Katolički odgovori

privatne stranice s raspravama o suvremenim vjerskim temama
Sada je Ned ruj 20, 2026 00:22

Vrijeme na UTC + 01:00 sata




Započni novu temu Odgovori  [ 82 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: Čet kol 27, 2026 06:54 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 958
Prema zakonu, slučajevi su se mogli ispitivati tijekom mjesec dana. Moj je slučaj ušao u dvanaesti mjesec, a ispitivanja su se nastavljala. Moje strpljenje i samopouzdanje, čak i moja urođena tvrdoglavost, postupno su nestajali. Bio sam umoran od borbe, ali iznad svega zamaralo me što sam sumnjao u samoga sebe u tišini samice nakon svakog ispitivanja, umoran od sumnji, strahova i stalne tjeskobe i naprezanja. Posljednji istražitelj činio se kao razuman čovjek, ljubazan i čovječan. Činilo se da razumije koliko sam tjeskobno želio da dođe kraj ovim stalnim ispitivanjima. Rekao je da bi sve moglo završiti kad bih samo surađivao i rekao cijelu istinu. Govorio je o završavanju svega, o izlasku iz Lubianke i iz samice. Sama ta pomisao, ideja da bih opet mogao biti s ljudima, bila je dovoljna da me ulovi nespremnog. Zaista me više uopće nije bilo briga što će se na kraju dogoditi sa mnom. Samo sam želio da ovo mahnitanje već jednom završi, što je prije moguće. „Naravno da ću reći istinu", odgovorio sam, ,,i surađivati s vama." Nisam pritom mislio izreći laži ili se složiti s nečim s čime se prije nisam slagao, ali nisam se namjeravao boriti protiv interpretacije koja bi mogla biti prišivena činjenicama koje sam priznao. Naravno da sam prekasno shvatio kakvu sam pogrešku napravio. Shvatio sam motive koji su stajali iza mojih djela: duševni umor i frustraciju, želju da se napokon oslobodim fizičkih i mentalnih napora uzrokovanih ispitivanjima i izolacijom. Kad smo posljednji put zajednički prolazili pitanja, ponovno sam pokušao promijeniti smjer. Nastojao sam se povući na poziciju s koje sam osjećao da imam prednost i koju sam se tako bolno i tvrdoglavo držao mjesecima. No, moj blagi, ljubazni ispitivač ustrajno je pokazivao da je on taj koji ima prednost. Činio se povrijeđenim, možda čak i uzrujanim, što sam nastojao istaknuti „razlike" i ponudio „pojašnjenja". On ih je ignorirao, ništa nije mijenjao, ali me blago podsjetio da ovaj proces, ako ovako nastavimo, nikada neće završiti. Odustao sam. Uvjerio sam sebe da su moji napori uzaludni i, slegnuvši ramenima, dopustio da se proces nastavi. Napokon, rekao sam sebi: je li to uopće važno? Znači li to ikome osim meni - a ja sam samo htio van? Uvjerio sam se da sam, sa svoje strane, rekao istinu i da sam nastavio govoriti samo istinu. Sve ostalo nije bilo toliko važno, osim činjenice da će se uskoro završiti. Jednom kad sam donio tu odluku, iznenadilo me koliko je sve postalo lako. Ako sam imao ikakve sumnje, bile su vezane uz to što će mi se dogoditi nakon Lubianke. Međutim, što god uslijedilo, ova će patnja uskoro završiti. Kraj se nazirao. Osjećaj olakšanja i popuštanja napetosti, jer je borba prestala, prožeo je svaku drugu misao. Morao sam dopustiti da se sutra pobrine samo za sebe.

Sutra je brzo došlo. Istražitelj mi je rekao da se pripremim za posljednje ispitivanje. Objasnio je da ću morati potpisati dokumente koje je on sastavio. Očekivalo se da pročitam i potpišem svaku stranicu prikupljenog materijala. Upozorio me da je ovo jedna od najvažnijih faza cijelog procesa. Ne znam zašto, ali nisam to očekivao. Našao sam se u zamci i noć proveo u novoj boli i agoniji. Zamjerao sam istražitelju prividnu ljubaznost i blagost koja me dovela do ovog trenutka. Poželio sam povući svoje obećanje o suradnji i odbiti sva ispitivanja koja su slijedila. Što sam sada mogao učiniti? Odbiti potpisati dokumente? A što onda? Ako je ikad postojao trenutak za intervenciju Duha Svetoga, ovo je bio taj trenutak da zaštiti mene i Crkvu. Bilo je sada ili nikada. Mučeništvo, možda, ili kapitulacija. Mučen tim mislima, sljedećeg sam jutra pozvan u istražiteljev ured. Pružio mi je snop materijala, zatražio da sve pročitam i potpišem svaku stranicu. To je bio trenutak odluke, ali ja sam odugovlačio. Počeo sam čitati materijale, sve više osjećajući zlovolju i skeptičnost. Činilo se nevjerojatnim što sam uopće na ovo pristao! Nastavio sam čitati, ali ništa nisam potpisivao. Pokušao sam razmišljati, no nekako mi je um prestao funkcionirati. Sve što sam vidio pred sobom bile su prazne stranice. Pokušao sam zamoliti Duha Svetoga da mi da poticaj da nešto kažem istražitelju, da mi podari riječi mudrosti koje bi ga uplašile i sada, u posljednji čas, uvjerile da mi vjeruje i da promijeni optužbu iznesenu protiv mene. Molio sam Duha Svetoga da me pokrene - i nisam ništa osjećao. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Čet kol 27, 2026 10:40 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 1606
Prema zakonu, slučajevi su se mogli ispitivati tijekom mjesec dana. Moj je slučaj ušao u dvanaesti mjesec, a ispitivanja su se nastavljala. Moje strpljenje i samopouzdanje, čak i moja urođena tvrdoglavost, postupno su nestajali. Bio sam umoran od borbe, ali iznad svega zamaralo me što sam sumnjao u samoga sebe u tišini samice nakon svakog ispitivanja, umoran od sumnji, strahova i stalne tjeskobe i naprezanja. Posljednji istražitelj činio se kao razuman čovjek, ljubazan i čovječan. Činilo se da razumije koliko sam tjeskobno želio da dođe kraj ovim stalnim ispitivanjima. Rekao je da bi sve moglo završiti kad bih samo surađivao i rekao cijelu istinu. Govorio je o završavanju svega, o izlasku iz Lubianke i iz samice. Sama ta pomisao, ideja da bih opet mogao biti s ljudima, bila je dovoljna da me ulovi nespremnog. Zaista me više uopće nije bilo briga što će se na kraju dogoditi sa mnom. Samo sam želio da ovo mahnitanje već jednom završi, što je prije moguće. „Naravno da ću reći istinu", odgovorio sam, ,,i surađivati s vama." Nisam pritom mislio izreći laži ili se složiti s nečim s čime se prije nisam slagao, ali nisam se namjeravao boriti protiv interpretacije koja bi mogla biti prišivena činjenicama koje sam priznao. Naravno da sam prekasno shvatio kakvu sam pogrešku napravio. Shvatio sam motive koji su stajali iza mojih djela: duševni umor i frustraciju, želju da se napokon oslobodim fizičkih i mentalnih napora uzrokovanih ispitivanjima i izolacijom. Kad smo posljednji put zajednički prolazili pitanja, ponovno sam pokušao promijeniti smjer. Nastojao sam se povući na poziciju s koje sam osjećao da imam prednost i koju sam se tako bolno i tvrdoglavo držao mjesecima. No, moj blagi, ljubazni ispitivač ustrajno je pokazivao da je on taj koji ima prednost. Činio se povrijeđenim, možda čak i uzrujanim, što sam nastojao istaknuti „razlike" i ponudio „pojašnjenja". On ih je ignorirao, ništa nije mijenjao, ali me blago podsjetio da ovaj proces, ako ovako nastavimo, nikada neće završiti. Odustao sam. Uvjerio sam sebe da su moji napori uzaludni i, slegnuvši ramenima, dopustio da se proces nastavi. Napokon, rekao sam sebi: je li to uopće važno? Znači li to ikome osim meni - a ja sam samo htio van? Uvjerio sam se da sam, sa svoje strane, rekao istinu i da sam nastavio govoriti samo istinu. Sve ostalo nije bilo toliko važno, osim činjenice da će se uskoro završiti. Jednom kad sam donio tu odluku, iznenadilo me koliko je sve postalo lako. Ako sam imao ikakve sumnje, bile su vezane uz to što će mi se dogoditi nakon Lubianke. Međutim, što god uslijedilo, ova će patnja uskoro završiti. Kraj se nazirao. Osjećaj olakšanja i popuštanja napetosti, jer je borba prestala, prožeo je svaku drugu misao. Morao sam dopustiti da se sutra pobrine samo za sebe.

Sutra je brzo došlo. Istražitelj mi je rekao da se pripremim za posljednje ispitivanje. Objasnio je da ću morati potpisati dokumente koje je on sastavio. Očekivalo se da pročitam i potpišem svaku stranicu prikupljenog materijala. Upozorio me da je ovo jedna od najvažnijih faza cijelog procesa. Ne znam zašto, ali nisam to očekivao. Našao sam se u zamci i noć proveo u novoj boli i agoniji. Zamjerao sam istražitelju prividnu ljubaznost i blagost koja me dovela do ovog trenutka. Poželio sam povući svoje obećanje o suradnji i odbiti sva ispitivanja koja su slijedila. Što sam sada mogao učiniti? Odbiti potpisati dokumente? A što onda? Ako je ikad postojao trenutak za intervenciju Duha Svetoga, ovo je bio taj trenutak da zaštiti mene i Crkvu. Bilo je sada ili nikada. Mučeništvo, možda, ili kapitulacija. Mučen tim mislima, sljedećeg sam jutra pozvan u istražiteljev ured. Pružio mi je snop materijala, zatražio da sve pročitam i potpišem svaku stranicu. To je bio trenutak odluke, ali ja sam odugovlačio. Počeo sam čitati materijale, sve više osjećajući zlovolju i skeptičnost. Činilo se nevjerojatnim što sam uopće na ovo pristao! Nastavio sam čitati, ali ništa nisam potpisivao. Pokušao sam razmišljati, no nekako mi je um prestao funkcionirati. Sve što sam vidio pred sobom bile su prazne stranice. Pokušao sam zamoliti Duha Svetoga da mi da poticaj da nešto kažem istražitelju, da mi podari riječi mudrosti koje bi ga uplašile i sada, u posljednji čas, uvjerile da mi vjeruje i da promijeni optužbu iznesenu protiv mene. Molio sam Duha Svetoga da me pokrene - i nisam ništa osjećao. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"



Može dalje...


