživali smisao Zakona, tumačili su Zakon i primjenjivali ga. Svaki pojedini zakon popratili su tumačenjima i običajima koji su kasnije sa svoje strane opet poprimali karakter zakona tako da je tijekom vremena od zakona nastala čitava mreža koja je svojim gustim pletivom obuhvatila cjelokupan život. Kakva je sve to imalo smisla? Čovjek to ne može razumjeli ukoliko polazi sa socijalnoga ili etičkog — pa čak i, ma koliko neobično zvučalo, sa zdravstvenoga gledišta. Smisao je izravno religiozan. Pavao, koji je i sam bio pismoznanac te je zahtjeve Zakona iskusio na vlastitom tijelu, došavši do samoga ruba, tumači ga u Poslanicama Rimljanima i Galaćanima te u Djelima apostolskim. Izraelskom je narodu dano obećanje da će se u njemu roditi Mesija. U narodu je Bog „podigao svoj šator“, i taj šator treba izabrani narod pronositi kroz povijest. Ali izabrani narod je brojčano malen. Oko njega bijahu divovske sile starih kultura: Egipat, Asirsko carstvo, Babilon, Perzija, Grčka, Rim. Uistinu velesile, i u političkom i u duhovnom pogledu; utemeljeni na drevnoj mudrosti i istodobno na zamamnu čaru osjetilnosti, ispunjene ljepotama umjetnosti. Svoje korijene, opravdanje i najdublji sadržaj nalazile su te kulture u vjeri u božanska bića koja plamte svim snagama ovoga svijeta: duha, zemlje i krvi. Kojom su zavodljivošću morale odisati te kulture, to mi danas jednostavno ne možemo više ni zamisliti. Usred tih kultura trebao je židovski narod svjedočiti svoju vjeru u jednoga, nevidljivog Boga; vjeru koja je, dosljedno življena, židovskoga čovjeka nužno vodila u sve veću izoliranost glede suživota s okolnim velesilama i kulturama. I upravo se u tome sastojao smisao zakona. U svakom je trenutku narod trebao pred očima imati Božje zahtjeve. Posvuda bijahu Gospodinove zapovijedi koje su tumačile što čovjek smije, a što ne smije činiti. Čovjek je na svakom koraku postajao nečist, ako bi učinio nešto spontano; zato je na svakom koraku postojala zapovijed ili tumačenje koje ga je trajno podsjećalo na njegovu tajanstvenu povezanost sa žrtvenikom, žrtvom, obećanjem spasenja i opominjalo ga da se pridržava propisa. Tako je narod u svakom trenutku svoga života trebao imati pred sobom Boga, osjećati Gospodnju zapovijed, primoravati sebe na izvršavanje zapovijedi, na odricanje i tako životno sazrijevati u služenju Gospodinu. Na taj je način narod trebao upijati Božju sliku i dopustiti da ga do temelja oblikuje njegova desnica... Odatle se — a ne iz puke etičke spoznaje i obrazovanja - trebala potanko i sve istančanije izgrađivati savjest. Usred beskonačne zbrke neotkupljenoga čovječanstva trebao je stasati narod koji je razlikovao pravdu od nepravde po riječi Gospodnjoj; koji je bio budan za sile što proizlaze iz Duha, koje, točnije rečeno, progovaraju iz same svetosti; narod koji u vlastitom životu poznaje vrijednosti i uređenja nezemaljskoga podrijetla... I još nešto - nešto o čemu nam sam Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima, napose u petoj, šestoj i sedmoj glavi, daje uznemirujuće tumačenje: taj narod treba iskusiti što je to grijeh. Bez Zakona, kaže Pavao, grijeh spava. Ako me ne prene nijedan „smiješ to" ili „to ne smiješ ', ne mogu zapaziti zlo koje leži duboko u meni. Spasenje pretpostavlja da čovjek ima želju biti spašen, samim se tim budi svijest o tome od čega čovjek treba biti spašen. Međutim, Zakon, kaže Pavao, nije mogao biti ispunjen jer je bio pretežak. Ali dolazio je od Boga, zato je čovjek osjećao da ga ipak treba ispuniti. Tako se morao gomilati prijestup na prijestup, krivica na krivicu i narod je morao u najdubljoj potištenosti iskusiti što znači propadati pred Bogom. U činjenici da čovjek nije mogao ispuniti Zakon te je zbog toga bio izgubljen, očitovala se dublja i općenitija činjenica da nitko sam od sebe ne može izvršiti ono što Bog zahtijeva, i zato su svi izgubljeni. Nemogućnost ispunjenja Zakona trebala je mesijanskom narodu jasno predočiti što uopće znači ljudski podbačaj; tako je narod polako dozrijevao i pripremao se za puninu vremena, za Mesijin dolazak. Međutim, sam je Zakon imao zagonetnu povijest. Nakon Salomona Zakon je gotovo nestao, zaboravilo se na njega. Tek puno kasnije, u sedmom stoljeću, pod kraljem Jošijom, ponovno je otkriven tekst Zakona i svečano proglašen (2 Kr 22,10). Od toga vremena nadalje Zakon je bio prisutan u svijesti naroda, bio je istraživan, tumačen, brižno čuvan i oko njega se postojano razvijao etos vjernosti Zakonu. Od toga vremena narod se istinski oblikovao prema Zakonu. To što je izraelski narod tijekom povijesti zadržao vjeru u jednoga Boga pravo je čudo, za koje je najzaslužniji upravo Zakon. Savjest im je sazrela. Po naravi tihi, čista srca i ispravno usmjereni likovi koje susrećemo u Novom zavjetu odgojeni su u školi toga Zakona. No istovremeno dolazi do iznimno neobična preokreta. Zakon bi trebao učiniti narod Božjim posjedom; svakom svojom zapovijedi Bog želi položiti ruku na njega — a u stvarnosti je narod učinio Zakon svojim posjedom, učinivši od njega okvir svoje egzistencije. U Zakonu je narod temeljio svoje navodno pravo na veličinu i upravljanje svijetom, uključujući u to potraživanje Boga zajedno s njegovim obećanjima. Legalistička volja svećenika i pismoznanaca uvijek se iznova suprotstavljala Božjoj slobodi. Ta je sloboda progovarala po prorocima i po svojoj je volji oblikovala povijest, no predstavnici Zakona protivili su joj se i pokušavali joj nametnuti svoju volju - i tako sve dok oba kraljevstva, sjeverno i južno, nisu propala, a narod bio odveden u progonstvo da bi potom, nakon kratke obnove za vrijeme Makabejaca, izgubio svaku političku moć. U isto je to vrijeme zamro i glas proroka. Ljudski gledano, predstavnici Zakona odnijeli su pobjedu. Oni su Boga i njegovu volju sveli na jamstvo vladavine Zakona u narodu. Romano Guardini "Gospodin"
|
Login
Registracija
FAQ
Traži
