Bernard je napisao/la:
Najprije bi trebalo odrediti što je u protestantskoj duhovnosti za nas prihvatljivo, pa prema tome vrednovati njihove pojedine publikacije.
Ako naši nakladnici izdaju knjige čak i tako dobronamjernih i briljantnih protestantskih pisaca poput C.S.Lewisa (Pisma starijeg đavla mlađem, Kršćanstvo nije iluzija), dobro je da naprave kvalitetan predgovor i objasne malo autorovu pozadinu i uvjerenje zbog kojih je neke stvari protumačio drukčije nego što bi to učinio netko naš. Time će se i zainteresirani čitatelj bolje upoznati s osobinama protestantizma i napravit će se veća usluga ekumenizmu nego da se protestantski autor zakamuflira, pa se stvori pogrešan dojam da Katolička Crkva samo što ne prizna svoju povijesnu pogrešku glede vrednovanja protestantizma.
Hajmo razjasniti nešto. Ne ulazeći u životopis pisca, je li knjiga „Kršćanstvo nije iluzija“ (
Mere Christianity) uopće protestantska? Nisam ju još čitala i stvarno bi me zanimalo (pošto se reklamira na HKR-u i kod nas se pojavila u izdanju katoličkog izdavača) što je u njoj točno
sporno?
Na citate iz te knjige naišla sam i na nekoliko stranih katoličkih portala – i doista svi ju hvale. Znam da je ta knjiga iz kruga tzv. popularne teologije, pisac je do svoje 33. godine života bio ateist i knjiga je dobila status kultne apologetike kršćanstva u odnosu na ateizam. Koliko znam pisac se u njoj ne bavi graničnim pitanjima katoličanstva i protestantizma, nego
osnovama vjere… Zašto je on tijekom svog obraćenja odabrao Englesku crkvu – rekla bih da je to stvar društva kojemu je trenutno pripadao i u kojem se prepoznao, toj crkvi pripadali su i njegovi prijatelji pisci koji su i utjecali na njegovo obraćenje… Otkad su neke skupine anglikanaca izrazile svoju spremnost za potpuno udruženje s Katoličkom crkvom, nekako su i katolici počeli više prihvaćati njihove pisce… Treba težiti zajedničkim temama i razumijevanju, jer nam je cilj ipak zajedništvo. Potkraj prošlog mjeseca čitala sam da i neke manje skupine luterana prelaze u našu Crkvu, hoće li to biti početak nekih novih vjerskih kretanja ne znam. Ali se nadam.
Citat:
Prije nekoliko godina rekoše mi članovi jedne karizmatske molitvene skupine kako na svojim sastancima proučavaju knjige Dereka Princea, nekadašnjeg istaknutog pentekosnog vođe. Ja se na to zaprepastih, jer znam da čak i neki pentekostalci Princea odbacuju kao zastupnika tzv. teologije prospretiteta (ako je tvoj odnos s Bogom dobar, bit ćeš bogat i zdrav, a ako nije, bit ćeš siromašan i bolestan). To se dogodi kad se protestantskim izvorima ne pristupi s potrebnim kritičkim odmakom.
Karizmatske skupine u svijetu su i nastale u okrilju pentekostalaca i protestanata, i sam Bog zna koliko i što smo mi katolici pokupili od njih, a svoje ostavili po strani. Loše je kad i neki naši vjernici te brojne molitve za oslobođenje i ozdravljenje shvaćaju po principu kao da je Bog ispunjavatelj želja i naš „joker“ u nevolji, a ne jedina istinski važna osoba koja nam može promijeniti i ispuniti život.
Ostavili smo krunicu... Molitve za zagovor svetaca, po kojima su se događala tolika stvarna čudesa... Ostavili smo Devet petaka i pobožnost Srcu Isusovu... Na vrijeme potpunih oprosta već malo tko gleda... Sakramenti, pogotovo važnost euharistije...
Citat:
Međutim, ne biste vjerovali koliko smo preuzeli protestantskih pjesama u repertoar naše popularne duhovne glazbe. Čak se i na misama izvode. Jeste li na njihovim božićnim bogoslužjima ikad čuli ijednu katoličku pjesmu osim "Tihe noći?"
Nisam, jer ne posjećujem njihova bogoslužja, ali to je zasebna jako važna tema koju ćemo nadam se jednog dana pokrenuti.
Citat:
Na jednom blogu čak je i jedan naš teolog promrmljao da bi Crkva jednog dana Luthera mogla proglastiti svecem. A sve počinje s možda dobronamjernim ispuštanjem bitnih informacija čitateljima (da ne postupamo neekumenski), a na kraju se to izrodi u zamagljivanje stvarnosti.
Čula sam jednom „da nije bilo Luthera, ne bi bilo ni Tridentskog koncila, niti obnove Crkve“, ali danas više nema razloga za ikakvo opravdavanje raskola, a pogotovo ne za hvalospjeve čovjeku koji je „ukinuo“ sve svece i pogazio dostojanstvo Marijino.
Citat:
Pretpostavljam da dio privlačnosti takve literature leži u naglasku na osobnom obraćenju i promjeni života, odn. na posvećenju života, a to ima smisla i za nas "od stoljeća sedmog". Osobito u uvjetima ateizirane nam kulture i vrijednosti koje nam nameće sekularizam. Privlačnost takve literature govori i o stanovitoj duhovnoj gladi njenih čitatelja.
Ne znam što ljudi vide recimo u knjizi „
Božanska objava pakla“ Mary K. Baxter, koja je svećenica u Božjoj crkvi cjelovitog evanđelja u SAD-u. Koga mogu oplemeniti ili obratiti opisi pakla ili poticanje straha od vječne kazne, kao što je primjerice ovaj:
„U sljedećoj se jami nalazila žena na koljenima i izgledalo je kao da nešto traži. Njene su kosti također bile sve izbušene. Ispod haljine zahvaćene vatrom nazirale su joj se kosti. Bila je ćelava, a na mjestima očiju i nosa
nalazili su se šuplji otvori. Kako je klečala, oko njenih je koljena gorjela vatra. Ona je prstima grebala stranice
pokušavajući izaći iz sumporne jame. Vatra je dosegla do njenih ruku,
a trulo meso je počelo otpadati."O, Gospodine, Gospodine!" plakala je, "želim izaći van." Dok smo ju promatrali , uspjela je konačno doći do
vrha jame. Pomislila sam kako će uspjeti izaći kad se odjednom veliki demon, velikim krilima, koji je, čini mi
se, visio na vrhu, otrgnuo i sunovratio na nju. Bio je smeđocrne boje i
bio je dlakav po cijelom tijelu. Oči su mu
bile skroz iza na glavi i
bio je velik poput velikog grizlija.“ (To je citat iz spomenute knjige)
Ne mogu drugo primijetiti nego da se takvim „objavama“ odijeljene nam crkve ne samo vraćaju u onaj davno prevladani tradicionalizam, već da i postaju brbljave poput onih srednjovjekovnih priča za plašenje djece zbog kojih su ljudi i bježali iz Crkve…
Login
Registracija
FAQ
Traži
i otvorite novu temu ako treba.