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pet kol 28, 2026 07:59 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 958
Može dalje...

HVALA!!! Dobivam dosta podrške za ovu temu. Upravo sam dobio emajl podrške od jednog starijeg gospodina koji se javlja iz daleke Papue Nove Gvineje. Dečki! Hudo. :DD



Pod dojmom da me Bog napustio, znao sam da moram nešto poduzeti. Htio sam baciti taj svežanj papira preko stola i izravno reći istražitelju da neću potpisati ni jednu jedinu stranicu. Strah me zaustavio. Borio sam se sam sa sobom. Žarko sam mu želio pokazati s kim je imao posla - ne sa slabićem ili uplašenim svećenikom koji se bojao boriti za svoja prava ili neznalicom koji nije znao što se događa. Htio sam nešto reći i prekršiti dogovor na licu mjesta. Doista, riječi koje sam želio naprasito izustiti bile su mi na vrh jezika. Polako sam podigao glavu i pogledao istražitelja koji se bavio nekim drugim papirima. Ali riječi „neću potpisati" ipak nisu došle. Bojao sam se i ljutio se na samoga sebe zbog toga. Svjesno sam se trudio nadvladati strah koji me obuzeo, ali jedino sam uspio dopustiti strahu da nadvlada mene. Gadio sam se samom sebi, strašno uzrujan. Zbunjeno sam opet spustio glavu i pretvarao se da čitam. Napokon me istražitelj primijetio. „Što je, Vladimire Martinoviču? Zašto ne potpisuješ stranice koje si pročitao?" Sada sam bio prisiljen progovoriti, pa sam izustio vrlo slabašno: „Ne mogu potpisati u obliku u kojem je napisano. To nije ono što sam rekao ili učinio. Vi znate da nisam špijun kojeg tako potpuno i lukavo opisujete u ovom izvještaju." Na ove riječi moj ljubazni i prijateljski nastrojeni istražitelj potpuno se promijenio. Problijedio je i razbjesnio se, isprva nije mogao govoriti jer se tresao od siline svog gnjeva. Tek nakon što je nekoliko puta duboko udahnuo, mogao se prisiliti da kaže tihim i ledenim glasom: „Shvaćaš li, glupi Amerikanče, ozbiljnost ove završne procedure? Zafrkavaš se s pitanjem života i smrti. Shvaćaš li? Ili ćeš potpisati dokument takav kakav jest, bez ikakvih promjena, ili ćemo te se riješiti onako kako se rješavamo svakog špijuna. Vani se vodi krvavi rat. Ako ne potpišeš te stranice, ja mogu potpisati jednu ovdje i bit ćeš mrtav do zalaska sunca! Ovo je kraj kako god okreneš. Učini što trebaš ili ćeš umrijeti!" Bio sam toliko zapanjen da sam se pokorio. Iznenadna, silovita promjena kod istražitelja, drhtanje njegova glasa koje je pojačalo teror i žurnost njegovih prijetnji, moje unutarnje previranje i zbunjenost, šok zbog svega što se dogodilo... Spontano, bez razmišljanja, uzeo sam olovku i počeo potpisivati. Kako sam potpisivao stranice, a da ih većinom nisam ni pročitao, počeo sam gorjeti od srama i krivnje. Bio sam potpuno slomljen i ponižen. To je bio trenutak agonije koji neću zaboraviti dok god sam živ. Bio sam pun straha, a ipak mučila me grižnja savjesti. Nakon što sam potpisao prvih stotinu stranica, prestao sam se pretvarati da uopće čitam ostatak. Želio sam što prije završiti potpisivanje i otići iz istražiteljeva ureda. Preplavilo me veliko gnušanje prema svemu, samoga sebe osuđivao sam prije nego što bi to stigao učiniti netko drugi. Bio sam odvratan u vlastitim očima, a takav sam vjerojatno bio i drugima. Moja me volja izdala.

Dokazao sam da nisam ni blizu čovjeku kakav sam mislio da jesam. Popustio sam u toj jednoj groznoj sekundi pred svojim strahom, pred prijetnjama, pred pomisli na smrt. Kad je posljednja stranica bila potpisana, doslovno sam želio otrčati iz ureda istražitelja. Kad sam se vratio u ćeliju, stajao sam poraženo, drhteći. Isprva nisam mogao pojmiti razmjere svega što mi se dogodilo u istražiteljevu uredu i zašto. Mučili su me osjećaji poraza, neuspjeha i krivnje. A iznad svega, izgarao sam od srama. Fizički, grčevito sam se tresao od nervoze i napetosti. Kad sam napokon doveo svoje živce, misli i emocije pod kontrolu, okrenuo sam se molitvi kako sam najbolje znao. Moja se molitva isprva sastojala od prigovora. Osuđivao sam samoga sebe zato što se nisam uspio suprutstaviti istražitelju i progovoriti, zato što nisam odbio potpisati dosje. Zamjerao sam samom sebi što sam potpuno i to iz straha, što sam dao mjesta panici i što sam djelovao čisto iz obrambenog mehanizma. A ni Boga nisam poštedio u svojim prigovaranjima. Zašto me iznevjerio u ključnom trenutku? Zašto me nije uzdržao da budem jak i sabran? Zašto me nije nadahnuo da hrabro progovorim? Zašto me nije svojom milošću zaštitio od straha od smrti? I konačno, zašto se nije pobrinuo da pretrpim srčani udar od sve ove napetosti ili moždani udar, tako da ne mogu potpisati papire? Vjerovao sam Njemu i Njegovu Duhu da će mi dati glas i mudrost protiv svih neprijatelja. Nikoga nisam zbunio, ali sada sam se našao potpuno slomljen i zbunjen. Ako osobno nisam bio vrijedan Njegove intervencije, kako je mogao dopustiti da potpišem dokumente koji su se tako ružno odražavali na Crkvu? Nisu li u pitanju u svemu ovome bile Njegova čast i slava te budućnost Njegova kraljevstva na Zemlji? Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pet kol 28, 2026 13:44 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 958
Malo pomalo, sigurno zbog Njegova nadahnuća i milosti, počeo sam se pitati o sebi i svojoj molitvi. Zašto sam se ovako osjećao? Osjećaj poraza i neuspjeha bilo je lako objasniti nakon epizode u istražiteljevu uredu. Zašto je osjećaj krivnje i srama bio tako snažan? Djelovao sam panično. Popustio sam pod prijetnjom smrti. Zašto sam sebe trebao smatrati potpuno odgovornim ili osjećati se tako krivim zbog djela koja su počinjena bez punog pristanka volje? U tom trenutku nisam bio potpuno odgovoran. Bio sam izvan sebe. Čin potpisivanja bio je izazvan gotovo životinjskim nagonom za preživljavanjem. Nije bilo po savjesti i dovoljno hotimično da bi se zvao ljudskim. Nisam uspio, istina, ali koliko je tu bilo krivnje? Zašto bih se trebao osjećati tako posramljenim? Polako i nevoljko, na blagi poticaj milosti, suočio sam se s istinom koja je bila korijen mojih problema i mojeg srama. Odgovor je bila jedna riječ: ja. Sramio sam se jer sam u svom srcu znao da sam se trudio previše toga učiniti sam i nisam uspio. Osjećao sam se krivim jer sam konačno shvatio da sam tražio Božju pomoć, ali sam zapravo vjerovao u vlastitu sposobnost da izbjegnem zlo i prihvatim svaki izazov. Proveo sam mnogo vremena u molitvi tijekom godina, bio sam zahvalan Bogu na Njegovoj providnosti i brizi za mene i za sve ljude, ali nikada se tome nisam potpuno predao. Na neki način, Bogu sam cijelo vrijeme zahvaljivao što nisam poput ostalih, što mi je dao zdravo tijelo, čvrste živce i snažnu volju i što ću tim fizičkim milostima, koje mi je dao Bog, nastaviti vršiti Njegovu volju u svako doba i kako ja najbolje mogu. Ukratko, osjećao sam se krivim i posramljenim jer sam se u konačnici oslonio gotovo potpuno na samoga sebe u ovom ključnom trenutku - i nisam uspio. Nisam li čak odredio uvjete pod kojima je Duh Sveti trebao intervenirati za moju stvar? Nisam li očekivao da me potakne da dam odgovor za koji sam već prethodno odlučio da će biti odgovor koji ću dati? Kad nisam osjetio poticaje Duha Svetoga na onaj način kako sam očekivao - štoviše, zahtijevao - bio sam frustriran i razočaran. Tada sam osjetio da me napustio, a ja sam pokušao sam učiniti ono što sam već odlučio da treba učiniti. Nisam bio otvoren za Duha Svetoga. Štoviše, davno sam odlučio što sam očekivao čuti od Duha Svetoga, a kad nisam čuo točno to, osjećao sam se izdanim. Što god mi je Duh Sveti možda govorio tada, nisam mogao čuti. Tako sam se fokusirao da čujem tu jednu poruku, onu koju sam želio čuti, da nisam zapravo uopće slušao. Ova težnja da Bogu odredimo prihvatljive uvjete, da nesvjesno tražimo da se Njegova volja poklapa s našim željama, tipično je ljudska osobina. A što je važnija situacija, to smo mi predaniji. Što nam više budućnost o tome ovisi, postaje nam lakše da slijepo mislimo da je ono što mi želimo zasigurno ono što Bog želi. Vidimo samo jedno rješenje. Naravno da pretpostavljamo da će nam Bog pomoći da to postignemo. Kako bilo, siguran sam da je ova težnja bila snažna u meni. Kao dječak, imao sam snažnu volju. Kad sam ušao u sjemenište, ovu sam svoju karakternu osobinu smatrao talentom koji mi je Bog dao, a ne manom. Ponosio sam se time što sam je dalje razvijao, asketskim praksama poput posta, strogih pokora, vježbanja volje i osobne discipline. Zar nisam shvaćao da se sve to ponekad ne čini samo kao odgovor na Božju milost ili iz apostolskih motiva, nego iz čiste oholosti? Da, ponosio sam se time što sam sve to činio bolje ili češće od drugih natječući se s legendama o svecima kako bih dokazao da se ja (opet ta izdajnička riječ) mogu mjeriti s njima i nekako biti i bolji od svojih suvremenika.


