angelus je napisao/la:
:wink: U mojoj župi i nekim župama moga dekanata praksa je svake druge godine krizma za osmi i prvi srednje.
Koliko mi je poznato bilo je prijedloga da se krizma dijeli što ranije. Razlog? Loša iskustva s disciplinom, nasrtaji nekih roditelja da se ''toga'' što prije riješe i da djeca više na moraju redovno na misu.....
Razlozi više nego neozbiljni. Disciplina je problem u kampanjskom pristupu vjeronauku. Kod kontinuiranog župnog vjeronauka to nije problem.
U pripravu za sakramenat potvrde treba uključiti roditelje, pa i kumove. Kome se to ne sviđa nitko ga ne prisiljava.
U Crkvi se nesmije dopustiti da kolo vode oni kojima je sve to napor i koji bi bili najsretniji da svega toga nema, ali zbog obzira: ''Znate, mi živimo u malom mjestu i nebi hteli biti crne ovce..'' Stoga guraju djecu na vjeronauk da ''to'' obave kako ne bi bili crne ovce. Pa kad je tako treba im jasno reči da niti mi vjernici ne bi hteli biti crne ovce

, jer ipak su to sakramenti koje poštujemo i od kojih očekujemo duhovnu snagu.
Jako je važno da mladi ostanu u najranjivijim godinama uz sakramente.
Sv. Potvrda je početak kršćanskog života, a ne kraj. Stoga nakon Potvrde treba postojati neki oblik okupljanja mladih, a najrevnije slati na tečaj za župske animatore......
slažem se,
najveći problem su odrasli, evo nekoliko primjera: pitam dječaka da li si bio u nedjelju na misi, nisam išao sam na izlet, pitam zar to nije moglo pričekati poslije mise u 8, odgovor te razoruža: za to se obratite mome tati
ili čujem u petom razredu da idući dan ( imam šesti razred) pola njih neće doći na vjeronauk jer jedan dječak slavi rođendan ( interesantno rođendan mu je 1.5, ali ga slavi dan prije, kad je popodne župni vjernonauk),dječak dođe ministrira i poslije mise ja ga zaustavim i pitam Ante kako to možeš, odgovor to je moja mama organizirala

nazovem mamu i ona se čudom čudi, što je tu sad sporno, rođendan je jednom godišnje, što znači jedan sat vjeronauka, neće provasti svijet

ali Bogu hvala uspijeli smo se nekako " dogovoriti"
puno je primjera, na žalost i previše