Katolički odgovori

Samoubojstvo ili suicid i nije tako rijetka pojava.
Grijeh protiv pete Božje zapovijedi oduvijek je strogo osuđivan i dok se za ubojstvo druge osobe tražilo objašnjenje i dobio oprost, samoubojstvo je bilo opečaćeno kao svojevoljno zlo najteže kategorije. Samoubojicama svećenik nije išao na sprovod, a pokapalo ih se uz ogradu groblja ili čak izvan ograde.
Kad znamo što su sve ljudi kadri učiniti da bi spasili svoj život i kolike boli trpe a ipak žele i dalje živjeti, tada dignuti ruku na vlastiti život izgleda ipak toliko neprirodno da govorimo o teškom duševnom poremećaju.
Danas se, upravo iz tog razloga ispraćuje samoubojice obredom sprovoda i pomalo se pokušava razumjeti taj čin, ali ako bi to učinio svećenik, onda se vjernici zgražaju, a neki to opravdavaju kako je on samo čovjek.
Zanimljivo kako nikome niti ne pada na pamet da bi se moglo raditi o duševnom bolesniku, pogotovo kad se zna da su u nekoliko posljednjih slučajeva te osobe bile hospitalizirane u duševnoj bolnici i da je to razlog što niti novinari nisu tu temu povlačili i od nje pravili senzaciju. Stoga je još žalosnije kada se vjernici, koji će se rado predstaviti kao intelektualci (liberalni ili ne) išćuđivati i potezati tu temu, a da to, kako je gotovo uvjek uzrok duševni poremećaj, ne mogu ili neće shvatiti.
Prijelazom od jednog legalističkog pristupa u Crkvi toj pojavi, kada se samoubojstvo smatralo uvijek i bez razlike teškim grijehom, postojale su dugo dileme ići takvoj osobi na sprovod ili ne?
Moralna teologija daje nam odgovor kako takvu osobu treba smatrati duševno neuračunljivom, je da bi se na takav čin jedva tko pri upotrebi zdravog razuma odlučio.

Ja sam u vojoj 40 godišnjoj praksi imao razne slučajeve, nekima sam održao crkveni obred jednom ili dvojici ne. Najinteresantniji slučaj je bio kad se čovjek objesio baš na Božić - obitelj je poslao u na misu. - I prema običaju sela na Božić ne smije zvoniti mrtvačko zvono- poslije podne mi dolazi komunist (koji je bio sa nesretnikom posvađen) i kaže mi da je crkveni zakon da se tomu ne smije zvoniti niti mu održati crkveni sprovod. Shvatio sam da bi dotični mogao takvu stvar koristiti da se osvećuje obitelji (ostali žena i 3 kćerke) i odmah sam donio odluku: "Znam za crkveni zakon i ti me ne trebaš učiti, ali ja cu sutra zvoniti i bit će crkveni sprovod - zbog ovih sirota na koje bi ostala velika ljaga" Možete samo zamisliti s kakvim je psovkama izašao iz župske kuće. I nikad mi nije bilo ni trenutka žao, što sam tako postupio.
Isto tako mi nije žao u jednom drugom slučaju kad nisam dopustio onima koji pokapaju, da uzmu iz crkve blagoslovljene vode pa da oni,kasnije sami , toga poškrope. Znajući za taj običaj na vrijeme sam zatvorio vrata crkve da ne mogu do blagoslovljene vode!

Kažu da su depresivni ljudi zapravo ljudi koji nemaju vjere i duša im je zbog toga prazna...

No ubijaju se i vjernici i svećenici i fratri...suicid je užas koji ne zaobilazi niti te skupine. Poremećenost dolazi valjda momentalno, jer neke ljude sam znala i bili su divni i normalni a završili su sa štrikom oko vrata.

kad mi je mama govorila kak je njen brat dosadan da cijeli tjedan obilazi sestre i obitelj i da im dojde na ručak i priča da će se ubiti, ja sam poludila! rekla sam mami da će se on sigurno ubiti i da moraju s njim pričati...ali bilo je prekasno, nakon dva dana kako sam to rekla čovjek se ubio..ostavio je sve uredno i oproštajno pismo i novac za podmiriti troškove pogreba i karmina, i dokumente...našli su gas na koljenima, bio je visok pa je morao kleknuti da bi se objesio...

tužno.

_________________
Uzdrži se od veza s mnogim ljudima da ti duh ne bi lutao pa da izgubiš nutarnji mir.

Strašno!