Grozna je to stvar, to bezvrijedno ja koje kvari i najbolje stvari koje navodno činimo iz najuzvišenijih motiva. „Iskušao ih je kao zlato u taljiku", tako Knjiga mudrosti opisuje duše pravednika. Kroz kušnje ovog života, sve duše moraju biti očišćene od tog bezvrijednog ja ako želimo postati prihvatljivi Bogu. Za svakog od nas, kušnje će doći na različite načine i u različito doba - nekima je lakše nadvladati sebe nego drugima - ali stvoreni smo da vršimo Božju volju, a ne svoju, da svoju volju podvrgnemo Njegovoj, a ne obratno. Možemo svakodnevno moliti za tu milost, a ne misliti to svaki put. Možemo vrlo lako obećati u molitvi da ćemo to činiti. Ono što ne uspijevamo vidjeti jest koliko tog ja ipak preostane u tom obećanju, koliko vjerujemo u vlastite snage kad kažemo da ćemo mi to učiniti. U velikim ili malim kušnjama, Bog nam ponekad mora dopustiti da djelujemo po svom kako bismo se naučili poniznosti, spoznali istinu o našoj potpunoj ovisnosti o Njemu, shvatili da sve naše djelovanje uzdržava Njegova milost i da bez Njega ne možemo učiniti ništa - čak ni vlastite pogreške. Vrlina poniznosti sastoji se u shvaćanju potpune istine o našoj ovisnosti o Bogu i našem odnosu prema Njegovoj volji. Poniznost je istina - potpuna istina; istina koja obuhvaća naš odnos s Bogom Stvoriteljem, a kroz Njega i sa svijetom koji je stvorio, te s drugim ljudima. Ono što mi nazivamo poniženjima, kušnje su s pomoću kojih se testira naše dublje shvaćanje ove istine. Ponižava se naše ja. Ne bi bilo „poniženja" da smo ja stavili na Njegovo mjesto i da gledamo sebe ispravnim pogledom pred Bogom i drugim ljudima. Što se jače ja razvije u našem životu, to jača moraju biti poniženja kako bi nas pročistila. Do tog sam strašnog uvida došao u svojoj ćeliji u Lubianki, dok sam molio, potresen i potišten nakon mog iskustva s istražiteljem. Duh me nije napustio jer je čitavo iskustvo bilo Njegovo djelovanje. Osjećaji krivnje i srama proizlazili su iz činjenice da nisam dao prednost milosti pred prirodom, nisam vjerovao prvo Bogu, nego sam se uzdao u vlastite snage. Nisam uspio i bio sam duboko potresen, ali ta je potresenost bila ljekovita. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub kol 29, 2026 09:02 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 1606
Malo pomalo, sigurno zbog Njegova nadahnuća i milosti, počeo sam se pitati o sebi i svojoj molitvi. Zašto sam se ovako osjećao? Osjećaj poraza i neuspjeha bilo je lako objasniti nakon epizode u istražiteljevu uredu. Zašto je osjećaj krivnje i srama bio tako snažan? Djelovao sam panično. Popustio sam pod prijetnjom smrti. Zašto sam sebe trebao smatrati potpuno odgovornim ili osjećati se tako krivim zbog djela koja su počinjena bez punog pristanka volje? U tom trenutku nisam bio potpuno odgovoran. Bio sam izvan sebe. Čin potpisivanja bio je izazvan gotovo životinjskim nagonom za preživljavanjem. Nije bilo po savjesti i dovoljno hotimično da bi se zvao ljudskim. Nisam uspio, istina, ali koliko je tu bilo krivnje? Zašto bih se trebao osjećati tako posramljenim? Polako i nevoljko, na blagi poticaj milosti, suočio sam se s istinom koja je bila korijen mojih problema i mojeg srama. Odgovor je bila jedna riječ: ja. Sramio sam se jer sam u svom srcu znao da sam se trudio previše toga učiniti sam i nisam uspio. Osjećao sam se krivim jer sam konačno shvatio da sam tražio Božju pomoć, ali sam zapravo vjerovao u vlastitu sposobnost da izbjegnem zlo i prihvatim svaki izazov. Proveo sam mnogo vremena u molitvi tijekom godina, bio sam zahvalan Bogu na Njegovoj providnosti i brizi za mene i za sve ljude, ali nikada se tome nisam potpuno predao. Na neki način, Bogu sam cijelo vrijeme zahvaljivao što nisam poput ostalih, što mi je dao zdravo tijelo, čvrste živce i snažnu volju i što ću tim fizičkim milostima, koje mi je dao Bog, nastaviti vršiti Njegovu volju u svako doba i kako ja najbolje mogu. Ukratko, osjećao sam se krivim i posramljenim jer sam se u konačnici oslonio gotovo potpuno na samoga sebe u ovom ključnom trenutku - i nisam uspio. Nisam li čak odredio uvjete pod kojima je Duh Sveti trebao intervenirati za moju stvar? Nisam li očekivao da me potakne da dam odgovor za koji sam već prethodno odlučio da će biti odgovor koji ću dati? Kad nisam osjetio poticaje Duha Svetoga na onaj način kako sam očekivao - štoviše, zahtijevao - bio sam frustriran i razočaran. Tada sam osjetio da me napustio, a ja sam pokušao sam učiniti ono što sam već odlučio da treba učiniti. Nisam bio otvoren za Duha Svetoga. Štoviše, davno sam odlučio što sam očekivao čuti od Duha Svetoga, a kad nisam čuo točno to, osjećao sam se izdanim. Što god mi je Duh Sveti možda govorio tada, nisam mogao čuti. Tako sam se fokusirao da čujem tu jednu poruku, onu koju sam želio čuti, da nisam zapravo uopće slušao. Ova težnja da Bogu odredimo prihvatljive uvjete, da nesvjesno tražimo da se Njegova volja poklapa s našim željama, tipično je ljudska osobina. A što je važnija situacija, to smo mi predaniji. Što nam više budućnost o tome ovisi, postaje nam lakše da slijepo mislimo da je ono što mi želimo zasigurno ono što Bog želi. Vidimo samo jedno rješenje. Naravno da pretpostavljamo da će nam Bog pomoći da to postignemo. Kako bilo, siguran sam da je ova težnja bila snažna u meni. Kao dječak, imao sam snažnu volju. Kad sam ušao u sjemenište, ovu sam svoju karakternu osobinu smatrao talentom koji mi je Bog dao, a ne manom. Ponosio sam se time što sam je dalje razvijao, asketskim praksama poput posta, strogih pokora, vježbanja volje i osobne discipline. Zar nisam shvaćao da se sve to ponekad ne čini samo kao odgovor na Božju milost ili iz apostolskih motiva, nego iz čiste oholosti? Da, ponosio sam se time što sam sve to činio bolje ili češće od drugih natječući se s legendama o svecima kako bih dokazao da se ja (opet ta izdajnička riječ) mogu mjeriti s njima i nekako biti i bolji od svojih suvremenika.


Grozna je to stvar, to bezvrijedno ja koje kvari i najbolje stvari koje navodno činimo iz najuzvišenijih motiva. „Iskušao ih je kao zlato u taljiku", tako Knjiga mudrosti opisuje duše pravednika. Kroz kušnje ovog života, sve duše moraju biti očišćene od tog bezvrijednog ja ako želimo postati prihvatljivi Bogu. Za svakog od nas, kušnje će doći na različite načine i u različito doba - nekima je lakše nadvladati sebe nego drugima - ali stvoreni smo da vršimo Božju volju, a ne svoju, da svoju volju podvrgnemo Njegovoj, a ne obratno. Možemo svakodnevno moliti za tu milost, a ne misliti to svaki put. Možemo vrlo lako obećati u molitvi da ćemo to činiti. Ono što ne uspijevamo vidjeti jest koliko tog ja ipak preostane u tom obećanju, koliko vjerujemo u vlastite snage kad kažemo da ćemo mi to učiniti. U velikim ili malim kušnjama, Bog nam ponekad mora dopustiti da djelujemo po svom kako bismo se naučili poniznosti, spoznali istinu o našoj potpunoj ovisnosti o Njemu, shvatili da sve naše djelovanje uzdržava Njegova milost i da bez Njega ne možemo učiniti ništa - čak ni vlastite pogreške. Vrlina poniznosti sastoji se u shvaćanju potpune istine o našoj ovisnosti o Bogu i našem odnosu prema Njegovoj volji. Poniznost je istina - potpuna istina; istina koja obuhvaća naš odnos s Bogom Stvoriteljem, a kroz Njega i sa svijetom koji je stvorio, te s drugim ljudima. Ono što mi nazivamo poniženjima, kušnje su s pomoću kojih se testira naše dublje shvaćanje ove istine. Ponižava se naše ja. Ne bi bilo „poniženja" da smo ja stavili na Njegovo mjesto i da gledamo sebe ispravnim pogledom pred Bogom i drugim ljudima. Što se jače ja razvije u našem životu, to jača moraju biti poniženja kako bi nas pročistila. Do tog sam strašnog uvida došao u svojoj ćeliji u Lubianki, dok sam molio, potresen i potišten nakon mog iskustva s istražiteljem. Duh me nije napustio jer je čitavo iskustvo bilo Njegovo djelovanje. Osjećaji krivnje i srama proizlazili su iz činjenice da nisam dao prednost milosti pred prirodom, nisam vjerovao prvo Bogu, nego sam se uzdao u vlastite snage. Nisam uspio i bio sam duboko potresen, ali ta je potresenost bila ljekovita. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"



Hvala Fran može dalje...


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub kol 29, 2026 10:23 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 958
Hvala Fran može dalje...

Može prijatelju. Ali daj prosim te sam na kratko, skuži kaj sam tipu napisa;

... ostavio princezu Julienne da skuplja plastične boce za Kaufland.

Koga ti nazivaš ništarijom?! Koliko godina radnog staža imaš?! Koliko novaca svaki mjesec daješ mami za kuhinju i prašak za veš?! Ajde odgovori!

