Katolički odgovori

Majkićka,
a šta očekivati od čovjeka koji zlonamjerno umanjuje vrline bl. Stepinca, a na temi o Porfiriju koju je baš on otvorio ne kaže ništa loše o velikosrbinu ( i drugi loši epiteti-da sada ne navodim...čitala si tu temu pa znaš...tko nije naka uđe pa vidi sam!) Porfiriju...iznio sam mu masu dokaza da porfirije nije nikakav mirotvorac i dobri pastir nego baš suprotno
Ti si bila jedna od rijetkih koja je pisala kao ja , pa vrlo dobro znaš o čemu pričam

Njemu je blaženi Stepinac trnu u oku, a balvan porfirije mu nimalo ne smeta očima??

Majkićka,
a šta očekivati od čovjeka koji zlonamjerno umanjuje vrline bl. Stepinca, a na temi o Porfiriju koju je baš on otvorio ne kaže ništa loše o velikosrbinu ( i drugi loši epiteti-da sada ne navodim...čitala si tu temu pa znaš...tko nije naka uđe pa vidi sam!) Porfiriju...iznio sam mu masu dokaza da porfirije nije nikakav mirotvorac i dobri pastir nego baš suprotno
Ti si bila jedna od rijetkih koja je pisala kao ja , pa vrlo dobro znaš o čemu pričam

Njemu je blaženi Stepinac trnu u oku, a balvan porfirije mu nimalo ne smeta očima??

Od svakoga grešnog čovjeka imamo pravo očekivati i nadati se njegovu obraćenju pa ga zato i pozivamo na obraćenje. Nažalost zbog okorjelosti srca i ogrezlosti u zlom nadahnuću oni se prečesto ne pokaju i nastavljaju sa zlim putem koji vodi u duševnu propast.
Eto u njegovom pisanju strši glavni sofizam jer kao, ako se pronađe jedan Stepinčev dokument koji zahtijeva složenije tumačenje, „cijela konstrukcija počinje pucati“. Koja konstrukcija? Katolička Crkva Stepinca nije proglasila bezgrešnim, politički nepogrešivim ni sveznajućim, nego blaženikom. Svetost nikada nije značila nepogrešivost svake političke procjene, privatnoga mišljenja ili svake napisane rečenice.
Zato pronaći Stepinčevu pogrešnu procjenu, kad bi se ona i dokazala, nije nikakvo rušenje Stepinca. No protivnici katoličke vjere žele dokazati nešto sasvim drugo: da je svjesno zastupao nešto protivno vjeri ili ćudoređu i da to bitno mijenja sud o njegovim krepostima i mučeničkom svjedočanstvu. Nikakvim dokumentom to nisu dokazali pa su spomenuti nasrtaji dokaz sotonskog nadahnuća, a ne objektivne prosudbe.

1.2. Radost u naviještanju vjerskih istina
Kardinal Stepinac bio je izvrstan kateheta. Poučavanje
istina vjere nije mu bio teret, nego izvor radosti i zadovoljstva
jer vjeroučitelj i kateheta ljude vode vječnome životu. Njegova
dušobrižnička gorljivost i na ovom je području dobila svoju
potvrdu. Još kao rimski student poučavao je školsku djecu
u istinama vjere. Uspoređujući te dane s prilikama u školi
nakon Drugoga svjetskog rata, reče svome domaćinu krašićkom
župniku Josipu Vranekoviću 9. ožujka 1958.: “Još su Vam djeca
na vjeronauku i u crkvi uopće dobra, pogotovo sada, kada je
auktoritet škole i učitelja gotovo nikakav... Da ste Vi vidjeli moje
Talijančiće u Rimu, dok sam ih katehizirao. Živi su bili − brbljavci.
Jedanput ja najozbiljnije tumačim, a jedan bez riječi skoči na
klupu i u momentu baci mi se oko vrata i kušne [poljubi] me, da
je odzvanjalo sve po crkvi. Pa što ćeš mu!”11
O načinu i rezultatima vjerske pouke mladih posvjedočio je
3. svibnja 1955. ovim riječima: “Ne može se kod nas još govoriti o
intenzivnom vjerskom životu. Mnogo ima vjerskog neznanja. Kako
su potrebne duhovne vježbe za seljačke mladiće i djevojke. Sjećam
se, kako sam kao ceremonijar držao duhovne vježbe u Krapini u
franjevačkom samostanu mladićima. Donijeli su sa sobom nešto
hrane, a objed im skuhali u samostanu. Župnik Hranilović nije u
onaj čas mogao dobiti isusovca, pa se namjerio na mene, da sam
tobože negdje već bio i znadem tu praksu. Prihvatim poziv (...).
Kako su ti dečki pozorno slušali, kad sam im tumačio osnovne
istine vjere. Bili su kao izvan sebe zaneseni... Veseli, svi do jednog
ispratili me na stanicu do vagona.”12
Svjestan da se kršćanski odgoj ne sastoji samo u poučavanju
vjerskih istina, već u živom primjeru kojim roditelji i učitelji
primjenjuju načela svoje vjere u svagdašnjem životu, upozorio
je u zbirci propovijedi Homilije za sve nedjelje i blagdane: “Oni
10 Nikola Hohnjec, Votum na zbirke propovijedi blagopokojnog Sluge Božjega
kardinala Alojzija Stepinca, 8. veljače 1993., (dalje: Hohnjec), CP, sv. LIV., 1735.
11 J. Vraneković, 608.
12 Isto, 401. 307
Crkva u svijetu, 48 (2013), br. 3, 302-330

Koje nemušto izmotavanje, a suštinski ti zastupaš one koji podvaljuju našem blaženiku.
Na osnovu ovog citata (kao ni na osnovu cijelog rada mons. Jurja Batelje) ne može se tvrditi da pisanje Alojzija Stepinca spada u "prosječno pastoralno župničko pisanje". Batelja u citiranom tekstu Stepinca izričito naziva "izvrsnim katehetom" i ističe njegovu "dušobrižničku gorljivost". Dobro je Lars rekao kako si sam skačeš u usta s nepametnim i logici suprotnim zaključcima.
Stepinac poučavanje vjere nije smatrao teretom, nego "izvorom radosti". Primjeri koji se navode (kako su ga talijanska djeca u Rimu grlila ili kako su mladići u Krapini bili "kao izvan sebe zaneseni") služe kao dokaz njegove iznadprosječne karizme i pedagoškog talenta, a ne rutinskog ili prosječnog župničkog rada.

Propovijedi blaženog Alojzij?a Stepinca mogu biti vrlo korisne i drugima koji žele upoznati pravi katolički nauk jer blaženik otvoreno govori o temama koje se u modernim propovijedima prešućuju: o smrti, o Božjem sudu, o vječnim mukama u paklu koje zaslužuje čovjek koji umre u stanju smrtnog grijeha, o nužnosti katoličke vjere za spasenje, o nužnosti pokore, mrtvljenja..