Očito je da se radi o pucanju životnog filma u nekom trenutku.

Imala sam slučaj,da mi se kolega s posla obratio i rekao da će učiniti suicid.
Nisam vjerovala,jer vjerojatno oni koji to žele učiniti ne govore.
Već ujutro idući dan izvršio je.
POslije sam razmišljala:"vjerojatno je tražio pomoć"
Slijedeći kolega koji je također navijestio suicid,shvatila sam ozbiljno.
Skuhalamu kavu i pričala sve i svašta dok se nije nasmijao i rekao da
shvaća da nije njemu najteže u životu.Potpuno mu se ozarilo lice,neznam
zašto.Uglavnom sad kad mu je teško dolazi i pita može li kava i razgovor.
Naravno: može.
To mi je pouka iz prethodnog slućaja.

Suicid i samoubojstvo je poznato u svim drustvenim uredjenjima, svim kulturama i religijama i u cijelom svijetu,a u zadnje vrijeme sve veci broj ,zrtava..Samoubojstvo ili suicid je pojava koja je stara koliko i sam covjek. To je svjesno i namjerno unistenje vlastitog zivota,sa idejom i sa svjesnom namjerom da se umre i sa svijescu o posljedicama cina,a koji je uzrok tesko je reci,jer obicno takvi ljudu prije toga ograde sebe s jednim zidim,da skoro nitko nema pristup k njima..
Obicno se povlace u samocu.,odnosno u sebe,nervozni su ,bezvoljni ,ne zainteresirani za rad ili bilo sto. Tada covjek do te mjere ocajava da misli da mu spasa nema, a mi vjerujemo da nema situacija u kojoj nema spasa, i samoubojstvo je uzrok sve veceg broja depresivnih ljudi u svijetu,a u zadnje vrijeme sve vise povecava se njihov broj...Tesko je reci sta tjera covjeka na to...jer svatko tko sta radi,radi iz nekog razloga..!


Nasa vjera ,samoubojstvo otvoreno proglasava grijehom.Hvala Angelus i hvala Sneni da ste nam dali vase misljenje...Statistika istrazivanja je pokazala i kako oko 80 posto ljudi koji izvrse samoubojstvo neko vrijeme prije smrti (sto bi nas narod rekao, razne sudbine tjeraju covjeka )pokazuju neke od znakova, poput – povlacenja u sebe,( tu strada i obitelj,a cudno je da ne primjeti promjene) nervozu, bezvoljnost, nemaju volju za posao ili skolu nemaju nikakav cilj , imaju nocne more, gube zanimanje za obitelj, prijatelje ili aktivnosti u kojima su ranije uzivali..Znaci,znakovi su tu ...da se nesto dogadja s tim covjekom...A ,narod je spreman cak u takvim slucajevima da donosi i neke predrasude...Malo tko ce se odluciti na pomoc...
Cesto su krive i neke "Traume" sto su neki dozivjeli kao djeca...i kroz zivot nakupi se toga dosta..tako da ne moze se reci...Kažu da su depresivni ljudi zapravo ljudi koji nemaju vjere i duša im je zbog toga prazna...Ne znam da li je im dusa prazna,ali to su ljudi koji su nesto strasno pretrpjeli,a mozda nisu znali i nisu mogli da si potraze "duhovnu pomoc",kako ne bi oslabili u vjeri ,i odbacili vjeru...Trauma se nikada ne brise ,na njoj se moze raditi da se pomogne covjeku ,da se lakse nosi s tim,i da oprosti....pocinitelju...a to nije svaki puta lako..
jer ima strasnih dogadjaja,o kojima se ne usude ni pricati javno....
Danas je jako mnogo pogodjeno s Dusevnim bolestima,i svi nemaju tako jaku vjeru da cu to sami prebroditi,a to je jos uvjek "dijagnoza,tabu tema"...bas iz tih razloga,sto ga se smatra da nema vjere ...Blago onome ,tko tako nesto nema...I Bogu hvala za zdrave obitelji.!

Daj Boze ,da se prije toga svi obrate..! Da steknu vjeru i vrate Isusu...!