Žešća retardacija dečki moji! :mrgreen: I tip mrtav hladan na to. Ko da je to nekaj normalno. :roll: :roll:


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub kol 29, 2026 13:54 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 958
Ako je istražiteljeva prijetnja bila iskrena, onda je taj trenutak zaista bio pitanje života i smrti. U tom trenutku nisam na smrt gledao onako kako je Bog gleda, ni kako sam ja ispovijedao da vjerujem. Kako sam na istražiteljeva ispitivanja gledao od početka do kraja, ponekad svjesno, ponekad podsvjesno, kao na natjecanje između Njegove i svoje volje, tako sam u ovom trenutku potpune krize smrt gledao samo u okviru koji se odnosio na moje ja, a ne kao trenutak povratka Bogu, što je zapravo bio. Dakle, imao sam razloga osjećati krivnju i sram. To je bio trenutak potpunog neuspjeha da se potpuno predam Božjoj volji s potpunim kršćanskim predanjem. Na bijedan način nisam uspio biti ono što sam tvrdio da jesam ni djelovati prema principima u koje sam tvrdio da vjerujem. A ipak, i taj trenutak neuspjeha bio je sam po sebi velika milost jer sam iz toga naučio važnu lekciju. Iako je ispit bio težak, Bog me uzdržao i upućivao me svjetlom svoje milosti. „Tko ustraje do svršetka, bit će spašen." To je završetak svih tekstova u evanđeljima koji govore kako trebamo vjerovati Duhu Svetom i ne brinuti se unaprijed što ćemo reći u vremenima progona. Te sam tekstove shvatio doslovno i očekivao da će me Duh Sveti uputiti kako mogu poraziti istražitelja, svog progonitelja. Kako budalasto i sebično! Nije se sudilo Crkvi u Lubianki, nije se radilo o sovjetskoj vladi ili NKVD-u protiv Waltera Ciszeka, radilo se o Bogu protiv Waltera Ciszeka. Bog me ovim iskustvom iskušavao, kao zlato u peći, da vidi koliko je mog ja ostalo nakon svih mojih molitava i ispovijedanja vjere u Njegovu volju. U toj jednoj godini ispitivanja, tih posljednjih strašnih nekoliko sati, primat mog ja koje se pokazalo i nametalo čak i u mojim metodama molitve i duhovnih vježbi, prošlo je čišćenje, čistilište i do kostiju me pročistilo. Bila je to zaista vruća peć, vrela gotovo poput pakla. Ipak, hvala Bogu, izdržao sam i naučio u dubini svoje potresene duše koliko sam potpuno ovisio o Njemu za sve, čak i u svom preživljavanju, i kako je budalasto bilo oslanjati se na vlastite snage. Tog dana nekako sam zamislio da sigurno znam kako se sveti Petar osjećao kad je doživio zatajenje, a Isus mu je obnovio prijateljstvo. Iako mu je Gospodin obećao da će, kad dođe k sebi, učvrstiti svoju braću, iskreno sumnjam da se Petar ikad više hvalio da nikada neće napustiti Gospodina, čak i ako Ga svi ostali napuste. Savršeno je razumijivo da je Petar, pišući poslanice prvim crkvama, podsjećao kršćane da rade na svom spasenju sa strahom i trepetom. Čim čovjek počne vjerovati u vlastite snage, napravio je prvi korak koji ga vodi u propast. Najveća milost koju Bog može dati takvom čovjeku jest poslati mu iskušenje koje ne može podnijeti svojim snagama - a zatim ga Bog uzdrži svojom milošću kako bi mogao ustrajati do kraja i spasiti se. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub kol 29, 2026 14:13 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 1606
Ako je istražiteljeva prijetnja bila iskrena, onda je taj trenutak zaista bio pitanje života i smrti. U tom trenutku nisam na smrt gledao onako kako je Bog gleda, ni kako sam ja ispovijedao da vjerujem. Kako sam na istražiteljeva ispitivanja gledao od početka do kraja, ponekad svjesno, ponekad podsvjesno, kao na natjecanje između Njegove i svoje volje, tako sam u ovom trenutku potpune krize smrt gledao samo u okviru koji se odnosio na moje ja, a ne kao trenutak povratka Bogu, što je zapravo bio. Dakle, imao sam razloga osjećati krivnju i sram. To je bio trenutak potpunog neuspjeha da se potpuno predam Božjoj volji s potpunim kršćanskim predanjem. Na bijedan način nisam uspio biti ono što sam tvrdio da jesam ni djelovati prema principima u koje sam tvrdio da vjerujem. A ipak, i taj trenutak neuspjeha bio je sam po sebi velika milost jer sam iz toga naučio važnu lekciju. Iako je ispit bio težak, Bog me uzdržao i upućivao me svjetlom svoje milosti. „Tko ustraje do svršetka, bit će spašen." To je završetak svih tekstova u evanđeljima koji govore kako trebamo vjerovati Duhu Svetom i ne brinuti se unaprijed što ćemo reći u vremenima progona. Te sam tekstove shvatio doslovno i očekivao da će me Duh Sveti uputiti kako mogu poraziti istražitelja, svog progonitelja. Kako budalasto i sebično! Nije se sudilo Crkvi u Lubianki, nije se radilo o sovjetskoj vladi ili NKVD-u protiv Waltera Ciszeka, radilo se o Bogu protiv Waltera Ciszeka. Bog me ovim iskustvom iskušavao, kao zlato u peći, da vidi koliko je mog ja ostalo nakon svih mojih molitava i ispovijedanja vjere u Njegovu volju. U toj jednoj godini ispitivanja, tih posljednjih strašnih nekoliko sati, primat mog ja koje se pokazalo i nametalo čak i u mojim metodama molitve i duhovnih vježbi, prošlo je čišćenje, čistilište i do kostiju me pročistilo. Bila je to zaista vruća peć, vrela gotovo poput pakla. Ipak, hvala Bogu, izdržao sam i naučio u dubini svoje potresene duše koliko sam potpuno ovisio o Njemu za sve, čak i u svom preživljavanju, i kako je budalasto bilo oslanjati se na vlastite snage. Tog dana nekako sam zamislio da sigurno znam kako se sveti Petar osjećao kad je doživio zatajenje, a Isus mu je obnovio prijateljstvo. Iako mu je Gospodin obećao da će, kad dođe k sebi, učvrstiti svoju braću, iskreno sumnjam da se Petar ikad više hvalio da nikada neće napustiti Gospodina, čak i ako Ga svi ostali napuste. Savršeno je razumijivo da je Petar, pišući poslanice prvim crkvama, podsjećao kršćane da rade na svom spasenju sa strahom i trepetom. Čim čovjek počne vjerovati u vlastite snage, napravio je prvi korak koji ga vodi u propast. Najveća milost koju Bog može dati takvom čovjeku jest poslati mu iskušenje koje ne može podnijeti svojim snagama - a zatim ga Bog uzdrži svojom milošću kako bi mogao ustrajati do kraja i spasiti se. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"



Odlično Fran, može dalje...


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Ned kol 30, 2026 18:06 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 958
ČETIRI GODINE ČISTILIŠTA



Dva tjedna nakon što sam potpisao lažni dosje, u kojem priznajem stvari koje nikada nisam učinio, obavijestili su me o kazni za moje „zločine" - petnaest godina teškog rada. Presuda je izrečena u administrativnom obliku, a ne kao sudska presuda. Budući da nikada nisam bio na suđenju, odluku nije donio sud ili sudsko vijeće. Presuda mi je određena samo na temelju mog priznanja krivnje. Bez obzira na finese, petnaest godina bilo je petnaest godina. Barem je mučenje ispitivanjem bilo gotovo, mislio sam. Čak sam se radovao Sibiru i teškom radu - fizičku patnju samo je trebalo izdržati, ona sa sobom nije nosila sram ni krivnju. Moja molitva u ovom razdoblju nije bila molitva prošnje ni molitva za utjehu. Bila je to molitva patnje, sumnje, straha i tjeskobe. Bio sam tako potresen spoznajom vlastite slabosti da sam sumnjao hoću li biti sposoban preživjeti još jedan napad na svoju vjeru. Bojao sam se da ću u jednom trenutku izgubiti Boga iz vida i potpuno propasti. Čeznuo sam za danom kad ću izaći iz ovog zatvora i krenuti u radni logor. To će biti novi početak, novi život. Tada ću možda moći zaboraviti svoje pogreške i slabosti te započeti iznova vjerno služeći Bogu. Ali nije se tako odigralo. Preda mnom su bile još četiri godine ispitivanja i kušnji u Lubianki, dok Bog nije dovršio kaljenje i čišćenje moje duše. Nije bilo dovoljno da shvatim kako je moje iskustvo u Lubianki Bog osmislio da me oslobodi ovisnosti o samom sebi i dovede do oslanjanja samo na Njega. Nakon groznog iskustva protekle godine i konačne krize napokon sam shvatio tu istinu. Ali samo zato što sam nešto shvatio, nije nužno značilo da sam to i primijenio ili ostvario. Sada me Bog vodio putem primjene tog pročišćenja. Ispočetka mi je istražitelj rekao da se radi o razdoblju „pojašnjavanja". Neke stvari valjalo je raščistiti, ono što nismo dovoljno temeljito raspravili. Budući da sam se složio da ću surađivati i budući da sam to već učinio samim potpisivanjem dosjea, bio je siguran da će razgovori koji slijede biti produktivni. Sa svoje strane, osjećao sam trenutačnu navalu odbojnosti i zle slutnje. Strašno sam se bojao. Budući da sam već jednom doživio neuspjeh, doslovno sam bio prestravljen da bih ovog puta mogao potpuno propasti i izgubiti posljednje što me još držalo - svoju vjeru u Boga. Osjećao sam da sam u zamci. Pogreška koju sam napravio potpisivanjem koristila se kao uporište za daljnje prisiljavanje. Samoga sebe proklinjao sam što sam učinio tu pogrešku, ali nije bilo mogućnosti povratka. Budućnost se činila beznadno obilježena tim jednim trenutkom neuspjeha.


