Može prijatelju.
Taj se čovjek pojavio pred Kristom - pred njim koji je teret naroda trebao ponijeti do kraja. Kojega je krivica toga istog naroda iznevjerila u želji da ga svojim živim tijelom uvede u novu zemlju otvorenoga Božjeg gospodstva. Koji je također morao umrijeti „na gori", naravno ne zbog svoje krivice, nego zbog krivice svih nas, prije negoli se obistini ta nova zemlja. A Ilija? Zacijelo nećemo pretjerati kažemo li da je on najveći od proroka. Ne po svojim riječima; od njega nam nije ostala nijedna velika ili važna izreka. Pa čak ni neobična viđenja ili slike. On nije iza sebe ostavio nijednu knjigu, nijednu rečenicu koja bi rekla nešto posebno. Pa ipak, nijedan od drugih proroka nije se tako uzdigao iz pradubina Božje tajanstvenosti kao on. Ni kod koga proročka egzistencija nije toliko čudesna kao kod njega. Njegovo se prorokovanje odnosi na posve određen, hitan trenutak, trenutak koji je zastrašujuć: bilo je to razdoblje vladavine kralja Ahaba, čovjeka koji se toliko protivio Bogu da se i kasnije više puta ponovilo kako se zbog njega srdžba Božja nije udaljila od naroda. Poput simbola otpadništva ostaje Ahab zabilježen u povijesti kraljeva — zajedno sa svojom suprugom Izebelom koja je u zlu bila još više ogrezla nego on (1 Kr 16,29—33). Ona je posvuda gradila žrtvenike Baalu i odgajala narod za idolopoklonstvo. Dala je istrijebiti svećenike Gospodnje. Pred njom se i Ilija morao skrivati godinama. U Ahabovo vrijeme nad zemljom se prostirala tama, tmina paklena. Ilija je bio poslan da se bori protiv te tame. On nije ni dobio priliku da navijesti poruku. Morao se suprotstaviti zidovima tame, zidovima okorjele nevjere; suprotstaviti se svetogrđu, nasilju, krvoproliću koje se širilo po svoj zemlji. Ilijin život kao takav predstavlja jedinstvenu, silnu borbu protiv toga. Duh Gospodnji riče u njemu, uzdiže ga iznad ljudskih visina, napinje ga iznad svake ljudske snage — i kad taj čas prođe, on pada na zemlju, leži poput iscrpljene životinje u pustinji i zaziva smrt. Onda ga opet dotakne anđeo i on, osnažen božanskom snagom, nastavlja putovati „četrdeset dana na svetu goru Horeb“ (1 Kr 19,4—9). Tako je on vodio u životu užasnu borbu; borio se protiv idolopoklonstva, sve dok nije nastupio čas kad je na ognjenim kolima u vihoru uzašao na nebo (2 Kr 2,11). I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu" (Lk 9,30-31). Razgovarali su s Isusom o njegovoj smrti koja se trebala dogoditi u Jeruzalemu: Mojsije, koji je iskusio uzaludnost napora da narod oslobodi od okova srca; i Ilija, koji se morao duhom i mačem boriti protiv sotonske tame... Ne izgleda li to kao da je teret tisuću i petsto godina duge svete povijesti iznesen na vidjelo i stavljen na Gospodinova leđa? Sve što se tijekom dugih stoljeća uspostavilo, što se podiglo protiv Boga; baština tisućljetne okorjelosti i zaslijepljenosti položena je na Isusova ramena i on sve to treba ponijeti do kraja. I zato je tako dirljiva Petrova izjava kojom se, nakon što je ugledao nebesku slavu, obratio Gospodinu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji!" (Lk 9,33). Doista, Luka s pravom dodaje: „Nije znao što govori." To podsjeća na govoi djeteta koje, ne shvaćajući, ugleda nešto strašno, ali misli da je lijepo zato što sjaji. Zatim se pojavi oblak i glas Božji i oni se bace na zemlju. Zanijemiše. Nakon toga „podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama". Nebesko je minulo. Zemlja je potamnjela. Isus nastavlja svojim putem, sam. Dva odlomka iz toga razdoblja pomažu nam osjetiti otuđenost koja ga je okruživala i kako se on u tom društvu osjećao.
Matej nas izvješćuje: „Kad stigoše u Kafarnaum, pristupe Petru oni što ubiru dvodrahme pa mu rekoše: ‘Učitelj vaš ne plaća dvodrahme?’ ‘Plaća’, odgovori Petar. A kad on uđe u kuću, pretekne ga Isus: ‘Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?’ Kad on odgovori: ‘Od tuđih!’, reče mu Isus: ‘Sinovi su, dakle, oslobođeni. Ali da ih ne sablaznimo, pođi k moru, baci udicu i prvu ribu koja naiđe uzmi, otvori joj usta i naći ćeš stater. Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se’ (Mt 17,24—27). On je sin Kralja, Svevladara. Po pravu je oslobođen od svih davanja. Po pravu, on i njegovi hodaju kao gospoda zemljom Očevom. Pa ipak: hajde, platimo taj novac za Hram, kako im ne bismo bili na sablazan. Koje li osamljenosti! Kod Luke opet čitamo: „U taj čas pristupe neki farizeji i reknu mu: ‘Otiđi, otputuj odavde jer te Herod hoće ubiti.’ A on će njima: ‘Idite i kažite toj lisici: Evo, izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan dovršujem. Ali danas, sutra i prekosutra moram nastaviti put jer ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema’" (Lk 13,31—33). Te riječi podsjećaju na pradavna vremena. Mogle bi slobodno stajati u Knjizi Postanka, u pjesmi koja iz davnina nosi sa sobom davno izgubljenu veličinu: „Evo, izgonim đavle i liječim i danas i sutra, a treći dan dovršujem." Tri dana naše prolaznosti od sada pa nadalje: danas, sutra i treći dan! A onda slijedi ono najstrašnije: „Ne priliči se da prorok pogine izvan Jeruzalema." Zakon iz provalije ljudskoga srca: Nijedan od onih koje Božja ljubav pošalje svom narodu ne smije umrijeti mirnom smrću. I nigdje drugdje ne smije se dogoditi svetogrđe nego u Svetom Gradu; tamo gdje se nalazi Hram, prijestolje slave i gospodstva nebeskoga Kralja! Osjećamo li mi tu zastrašujuću tajnu koja prati Gospodina? Biti prorok znači poznavati smisao, tumačiti događaje s Božjega gledišta. U Isusu su se ispunila sva proroštva. On je baštinik koji povijest čovječanstva živi u sebi. On je znalac koji sve nosi u svom srcu, koji sve upija u svoju volju i sve ispunjava. Njemu je naloženo da sudbinu ljudi sa svom krivnjom i potrebom ponese do kraja. Da bi se znale granice koje proizlaze iz slobode maloga čovjeka, a koje su neopozive i za samoga svemogućeg Boga, jer on želi slobodu; da bi se znalo kako zlo i užas koji proizlaze iz te slobode nisu bili potrebni niti su trebali biti, ali, kad se to već dogodilo, onda se mora ponijeti do kraja. Ovdje stoji posljednje u posljednjem. Beskonačna i beskonačno čista spremnost Isusove ljubavi u prostoru one mogućnosti i nužnosti istovremeno koju su stari u čudu nazivali sudbinom, a o kojoj mi znamo da je to ljubav samoga Boga. Znajući sasvim i do kraja, s najčišćim htijenjem, Gospodinovo je srce pokrenulo to najiskonskije, i ono je urodilo onim što nazivamo spasenjem, novim početkom. Romano Guardini "Gospodin"
Odlično, može dalje...