_________________
"Čovječe stvoren si na sliku Boga koji je ljubav. S dlanovima da daješ, sa srcem da ljubiš i s dvjema rukama - upravo toliko dugačkima da zagrle drugoga".Vergelt’s Gott

Njčešče nam je teško odvojiti vrijeme za čovjeka.
A očajnici nejčešče traže pomoć,jer ne vide izlaz,samo zid
pred sobom.
Čovjeka treba odmaći od tog "zida" da sagleda situaciju i sa druge strane.
Naravno da tu treba uzeti u obzir i njegovo duševno stanje.
Vjerujte laik sam .ali da se nakon takvih razgovora čovjek osjeća
iscrpljeno.
Negdje prije sa takvim stavom došla susjeda inače jehovin svjedok,
jer su joj sin i snaja katolici.
Pitah je da li Njezin Bog ne smatra to smrtnim grijehom?
Obzirom da ne prizna nas katolike.
Sada me ćeka svaki dan pred kućom da mi mahne rukom i pozdravi.

Često se čuje, a i tu se spominje; da su imali vjeru. Da su imali vjeru bili bi zdravi, a ne bolesni. Istina je da su duševni bolesnici ''religiozni'', ali ta vjera je također opečačena bolešću.
Dakako da ima samoubojstva kojemu nije predhodila duševna bolest, ali zbog nemogućnosti nositi se s nekim problemom zbog čega više ne vide izlaz, oni upadaju u stanje teške psihoze. Takvi obično ostavljaju pismo oproštaja od bližnjih i mole da im Bog oprosti. Stoga je naša dužnost da molimo za te nesretne ljude, a i obred sporovoda najbolja je i najprikladnija molitva nebeskom Ocu koji najbolje poznaje čovjeka i ono što je u njegovoj nutrini.

Ja bih ovdje još nešto nadodao. Križ, patnja, problemi, neuspjeh, proglašavaju se na ovaj ili onaj način neprijateljem čovjeka. Danas su na cijeni samo uspješni, snalažljivi.. Neuspješni, nesretni, ne zaslužuju pažnju društtva, jednostavno oni su smeće...

Vjera u Boga vrlo je čudna. Bog se (u velikom dijelu smatra ) "automatom za ispunjavanje želja" i ako taj automat zataji onda je kraj.

Postoje i drugi načini gaženja čovjeka, kad ne vidiš izlaza - nazvano modernim riječnikom mobing - pa i među crkvenim ljudima - . Čovjek te gazi a Bog daleko.. ("kalvarijski sindrom")

U ovakvoj kombinaciji društvenog javnog mentaliteta i vjere ne preostaje čovjeku nego počiniti samoubojstvo. Onda će jedini put doći u novine i možda na TV.

Ponekad i najbliži po krvi i po vjeri zataje pa ne vide nevolju drugoga, a čak i ako im se obrati za pomoć ne pomažu. Osjetio sam i sam gorčinu napisanog, i kad sam se nalazio u jednoj ružnoj situaciji, nitko od subraće svećenika nije pokazao interesa da mi pomogne (ne radi se o materijalnom!) iako su neki bili obaviješteni o situaciji.. Tada je uz mene bila jedna djevojka.. i vjerujte mi da nije nje bilo a i moje osobne vjere i odnosa prema Bogu, ne znam kako bi bilo završilo.. ne bih želio nikome doživjeti takve situacije..

ajooj...sneni,
dobro je da si s nama...

_________________
Uzdrži se od veza s mnogim ljudima da ti duh ne bi lutao pa da izgubiš nutarnji mir.

I ja sam razmišljao što bi dobio samoubojstvom?
Napokon mir?
Tako sam testirao samoga sebe, stavio se u poziciju smrti,
predočio si vlastiti sprovod, međutim došao sam do zaključka
kako bi u roku 3 dana bio zaboravljeni slučaj.
Ne vrijedan spomena.

_________________
Nisam trazio za zivot koji mi je dan. Ali mi je dano. Ništa više. I time... Dajem sve od sebe

Nipošto nije dovoljno ta stanja samo zamisliti, treba stvari postaviti uživo.
Lijepo improviziraš svoj sprovod, legneš u lijes na kojemu si predhodno napravio rupicu da možeš škicati kakav će biti odjek i tko će plakati, a tko će se smijati.