Bio sam tako neutješen da se i molitva činila nemogućom. Ponovno sam se osjećao u opasnosti i pod prijetnjom, ali nisam nalazio svjetlo ni utjehu u molitvi. Umjesto toga, prigovarao sam Bogu što me nije poštedio nove patnje. Pitao sam se zašto je dopustio da se ovo nastavi iz dana u dan bez ikakva načina da prestane ili zašto mi nije pomogao da se maknem s ovog puta propasti kojim sam išao. Ispostavilo se da je „surađivanje" uključivalo više od pukog raščišćavanja onoga o čemu smo raspravljali u ranijim ispitivanjima. Surađivanje je značilo da trebam aktivno raditi s njima na bilo kojoj zamisli koju su predlagali, jednu za drugom. Život u logoru predstavljen je u najmračnijim i najgorčim detaljima, a istaknuli su mi kako bih se lako mogao toga osloboditi ako bih želio raditi za NKVD. To me isprva iritiralo, a ubrzo sam se i zasramio svoje neodlučnosti. Zašto nisam mogao ustati protiv toga i jednostavno reći „ne"? Umjesto toga, nastojao sam dobiti na vremenu. Igrao sam igru mačke i miša s istražiteljem tražeći priliku da razmislim o njegovim različitim prijedlozima. Činilo se da uopće ne sumnja da ću na kraju ipak surađivati. Uredio je da mi se donesu knjige kako bih mogao provesti vrijeme čitajući. Uglavnom su to bile knjige o povijesti ili filozofiji komunizma te spisi Marxa i Lenjina. Nakon toga bi me istražitelj ispitivao kako bi provjerio jesam li razumio argumente i što o njima mislim. Ponovno sam se počeo oslanjati na svoju urođenu domišljatost i inteligenciju kako bih produljio rasprave i time odgodio potrebu donošenja odluke o suradnji. No, u srcu mi je bilo zlo jer sam znao da mi svaki korak ovog puta otežava i čini opasnim konačno odbijanje suradnje. Kad jednom slažeš, nevinost je zauvijek izgubljena. Ako jednom padne, posuda se razbije. Možda se može zakrpati da opet služi, ali nikada više neće biti kao nova. Tako je i s palom ljudskom naravi i slomljenim ljudskim duhom. Mučen tim mislima postajao sam sve depresivniji. S druge strane, istražitelj je postajao sve smioniji i samouvjereniji. Bio je toliko siguran da ću mu se pridružiti da je čak predložio da se oženim jednom mladom djevojkom. Uspio sam ga uvjeriti da me svećeničko obrazovanje čini lošim kandidatom za brak i da to ne bi bilo pošteno prema djevojci. Činilo se da prihvaća tu logiku, pa sam u toj raspravi pobijedio. Zatim je predložio da, budući da želim ostati svećenik, postanem član pravoslavne Crkve. Objasnio mi je kako bi to lako mogao urediti i da bih imao priliku govoriti protiv Pape. Naglasio je kako je pravoslavna Crkva, za razliku od katoličke, osudila fašizam i pomagala vladi u borbi protiv totalitarizma. Ali pape su napadali komunizam, posebno Pio XII. koji je, tvrdio je istražitelj, sigurno potajno simpatizirao Mussolinija i Hitlera. To je dovelo do dugih rasprava o Crkvi. Konačno sam ga uspio uvjeriti da mi katolička Crkva znači barem jednako toliko koliko njemu komunistička partija. Osjećao sam prema njoj odanost i privrženost kakvu je osjećao prema partiji. Nisam si mogao pomoći. To je bio dio mene. Na kraju smo se složili da se ne slažemo, a ja sam osjećao da sam pobijedio u još jednoj rundi. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pon kol 31, 2026 18:47 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 1606
ČETIRI GODINE ČISTILIŠTA



Dva tjedna nakon što sam potpisao lažni dosje, u kojem priznajem stvari koje nikada nisam učinio, obavijestili su me o kazni za moje „zločine" - petnaest godina teškog rada. Presuda je izrečena u administrativnom obliku, a ne kao sudska presuda. Budući da nikada nisam bio na suđenju, odluku nije donio sud ili sudsko vijeće. Presuda mi je određena samo na temelju mog priznanja krivnje. Bez obzira na finese, petnaest godina bilo je petnaest godina. Barem je mučenje ispitivanjem bilo gotovo, mislio sam. Čak sam se radovao Sibiru i teškom radu - fizičku patnju samo je trebalo izdržati, ona sa sobom nije nosila sram ni krivnju. Moja molitva u ovom razdoblju nije bila molitva prošnje ni molitva za utjehu. Bila je to molitva patnje, sumnje, straha i tjeskobe. Bio sam tako potresen spoznajom vlastite slabosti da sam sumnjao hoću li biti sposoban preživjeti još jedan napad na svoju vjeru. Bojao sam se da ću u jednom trenutku izgubiti Boga iz vida i potpuno propasti. Čeznuo sam za danom kad ću izaći iz ovog zatvora i krenuti u radni logor. To će biti novi početak, novi život. Tada ću možda moći zaboraviti svoje pogreške i slabosti te započeti iznova vjerno služeći Bogu. Ali nije se tako odigralo. Preda mnom su bile još četiri godine ispitivanja i kušnji u Lubianki, dok Bog nije dovršio kaljenje i čišćenje moje duše. Nije bilo dovoljno da shvatim kako je moje iskustvo u Lubianki Bog osmislio da me oslobodi ovisnosti o samom sebi i dovede do oslanjanja samo na Njega. Nakon groznog iskustva protekle godine i konačne krize napokon sam shvatio tu istinu. Ali samo zato što sam nešto shvatio, nije nužno značilo da sam to i primijenio ili ostvario. Sada me Bog vodio putem primjene tog pročišćenja. Ispočetka mi je istražitelj rekao da se radi o razdoblju „pojašnjavanja". Neke stvari valjalo je raščistiti, ono što nismo dovoljno temeljito raspravili. Budući da sam se složio da ću surađivati i budući da sam to već učinio samim potpisivanjem dosjea, bio je siguran da će razgovori koji slijede biti produktivni. Sa svoje strane, osjećao sam trenutačnu navalu odbojnosti i zle slutnje. Strašno sam se bojao. Budući da sam već jednom doživio neuspjeh, doslovno sam bio prestravljen da bih ovog puta mogao potpuno propasti i izgubiti posljednje što me još držalo - svoju vjeru u Boga. Osjećao sam da sam u zamci. Pogreška koju sam napravio potpisivanjem koristila se kao uporište za daljnje prisiljavanje. Samoga sebe proklinjao sam što sam učinio tu pogrešku, ali nije bilo mogućnosti povratka. Budućnost se činila beznadno obilježena tim jednim trenutkom neuspjeha.


Bio sam tako neutješen da se i molitva činila nemogućom. Ponovno sam se osjećao u opasnosti i pod prijetnjom, ali nisam nalazio svjetlo ni utjehu u molitvi. Umjesto toga, prigovarao sam Bogu što me nije poštedio nove patnje. Pitao sam se zašto je dopustio da se ovo nastavi iz dana u dan bez ikakva načina da prestane ili zašto mi nije pomogao da se maknem s ovog puta propasti kojim sam išao. Ispostavilo se da je „surađivanje" uključivalo više od pukog raščišćavanja onoga o čemu smo raspravljali u ranijim ispitivanjima. Surađivanje je značilo da trebam aktivno raditi s njima na bilo kojoj zamisli koju su predlagali, jednu za drugom. Život u logoru predstavljen je u najmračnijim i najgorčim detaljima, a istaknuli su mi kako bih se lako mogao toga osloboditi ako bih želio raditi za NKVD. To me isprva iritiralo, a ubrzo sam se i zasramio svoje neodlučnosti. Zašto nisam mogao ustati protiv toga i jednostavno reći „ne"? Umjesto toga, nastojao sam dobiti na vremenu. Igrao sam igru mačke i miša s istražiteljem tražeći priliku da razmislim o njegovim različitim prijedlozima. Činilo se da uopće ne sumnja da ću na kraju ipak surađivati. Uredio je da mi se donesu knjige kako bih mogao provesti vrijeme čitajući. Uglavnom su to bile knjige o povijesti ili filozofiji komunizma te spisi Marxa i Lenjina. Nakon toga bi me istražitelj ispitivao kako bi provjerio jesam li razumio argumente i što o njima mislim. Ponovno sam se počeo oslanjati na svoju urođenu domišljatost i inteligenciju kako bih produljio rasprave i time odgodio potrebu donošenja odluke o suradnji. No, u srcu mi je bilo zlo jer sam znao da mi svaki korak ovog puta otežava i čini opasnim konačno odbijanje suradnje. Kad jednom slažeš, nevinost je zauvijek izgubljena. Ako jednom padne, posuda se razbije. Možda se može zakrpati da opet služi, ali nikada više neće biti kao nova. Tako je i s palom ljudskom naravi i slomljenim ljudskim duhom. Mučen tim mislima postajao sam sve depresivniji. S druge strane, istražitelj je postajao sve smioniji i samouvjereniji. Bio je toliko siguran da ću mu se pridružiti da je čak predložio da se oženim jednom mladom djevojkom. Uspio sam ga uvjeriti da me svećeničko obrazovanje čini lošim kandidatom za brak i da to ne bi bilo pošteno prema djevojci. Činilo se da prihvaća tu logiku, pa sam u toj raspravi pobijedio. Zatim je predložio da, budući da želim ostati svećenik, postanem član pravoslavne Crkve. Objasnio mi je kako bi to lako mogao urediti i da bih imao priliku govoriti protiv Pape. Naglasio je kako je pravoslavna Crkva, za razliku od katoličke, osudila fašizam i pomagala vladi u borbi protiv totalitarizma. Ali pape su napadali komunizam, posebno Pio XII. koji je, tvrdio je istražitelj, sigurno potajno simpatizirao Mussolinija i Hitlera. To je dovelo do dugih rasprava o Crkvi. Konačno sam ga uspio uvjeriti da mi katolička Crkva znači barem jednako toliko koliko njemu komunistička partija. Osjećao sam prema njoj odanost i privrženost kakvu je osjećao prema partiji. Nisam si mogao pomoći. To je bio dio mene. Na kraju smo se složili da se ne slažemo, a ja sam osjećao da sam pobijedio u još jednoj rundi. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"



Može dalje Fran ovo je jako dobro, Bog te blagoslovio za ovo....


