Katolički odgovori

Možda ste već pročitali ovaj osvrt na redovnički život:
https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti ... samostanu/

Zanima me vaše mišljenje...
Članak govori i o negativnostima (kojima su razlog ljudske slabosti i manjak prave duhovnosti, a kojih ima u svim zvanjima na svim razinama...) Posebno je to teško kad se radi o redovničkom životu, jer tu bi ipak Bog trebao biti na prvom mjestu i kršćanska ljubav na uzornoj visini..

Radi li se zapravo o prevelikoj sekularizaciji unutar samostana, o popuštanju redovničkih pravila i stege ili o stvarnoj potrebi mijenjanja postojećih struktura (kao što autorica sugerira)?

Samo letimice sam prošla članak. Znači, gledaju dob, no, recimo, kod protestanata ne gledaju.
Ajmo dalje. Nisam skužila tko je taj članak napisao? Je li istinit?

Mislim da je autorica prvenstveno htjela razbiti određene predrasude koje postoje u vezi života u samostanu ne ustručavajući se spominjati i one teme o kojima se najčešće šuti.
Ispada da nije dovoljno imati samo redovnički poziv od Boga i da unutar samostana postoje brojne prepreke u formaciji, kao i u kasnijem životu redovnica. Na kraju ostaju zadovoljne samo one osobe trajno koje rade na sebi i imaju čvrsto uporište u molitvi. Problemi koje opisuje u članku sigurno su oduvijek pristuni u redovničkim zajednicama.

Vjerojatno im trebaju određene promjene, odnosno reforme u organizacijskom smislu, možda i u načinu formacije, koje bi trebale biti u skladu s vremenom u kojem živimo.

Možda! Kad sam pročitala prve odlomke pomislila sam prvo: koja antireklama za redovništvo!
Ali kad se dublje pogledaju oni ulomci o odnosima i, osobito, o mogućem (spolnom) zlostavljanju izgleda više kao nečiji vapaj u pomoć i potraga za shvaćanjem...

Negdje sam čitala kako je od '60-tih godina naovamo jako puno ljudi napustilo (ženske i muške) samostane, a neke od "strukturnih" razloga mnogi vide u prevelikoj sekularizaciji, lošim reformama nakon 2. VK, ali i modernoj psihologiji koja previše ulazi u duhovnu formaciju kandidata (a s njom i popratna lutanja u duhovnosti, narcizam i nezadovoljstvo)...

O tome je čak pisao i papa Benedikt u sjajnom osvrtu na uzroke spolnih zlostavljanja unutar Crkve:
https://www.vjeraidjela.com/benedikt-xv ... tavljanja/

Jedna interpretacija duhovne (ne)zrelosti suvremenih kandidata i zašto mnogi napuštaju redovništvo opisana je i u knjizi "Psihologija duhovnog razvoja" (još jedan Benedikt...): https://verbum.hr/psihologija-duhovnoga-razvoja-297

Inače, iz povijesti Crkve i života svetaca nije čudno što se onakvi odnosi opisuju: sjetila sam se prvo sv. Bernardice koja je imala mnoge nevolje s poglavaricom i bila neshvaćena. Zatim sv. Faustina (koja je bila pomalo nespretna u nekim praktičnim stvarima) svašta je doživljavala od svojih susestara, a ona je sve to prikazivala Bogu kao žrtvu i tražila utjehu jedino u Njemu. Zatim je tu savjet sv. Terezije iz Lisieuxa mladim kandidatkinjama da ne vode nikakav obiteljski život u samostanu jer to jednostavno opterećuje duhovnost...

Najbolji primjer je sv. Rita iz Cascije koja je po zapovijedi poglavarice (htjela ju je poniziti) morala tjednima zalijevati uvele ruže. Rita je, i u ovakvim besmislenim stvarima, ostala ponizna i poslušna. U inat poglavarici Bog je ubrzo učinio čudo: ruža koju je Rita uporno zalijevala najednom je procvala.

U samostanima su također kušnje (kao i napasti tijela, oholosti, đavla...), možda još i više izražene nego u svijetu. Sveta Gertruda i Terezija Avilska su također imale napasti, ali su i otkrile da se prava duhovnost krije u unutrašnjosti (u zamku duše) i da se jedino na Isusa mogu osloniti.

Možda je i to povod pisanja ovog članka, posebno što vremenski koincidira sa skandalom spolnog zlostavljanja poznatog slovenskog svećenika, o čemu su nedavno pisali mediji.

Bilo bi dobro kada bismo imali neke brojke na uvid, odnosno statistiku kroz malo duži period vremena pa bi se na temelju toga moglo jasnije govoriti o krizi redovništva. Ovako sve što čujem je kako neke zajednice imaju problema sa zvanjima, ali ne govori se konkretno o kojem broju je riječ.

Ovo su lijepi primjeri svetaca i njihovih borbi unutar samostana. Mislim da je danas prag tolerancije prema tim devijacijama u samostanima kod kandidata za redovništvo znatno manji pa ih vjerojatno puno više napušta samostane čim nalete na neki od slučajeva koji su opisani u članku, a koje su prolazili i ovi sveci koje si spomenula.

Svaka zajednica ima probleme, hijerarhiju, a ljudi su različiti i tko se ne zna prilagoditi, nije za to...

Meni je to kratko književno djelo diskurzivnog oblika. Nisam to ozbiljno shvatila. Ono što je i Adrijana primijetila može jedino biti problem u djelu gdje se priča o mogućem (spolnom) zlostavljanju ali to bi onda trebalo prijaviti policiji a ne pisati pisma javnosti. Zato mislim kako je to zapravo onaj začin koji diskurzivni oblik traži da bi bio kontroverzan i popularan. Tako i onaj Duspara piše o ravnoj zemlji. To je rekla bih neozbiljno ozbiljna književnost.