Evo jedan zanimljiv odgovor iz Glasa koncila na pitanje Zašto se Drinske mučenice uzdižu na oltar kao svetice, a izvršile su samoubojstvo?
Samo da ne bi bilo zabune, u pitanju krivo je napisano da se Drinske mučenice uzdižu kao svetice a treba pisati blaženice.
Sve o postupku beatifikacije naših mučenica možete pročitati na linku Drinske mučenice

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Na samoubojstvo se vecina odlucuje onda kada su uvjereni da su dotaknuli dno vlastitog pakla. Jedino sto im je tada u glavi jeste da smanje tu nutarnju bol koja im je neizdrziva postala. Tesko je ocekivati da im u takvim situacijama na pamet padne vjera ili bilo sto drugo...
Ipak, u takvim slucajevima najvise me boli kada se dogodi (a znam za konkretne primjere) kada prijatelj i to svecenik koji te poznaje bolje nego itko u takvom stanju (nije mu receno da se osoba namjerava ubiti, ali je znao da je na dnu i da ne vidi ni izlaza niti smisla, itd...) te otkanta po hitnom postupku... O takvima ne znam sta da mislim...

Trenutno sam u teškom životnom razdoblju,točnije toliko je strašno da više ne vidim smisao života.Naime, prije 3 tjedna otac mi se ubio!Znam,katastrofa, kakva smo mi to obitelj!!
Naime, otac je imam 77 godina,doživio drugi svjetski rat te djelomično sudjelovao u Domovinskom( mi smo svi izbjegli a on i najstariji brat su ostali u ratu), međutim nikad nije ratovao, bio je naoružan ali dok je Jajce palo(mi smo iz BiH) pobjegli su u Sloveniju gdje smo svi živjeli kao izbjeglice.
Tata je naime imao težak život, kao mali ostao je bez oba roditelja, 3 supruge su mu preminule s kojima je imao 10-ero djece od kojih je petero sahranio. Kad je petero preživjelih odhranio i poslao trbuhom za kruhom, oženio je moju majku, 18 g mlađu s kojom ima nas još pet.Svi stariji uglavnom ne vole moju majku, no bez razloga,ona nije došla kao ljubavnica,nego kad su im majke umrle. Tako da su ga rijetko posjećivali,a jedna nije znala adresu pri dolasku na sprovod. Ja živim u Zg a oni,tj majka i brat od 17 g u Vt, ostala braća su po inozemstvu, dolaze 1x godišnje na čemu im užasno zamjeram.Međutim,ja se osjećam krivom,mogla sam puno više učiniti za oca,svaki slobodan vikend uglavnom sam odlazila doma,vozit ih u grad,po namirnice, plaćat režije...no katkad bi ostala u Zg eto da se ne umorim od puta...to mi je sad tako žao, ubija me, ne mogu zaspati bez poveće količine sedativa.Tražim razlog i pokušavam sebi maknuti grižnju savjesti.Večer prije smo se prilično posvađali te sam rekla da mi ne treba kad je takav-popio je priličnu količinu rakije te optuživao malog brata za neki izgubljeni novac( često mu se dešavalo da ne zna gdje ostavi pa optuži bracu), ujutro ga nisam htjela nazvati-nek mu bude žao, te se tragedija dogodila koju sam mogla spriječiti da nisam tvrdoglava. Budući da me je obožavao,cijenio...da li je to učinio jer me nije mogao pogledati u oči kad je pronašao novac!!! sad mu je bilo najljepše i najlakše u životu, imao je kokoši,koze, svinje, uzgajao janjce za moju svadbu koja je trebala biti za 2 mjeseca, miran život na selu, no svašta ga je počelo živcirati. Ja sam kriva, zdravstveni sam djelatnik, sve tablete i vitamine sam znala nabavit, kako sam zaobišla nešto za smirenje?Zaboravih da je tata također bio veliki vjernik, posvećivao kuće s fratrima, kupio jaja za siromašne i sjemeništa, prikupljao novac u Crkvi, nedjeljnu misu redovito pohađao, ispovjedao se, hodočastio u Međugorje, Podmilačje(mi smo iz Jajca)....zašto onda njemu takav kraj??? U velikoj sam dilemi i iskušenju-jesam li ja kriva ili ako Bog postoji( nkad prije nisam posumnjala)zašto bi mi ga uzeo,imao je dosta godina,da je makar prirodna smrt,da ga je auto pogazio...samo ne ovo, Gdje je tata sada?Raj ili nema ništa poslije smrti.Eto u takvom sam stanju da sumnjam.Ili da mi se vrati ili želim k njemu. Naime otišao je dva dana prije mog rođendana, dva dana prije dugoočekivane unuke i 2 mj prije mog vjenčanja!Obožavao me je,zašto s to dogodilo???Želim k tati!!!Molim Vas, trebam pomoć,na teškim sam antidepresivima vlastitog izbora! Srdačan pozdrav