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sri ruj 02, 2026 16:35 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 958
Cijelo ovo vrijeme postajao sam sve depresivniji. Koliko god malih pobjeda ostvarivao, znao sam da samo odgađam neizbježno. U molitvi sam tražio hrabrost i mudrost da se suočim sa svakim novim argumentom, ali duboko u sebi znao sam da je sve jedna velika pogreška. Svaki put kad bih došao do točke na kojoj bih mogao zaustaviti cijeli taj proces i zauzeti čvrsto stajalište, ponovno bih se suočio s tim groznim trenutkom odluke i slabosti - i na koncu, neodlučnosti. Nisam to mogao učiniti. Znao sam da svaki put kad bih se našao pred tom odlukom, a ipak je ne bih donio, postajalo sve teže da je ikada ostvarim. Onda me jednoga dana tama potpuno obuzela. Možda zbog iscrpljenosti, ali dosegnuo sam krajnju točku očaja. Preplavila me beznadnost moje situacije. Znao sam da se približavam kraju svoje sposobnosti da odgodim odluku. Nisam vidio izlaza. Očajavao sam u najdoslovnijem smislu te riječi. Izgubio sam svaku nadu. Vidio sam samo svoju slabost i bespomoćnost da izaberem između dviju ponuđenih opcija - suradnje ili smaknuća. U posljednje se vrijeme logor više nije spominjao. Istražitelj mi je govorio da mora svom nadređenom podnijeti izvještaj o napretku istrage i mojoj suradnji te da im smaknuće ostaje kao opcija ako bi se za nju iznenada odlučili. Nije me mučila pomisao na smrt. Štoviše, ponekad mi se činilo da je samoubojstvo jedini izlaz iz ove dvojbe. Naravno, to je bilo nelogično, ali takvi su očaj i malodušnost. Najviše me progonila misao o beznađu i mojoj nemoći da se s time nosim. Ne znam kako opisati taj trenutak. Nisam siguran ni koliko je dugo trajao. Ali znam da sam, kad je prošao, bio užasnut i smeten. Shvatio sam da sam prešao sve granice i zakoračio u tamu kakvu dosad nisam poznavao. Bilo je to stvarno, i počeo sam se tresti. Bio sam preplašen i posramljen, žrtva ponovljenog osjećaja krivnje i poniženja. I prije sam se bojao, ali sada sam se bojao samoga sebe. Znao sam da ni prije nisam uspio, ali ovo je bio konačni neuspjeh. Ovdje se radilo o očaju. U tom jednom trenutku tame nisam izgubio samo nadu nego i ono malo vjere u Boga što sam imao. Stajao sam sam u ništavilu i nisam se ni sjetio one jedine stvari koja je bila moj stalni vodič, moja jedina utjeha u svim drugim neuspjesima, moje zadnje utočište; izgubio sam Boga iz vida. Kad sam to spoznao, odmah sam se okrenuo molitvi u strahu i trepetu. Znao sam da moram tražiti Boga kojeg sam zaboravio. Morao sam moliti da me taj trenutak očaja nije učinio nevrijednim Njegove pomoći. Morao sam moliti da Mu vjerujem i da mi nikada više ne dopusti da Ga zaboravim. Preklinjao sam Ga da se ne suočavam s budućnošću bespomoćno, bez Njega. Rekao sam Mu da sam iscrpio sve svoje snage i da je On moja jedina nada.

Iznenada, tješile su me misli o našem Gospodinu i Njegovoj agoniji u Maslinskom vrtu. ,,Oče,“ rekao je, „ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež.“ U Maslinskom vrtu i On je upoznao osjećaj straha i slabosti u svojoj ljudskoj prirodi jer se suočavao s mukom i smrću. Ne jednom, nego tri puta molio je da se od Njega otkloni ili nekako promijeni ova muka. Međutim, svaki put Njegova prošnja završavala je potpunim predanjem i podvrgavanjem Očevoj volji. „Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!“ To nije bilo samo slaganje s Božjom voljom, nego potpuno predanje samoga sebe, ogoljavanje od svih ljudskih strahova, svih sumnji u vlastite sposobnosti da izdrži muku, i najmanje primjese ,,ja“, uključujući sumnju u samoga sebe. Kako je prekrasno blago, izvor utjehe i snage za mene od tog trenutka postala Gospodnja muka u Maslinskom vrtu. Jasno sam vidio što točno trebam činiti. Mogu to nazvati iskustvom obraćenja. Mogu vam iskreno reći da se moj život od tog trenutka promijenio. Ako je moj trenutak očaja bio trenutak potpune tame, ovo je bilo iskustvo zasljepljujućeg svjetla. Odmah sam znao što mi je činiti, što ću učiniti, i nekako sam znao da to mogu. Znao sam da se moram potpuno predati volji Očevoj i odsad živjeti u duhu potpunog predanja Bogu. I uspio sam. Mogu samo opisati to iskustvo kao osjećaj „prepuštanja", predavanja u potpunosti svakog mog pokušaja ili volje da držim uzde svog života. Izričem to sada na vrlo jednostavan način, ali ta jedna odluka utjecala je na ostatak mog života. To moram nazvati obraćenjem. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Čet ruj 03, 2026 09:37 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 1606
Cijelo ovo vrijeme postajao sam sve depresivniji. Koliko god malih pobjeda ostvarivao, znao sam da samo odgađam neizbježno. U molitvi sam tražio hrabrost i mudrost da se suočim sa svakim novim argumentom, ali duboko u sebi znao sam da je sve jedna velika pogreška. Svaki put kad bih došao do točke na kojoj bih mogao zaustaviti cijeli taj proces i zauzeti čvrsto stajalište, ponovno bih se suočio s tim groznim trenutkom odluke i slabosti - i na koncu, neodlučnosti. Nisam to mogao učiniti. Znao sam da svaki put kad bih se našao pred tom odlukom, a ipak je ne bih donio, postajalo sve teže da je ikada ostvarim. Onda me jednoga dana tama potpuno obuzela. Možda zbog iscrpljenosti, ali dosegnuo sam krajnju točku očaja. Preplavila me beznadnost moje situacije. Znao sam da se približavam kraju svoje sposobnosti da odgodim odluku. Nisam vidio izlaza. Očajavao sam u najdoslovnijem smislu te riječi. Izgubio sam svaku nadu. Vidio sam samo svoju slabost i bespomoćnost da izaberem između dviju ponuđenih opcija - suradnje ili smaknuća. U posljednje se vrijeme logor više nije spominjao. Istražitelj mi je govorio da mora svom nadređenom podnijeti izvještaj o napretku istrage i mojoj suradnji te da im smaknuće ostaje kao opcija ako bi se za nju iznenada odlučili. Nije me mučila pomisao na smrt. Štoviše, ponekad mi se činilo da je samoubojstvo jedini izlaz iz ove dvojbe. Naravno, to je bilo nelogično, ali takvi su očaj i malodušnost. Najviše me progonila misao o beznađu i mojoj nemoći da se s time nosim. Ne znam kako opisati taj trenutak. Nisam siguran ni koliko je dugo trajao. Ali znam da sam, kad je prošao, bio užasnut i smeten. Shvatio sam da sam prešao sve granice i zakoračio u tamu kakvu dosad nisam poznavao. Bilo je to stvarno, i počeo sam se tresti. Bio sam preplašen i posramljen, žrtva ponovljenog osjećaja krivnje i poniženja. I prije sam se bojao, ali sada sam se bojao samoga sebe. Znao sam da ni prije nisam uspio, ali ovo je bio konačni neuspjeh. Ovdje se radilo o očaju. U tom jednom trenutku tame nisam izgubio samo nadu nego i ono malo vjere u Boga što sam imao. Stajao sam sam u ništavilu i nisam se ni sjetio one jedine stvari koja je bila moj stalni vodič, moja jedina utjeha u svim drugim neuspjesima, moje zadnje utočište; izgubio sam Boga iz vida. Kad sam to spoznao, odmah sam se okrenuo molitvi u strahu i trepetu. Znao sam da moram tražiti Boga kojeg sam zaboravio. Morao sam moliti da me taj trenutak očaja nije učinio nevrijednim Njegove pomoći. Morao sam moliti da Mu vjerujem i da mi nikada više ne dopusti da Ga zaboravim. Preklinjao sam Ga da se ne suočavam s budućnošću bespomoćno, bez Njega. Rekao sam Mu da sam iscrpio sve svoje snage i da je On moja jedina nada.

Iznenada, tješile su me misli o našem Gospodinu i Njegovoj agoniji u Maslinskom vrtu. ,,Oče,“ rekao je, „ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež.“ U Maslinskom vrtu i On je upoznao osjećaj straha i slabosti u svojoj ljudskoj prirodi jer se suočavao s mukom i smrću. Ne jednom, nego tri puta molio je da se od Njega otkloni ili nekako promijeni ova muka. Međutim, svaki put Njegova prošnja završavala je potpunim predanjem i podvrgavanjem Očevoj volji. „Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!“ To nije bilo samo slaganje s Božjom voljom, nego potpuno predanje samoga sebe, ogoljavanje od svih ljudskih strahova, svih sumnji u vlastite sposobnosti da izdrži muku, i najmanje primjese ,,ja“, uključujući sumnju u samoga sebe. Kako je prekrasno blago, izvor utjehe i snage za mene od tog trenutka postala Gospodnja muka u Maslinskom vrtu. Jasno sam vidio što točno trebam činiti. Mogu to nazvati iskustvom obraćenja. Mogu vam iskreno reći da se moj život od tog trenutka promijenio. Ako je moj trenutak očaja bio trenutak potpune tame, ovo je bilo iskustvo zasljepljujućeg svjetla. Odmah sam znao što mi je činiti, što ću učiniti, i nekako sam znao da to mogu. Znao sam da se moram potpuno predati volji Očevoj i odsad živjeti u duhu potpunog predanja Bogu. I uspio sam. Mogu samo opisati to iskustvo kao osjećaj „prepuštanja", predavanja u potpunosti svakog mog pokušaja ili volje da držim uzde svog života. Izričem to sada na vrlo jednostavan način, ali ta jedna odluka utjecala je na ostatak mog života. To moram nazvati obraćenjem. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"



Odlično Fran, može dalje....


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pet ruj 11, 2026 21:02 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 958
Odlično Fran, može dalje....

PRIJATELJU moj!


Uvijek sam se uzdao u Boga. Nastojao sam tražiti Njegovu volju, vidjeti na djelu Njegovu providnost. Smatrao sam da moj život i sudbinu vodi Njegova volja. U nekim trenucima više nego u drugim, bio sam svjestan Njegovih poticaja, Njegova poziva, Njegovih obećanja i milosti. Osobito u trenucima krize, pokušavao sam otkriti Njegovu volju i slijediti je kako sam najbolje mogao. No, ovo je bio novi pogled, potpuno novo shvaćanje, nešto više od pukog isticanja. Sve do sada uvijek sam smatrao da je moja uloga - uloga čovjeka - u Božjoj ekonomiji biti aktivan. Do sada sam držao uzde pri svim odlukama, djelima i nastojanjima. Sada sam shvatio da je moj zadatak „surađivati" s Njegovom milošću, biti potpuno uključen u djelo spasenja. Božja volja bila je „tamo negdje", skrivena, ali jasna i nepogrešiva. Moja uloga - uloga čovjeka - bila je otkriti Božju volju, a zatim svoju podvrgnuti Njegovoj i tako raditi na postizanju ciljeva Božje providnosti. Ja kao čovjek ostao sam gospodar vlastite sudbine. Savršenstvo se jednostavno sastojalo u učenju kako vidjeti Božju volju u svakoj situaciji i usmjeriti svaki napor kako bi se činilo ono što je nužno. Sada, gotovo zasljepljujućom jasnoćom i jednostavnošću, shvatio sam da sam pokušavao učiniti nešto vlastitim intelektom i voljom, što je bilo ujedno i previše i uglavnom krivo. Božja volja nije bila „tamo negdje" u situacijama u kojima sam se našao. Same situacije bile su za mene Njegova volja. Ono što je želio da prihvatim iz tih situacija, kao da su od Njega došle, bilo je da pustim uzde i potpuno se stavim Njemu na raspolaganje. Od mene je tražio čin potpunog povjerenja, ne dopuštajući nikakvo uplitanje ili nemirne pokušaje s moje strane, nikakvu suzdržanost ili iznimke, bilo kakvo područje gdje bih mogao određivati uvjete ili naizgled oklijevati. Tražio je potpuno darivanje sebe, bez ikakvog suzdržavanja. To je zahtijevalo apsolutnu vjeru - vjeru u Božje postojanje, u Njegovu providnost, u Njegovu brigu za najsitnije detalje, u Njegovu moć da me uzdrži i u Njegovu ljubav koja će me zaštititi. To je značilo gubitak posljednje skrivene sumnje, straha da Bog neće biti prisutan da me uzdrži. Bilo je slično onoj groznoj vječnosti između tjeskobe i vjere kad se dijete nagne i pusti sve za što se držalo, a zatim spozna da ga voda drži i da može plutati bez ikakvih pokreta, potpuno opušteno. Jednom kada sam to shvatio, činilo se jednostavnim. Bio sam zapanjen što mi je trebalo toliko vremena i patnje da upoznam ovu istinu. Naravno, vjerujemo da smo ovisni o Bogu, da nas Njegova volja uzdržava u svakom trenutku našeg života, ali bojimo se testirati tu teoriju.

Duboko u svakom od nas ostaje, ipak, malo sumnje, mali čvor straha s kojim se odbijamo suočiti ili ga uopće priznati samima sebi, a koji kaže: ,,A što ako nije tako?" Bojimo se potpuno predati u Božje ruke iz straha da nas neće uhvatiti kad padnemo. To je konačni kriterij, završni ispit naše vjere i povjerenja, a prisutan je u svakom od nas, vreba bez glasa u ormaru naših misli koje se bojimo otvoriti. Zapravo, ne radi se o pitanju povjerenja u Boga, jer Mu želimo vjerovati. Zapravo, to je pitanje naše vjere u Njegovo postojanje i Njegovu providnost, te zahtijeva od nas najčišći čin vjere. Što se mene tiče, došao je trenutak da izvršim ovaj čin savršene vjere, potpunog predanja Njegovoj volji, potpunog povjerenja u Njegovu ljubav i brigu za mene te Njegovu želju da me uzdrži i zaštiti, a sve to uslijed iskustva potpunog očajavanja u vezi s mojim vlastitim snagama i sposobnostima koje su svemu prethodile. Znao sam da više ne mogu vjerovati sebi, pa se činilo tada razumnim potpuno vjerovati Bogu. To je bila milost koju mi je Bog nudio cijelog života, ali nikada nisam imao hrabrosti u potpunosti prihvatiti. Govorio sam o traženju i vršenju Njegove volje, ali nikada u smislu odustajanja od vlastite volje. Govorio sam o povjerenju u Boga, zaista sam Mu vjerovao, ali nikada u smislu napuštanja svih drugih izvora potpore i oslanjanja u potpunosti na Njegovu milost. Prije nikada nisam uspio potpuno zanijekati sebe. Uvijek su postojale granice koje nisam želio prijeći, male ograde koje su označavale ono što sam u dubini svog bića znao da je točka s koje više nema povratka. Bog je u svojoj providnosti bio stalan u svojoj milosti i uvijek mi pružao priliku za čin savršene vjere i povjerenja u Njega te me poticao da pustim uzde i vjerujem samo Njemu. Bio sam Mu vjerovao i surađivao s Njime, ali samo do određene granice. Tek kad sam dosegnuo točku u kojoj su moje snage bile potpuno iscrpljene, predao sam se. Taj trenutak, to iskustvo, potpuno su me promijenili. Mogu to sada reći iskreno, bez lažne skromnosti, pretjerivanja ili osjećaja neugodnosti. Moram to nazvati iskustvom obraćenja. U isto vrijeme bila je to i smrt i uskrsnuće. Nije to bilo nešto što sam tražio, želio, zaslužio ili radio. Kao i svaka milost, bio je to besplatni Božji dar. Činjenica da mi se to dogodilo u trenutku kad sam došao do granica vlastitih snaga, jednostavno je dio otajstva spasenja. Nisam to tada dovodio u pitanja, a ne činim to ni sada. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub ruj 12, 2026 07:44 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 958
Također, ne mogu objasniti ni kako jedno takvo iskustvo može imati tako trenutačan i trajan učinak na moju dušu i na moje uobičajene navike od toga trenutka, posebno imajući u vidu tolika druga iskustva i tolike milosti koje nisu imale takav učinak. Međutim, s moje strane, to je bio čin izbora. Znam da je to izbor koji nikada ne bih mogao ranije donijeti i nikada nisam učinio bez nadahnuća Božje milosti. Bio je to izbor učinjen s namjerom. Odlučio sam, svjesno i voljno, prepustiti se Božjoj volji i pustiti sve svoje rezerve. Znao sam da prelazim granicu koju sam uvijek oklijevao i strahovao prijeći. Ipak, ovaj put odlučio sam je prijeći, a ishod je bio osjećaj oslobođenja, ne osjećaj straha. Nisam osjećao opasnost ili očaj, nego val samopouzdanja i sreće. Preko tog praga, koji sam se bojao prijeći, stvari su se odjednom činile tako jednostavnima. Postojala je samo jedna vizija - Bog koji je bio sve u svemu. Postojala je samo jedna volja koja je upravljala svime - Božja volja. Samo sam to trebao uvidjeti, prepoznati je u svim okolnostima u kojima bih se našao i dopustiti joj da me vodi. Bog je u svemu, sve uzdržava i upravlja. Razlučiti to u svakoj situaciji i svim okolnostima, vidjeti Njegovu volju u svim stvarima, značilo je prihvatiti sve okolnosti i situacije te dopustiti da me On nosi u savršenoj vjeri i povjerenju. Ništa me nije moglo od Njega odvojiti jer je On bio u svemu. Nije mi prijetila nikakva opasnost niti me mogao pokolebati ikakav strah, osim straha da ću Njega izgubiti iz vida. Budućnost je bila skrivena u Njegovoj volji, stoga meni prihvatljiva, bez obzira na to što bi mogla donijeti. Prošlost, sa svim neuspjesima, nije bila zaboravljena. Podsjećala me na slabost ljudske prirode i ludost vjere u samoga sebe. Ali nije me više deprimirala. Više se nisam okretao sebi za vodstvo niti se oslanjao na sebe. Nisam mogao doživjeti neuspjeh. Odričući se, konačno i potpuno, sve kontrole svog života i buduće sudbine, posljedično sam se oslobodio sve odgovornosti. Tako sam se oslobodio tjeskobe, zabrinutosti i svake napetosti. Mogao sam smireno plutati na valu Božje providnosti koja me uzdržavala u savršenom miru duše. Ispunjen ovim novim duhom i preoblikovan u svojoj unutarnjosti, više nisam strepio pred sljedećim razgovorom s istražiteljem. Nisam vidio razlog da se bojim njega ni NKVD-a jer sam sve stvari sada promatrao kao da dolaze iz Božje ruke. Više se nisam bojao da ću napraviti „grešku" jer je Božja volja bila iza svakog novog razvoja događaja i svake alternative. Siguran u Njegovoj milosti, osjećao sam se sposobnim suočiti sa svakom situacijom i izazovom. Što god odluči poslati mi ubuduće, prihvatit ću. Štoviše, promjena u meni bila je tako očita da ju je čak i ispitivač primijetio. Njegov je najnoviji prijedlog bio da služim kao kapelan u novoformiranoj vojsci poljskih komunista pod Vandom Vasilevskom ili možda kao kapelan u vojsci generala Andersa, vojsci slobodnih Poljaka formiranoj da se bori na predloženom drugom frontu. Rekao sam mu jednostavno da sam voljan prihvatiti bilo koju opciju. Činio se iskreno zadovoljan brzinom mog odgovora i mojim novim raspoloženjem. Rekao mi je da se činim opuštenijim i podatnijim, što sam i bio, s obzirom na to da se više nisam bojao da ću pogriješiti jer sam bio svjestan da je Bog sa mnom. Mislim da je ipak bio sumnjičav u pogledu ove iznenadne promjene razmišljanja. „Dobro," rekao je, „reći ću ljudima gore da si spreman i voljan djelovati kao kapelan bez obzira kamo te poslali. Obavijestit ću te čim čujem njihov odgovor."

Međutim, sljedeći put kad sam ga vidio, imao je novi prijedlog. Rekao mi je da ljudi s kata žele da idem u Rim i budem posrednik između Kremlja i Vatikana. Sada kada se Sovjetski Savez pridružio saveznicima, možda bi se mogao dogovoriti kakav konkordat u vezi s komunizmom. Složio sam se, iako mi je sve zvučalo nevjerojatno apsurdno. Pomisao na povratak u Rim, u slobodan svijet, nekada bi me uzbuđivala, ali zbog mog potpunog predanja Bogu ova mi ponuda nije zvučala ništa uzbudljivije od drugih. Hoću li ići u Rim ili ne, to je Bog trebao odlučiti i urediti. Bio sam spreman prihvatiti svaki događaj kao da dolazi iz Njegove ruke. Rasprave o odlasku u Rim oduzele su puno vremena u ispitivanjima, a ipak sam cijelo vrijeme bio rezerviran i potpuno opušten. Naravno, istražitelj mi je objasnio da u Rimu neću biti sam. Bit ću dio tima, a prenosit ću i druge informacije. Od mene se očekivalo da određene detalje prenesem natrag u Moskvu. Ako to ne bih izvršio, ako izdam njegovo povjerenje, ljudi s kojima ću raditi pobrinut će se za moje brzo smaknuće. Prije nego što otputujem u Rim, proći ću mjesec dana obuke u određenim tehnikama špijunaže koje će mi trebati u Rimu. U svemu tome osjećao sam mir. Prije bi me i sama pomisao na takvu suradnju uzrujala i mučila, a sada nisam osjećao tjeskobu. Ako se to mora ostvariti, neka bude - za svrhu koja je bila poznata samo Bogu. Ako se to ne treba dogoditi, neće. Moje pouzdanje u Njegovu volju i providnost bilo je apsolutno. Znao sam da samo trebam slijediti poticaje Njegove milosti. Bio sam potpuno siguran da će me On izvesti na pravi put kad dođe trenutak odluke. Tako se i dogodilo. Kad me napokon istražitelj tražio da potpišem ugovor za posao u Rimu, jednostavno sam odbio. Nisam to unaprijed smislio. Štoviše, do tog trenutka sa svime sam se slagao. Ali odjednom se to činilo kao jedina stvar koju treba učiniti, i tako sam postupio. Bio je bijesan i agresivan, prijetio mi trenutačnim smaknućem. Uopće se nisam bojao. Mislim da sam se nasmiješio. Tada sam shvatio da sam pobijedio. Kad je pozvao čuvare da me odvedu, a ništa mi nije bilo rečeno, mislio sam da me vode pred streljački vod, pa sam pošao s njima kao da su službenici milosti. Osjećao sam Njegovu prisutnost u tom trenutku i znao sam da hodam prema budućnosti po Njegovoj zamisli i svrsi. To je bilo sve što sam želio. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub ruj 12, 2026 18:14 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 1606
Također, ne mogu objasniti ni kako jedno takvo iskustvo može imati tako trenutačan i trajan učinak na moju dušu i na moje uobičajene navike od toga trenutka, posebno imajući u vidu tolika druga iskustva i tolike milosti koje nisu imale takav učinak. Međutim, s moje strane, to je bio čin izbora. Znam da je to izbor koji nikada ne bih mogao ranije donijeti i nikada nisam učinio bez nadahnuća Božje milosti. Bio je to izbor učinjen s namjerom. Odlučio sam, svjesno i voljno, prepustiti se Božjoj volji i pustiti sve svoje rezerve. Znao sam da prelazim granicu koju sam uvijek oklijevao i strahovao prijeći. Ipak, ovaj put odlučio sam je prijeći, a ishod je bio osjećaj oslobođenja, ne osjećaj straha. Nisam osjećao opasnost ili očaj, nego val samopouzdanja i sreće. Preko tog praga, koji sam se bojao prijeći, stvari su se odjednom činile tako jednostavnima. Postojala je samo jedna vizija - Bog koji je bio sve u svemu. Postojala je samo jedna volja koja je upravljala svime - Božja volja. Samo sam to trebao uvidjeti, prepoznati je u svim okolnostima u kojima bih se našao i dopustiti joj da me vodi. Bog je u svemu, sve uzdržava i upravlja. Razlučiti to u svakoj situaciji i svim okolnostima, vidjeti Njegovu volju u svim stvarima, značilo je prihvatiti sve okolnosti i situacije te dopustiti da me On nosi u savršenoj vjeri i povjerenju. Ništa me nije moglo od Njega odvojiti jer je On bio u svemu. Nije mi prijetila nikakva opasnost niti me mogao pokolebati ikakav strah, osim straha da ću Njega izgubiti iz vida. Budućnost je bila skrivena u Njegovoj volji, stoga meni prihvatljiva, bez obzira na to što bi mogla donijeti. Prošlost, sa svim neuspjesima, nije bila zaboravljena. Podsjećala me na slabost ljudske prirode i ludost vjere u samoga sebe. Ali nije me više deprimirala. Više se nisam okretao sebi za vodstvo niti se oslanjao na sebe. Nisam mogao doživjeti neuspjeh. Odričući se, konačno i potpuno, sve kontrole svog života i buduće sudbine, posljedično sam se oslobodio sve odgovornosti. Tako sam se oslobodio tjeskobe, zabrinutosti i svake napetosti. Mogao sam smireno plutati na valu Božje providnosti koja me uzdržavala u savršenom miru duše. Ispunjen ovim novim duhom i preoblikovan u svojoj unutarnjosti, više nisam strepio pred sljedećim razgovorom s istražiteljem. Nisam vidio razlog da se bojim njega ni NKVD-a jer sam sve stvari sada promatrao kao da dolaze iz Božje ruke. Više se nisam bojao da ću napraviti „grešku" jer je Božja volja bila iza svakog novog razvoja događaja i svake alternative. Siguran u Njegovoj milosti, osjećao sam se sposobnim suočiti sa svakom situacijom i izazovom. Što god odluči poslati mi ubuduće, prihvatit ću. Štoviše, promjena u meni bila je tako očita da ju je čak i ispitivač primijetio. Njegov je najnoviji prijedlog bio da služim kao kapelan u novoformiranoj vojsci poljskih komunista pod Vandom Vasilevskom ili možda kao kapelan u vojsci generala Andersa, vojsci slobodnih Poljaka formiranoj da se bori na predloženom drugom frontu. Rekao sam mu jednostavno da sam voljan prihvatiti bilo koju opciju. Činio se iskreno zadovoljan brzinom mog odgovora i mojim novim raspoloženjem. Rekao mi je da se činim opuštenijim i podatnijim, što sam i bio, s obzirom na to da se više nisam bojao da ću pogriješiti jer sam bio svjestan da je Bog sa mnom. Mislim da je ipak bio sumnjičav u pogledu ove iznenadne promjene razmišljanja. „Dobro," rekao je, „reći ću ljudima gore da si spreman i voljan djelovati kao kapelan bez obzira kamo te poslali. Obavijestit ću te čim čujem njihov odgovor."

Međutim, sljedeći put kad sam ga vidio, imao je novi prijedlog. Rekao mi je da ljudi s kata žele da idem u Rim i budem posrednik između Kremlja i Vatikana. Sada kada se Sovjetski Savez pridružio saveznicima, možda bi se mogao dogovoriti kakav konkordat u vezi s komunizmom. Složio sam se, iako mi je sve zvučalo nevjerojatno apsurdno. Pomisao na povratak u Rim, u slobodan svijet, nekada bi me uzbuđivala, ali zbog mog potpunog predanja Bogu ova mi ponuda nije zvučala ništa uzbudljivije od drugih. Hoću li ići u Rim ili ne, to je Bog trebao odlučiti i urediti. Bio sam spreman prihvatiti svaki događaj kao da dolazi iz Njegove ruke. Rasprave o odlasku u Rim oduzele su puno vremena u ispitivanjima, a ipak sam cijelo vrijeme bio rezerviran i potpuno opušten. Naravno, istražitelj mi je objasnio da u Rimu neću biti sam. Bit ću dio tima, a prenosit ću i druge informacije. Od mene se očekivalo da određene detalje prenesem natrag u Moskvu. Ako to ne bih izvršio, ako izdam njegovo povjerenje, ljudi s kojima ću raditi pobrinut će se za moje brzo smaknuće. Prije nego što otputujem u Rim, proći ću mjesec dana obuke u određenim tehnikama špijunaže koje će mi trebati u Rimu. U svemu tome osjećao sam mir. Prije bi me i sama pomisao na takvu suradnju uzrujala i mučila, a sada nisam osjećao tjeskobu. Ako se to mora ostvariti, neka bude - za svrhu koja je bila poznata samo Bogu. Ako se to ne treba dogoditi, neće. Moje pouzdanje u Njegovu volju i providnost bilo je apsolutno. Znao sam da samo trebam slijediti poticaje Njegove milosti. Bio sam potpuno siguran da će me On izvesti na pravi put kad dođe trenutak odluke. Tako se i dogodilo. Kad me napokon istražitelj tražio da potpišem ugovor za posao u Rimu, jednostavno sam odbio. Nisam to unaprijed smislio. Štoviše, do tog trenutka sa svime sam se slagao. Ali odjednom se to činilo kao jedina stvar koju treba učiniti, i tako sam postupio. Bio je bijesan i agresivan, prijetio mi trenutačnim smaknućem. Uopće se nisam bojao. Mislim da sam se nasmiješio. Tada sam shvatio da sam pobijedio. Kad je pozvao čuvare da me odvedu, a ništa mi nije bilo rečeno, mislio sam da me vode pred streljački vod, pa sam pošao s njima kao da su službenici milosti. Osjećao sam Njegovu prisutnost u tom trenutku i znao sam da hodam prema budućnosti po Njegovoj zamisli i svrsi. To je bilo sve što sam želio. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"


Hvala Fran ovo je lijek za dušu i upravo ono što mi je potrebno u trenutnoj situaciji....Bog neka ti udjeli sve što je potrebno u ovom životu a sad bi te zamolio kad budeš našao vremena da staviš još .....


Vrh
 Profil  
 
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 82 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sljedeće

Vrijeme na UTC + 01:00 sata


Tko je online

Google [Bot] pregledava forum i 2 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr