Katolički odgovori

Nedavna studija otkrila je da tradicionalna liturgijska iskustva, uključujući primanje euharistije na jezik, ukazuju na snažnije vjerovanje katolika u stvarnu Kristovu prisutnost. Vjerovanje u stvarnu prisutnost Isusa Krista u euharistiji središnje je za katoličku vjeru, no samo oko 57% katolika u SAD-u sa sigurnošću vjeruje da je euharistija Isusovo tijelo, prema Lindemanninom izvješću.https://www.quovadisecclesia.com/nova-i ... haristiju/
Na koji se način pričešćujete i kako to oblikuje vašu vjeru?

Da se razumijemo vlć. Blagus nije nikakav tradicionalist i ne služi tradicionalnu latinsku liturgiju, ali u svojoj propovjedi vezanoj uz tekst iz Poslanice Rimljanima koji glasi. “Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.” Lijepo razlaže ovu tematiku. možete to pročitati na linku https://zsj.hr/duhovnost/propovijedi/zi ... joj-volji/

Bravo Majkićka!


Za život Crkve hitno je potrebna obnova liturgijske svijesti, liturgijsko pomirenje koje će ponovno priznati jedinstvo povijesti liturgije, koje Drugi vatikanski sabor neće shvaćati kao lom nego kao stupanj razvoja. Uvjeren sam da se kriza Crkve kroz koju danas prolazimo uvelike temelji na raspadu liturgije koju se ponekad čak shvaća ‘etsi Deus non daretur’: da joj više uopće nije važno postoji li Bog, govori li nam i uslišava li nas. Ako se, pak, u liturgiji više ne pojavljuje zajedništvo vjere, jedinstvo Crkve i njezine povijesti koje obuhvaća cijeli svijet… gdje će se Crkva još pojavljivati u svojoj duhovnoj biti? Tada zajednica slavi samu sebe, a to se ne isplati… Stoga nam je potreban novi liturgijski pokret koji će oživotvoriti istinsku baštinu Drugoga vatikanskog sabora. Joseph Ratzinger "Moj život"



Liturgija nije šou, predstava za koju su potrebni genijalni redatelji i talentirani glumci. Liturgija ne živi od simpatičnih ‘iznenađenja’, od toga da nekome ‘omili’, već od svečanog ponavljanja. Ne treba izražavati aktualnost i prolaznost, već otajstvo Svetoga. Mnogi su mislili i govorili da liturgija mora biti ‘učinjena’ od cijele zajednice, da bi bila doista njezina. Takav pogled je doveo do mjerenja ‘uspjeha’ terminima uspješne spektakularnosti, zabave. Na ovaj način izgubila se liturgijska vlastitost koja ne proizlazi iz onoga što mi činimo već iz činjenice da se ovdje događa Nešto što mi zajedno ne možemo učiniti. U liturgiji djeluje sila, moć koji ni cijela Crkva ne može dati. Ono što se ovdje manifestira u potpunosti je Drugačije od onoga što po zajednici (koja, dakle, nije gospodarica nego sluškinja, puko sredstvo) dolazi do nas. Joseph Ratzinger "Razgovor o vjeri"

Danas obilježavamo blagdan Svete Terezije od Djeteta Isusa, a ona je divan primjer poštovanja liturgije. Ona je svakodnevno išla na svetu Misu i u tome je vidjela središte svoga života: „Isus me hrani svaki dan svojim dragocjenim Tijelom; to je kruh snažnih.“ Njezina ljubav prema Euharistiji bila je povezana s liturgijom i ona je Misu shvaćala kao centralno djelo Crkve! Iako je bila vrlo „mala“ i jednostavna u svemu, Terezija je u liturgiji bila pažljiva, sabrana i puna strahopoštovanja. Voljela pjevanje u liturgiji i promatrala ga kao način da se duša vine k Bogu. Za nju je liturgija bila izraz vjere cijele Katoličke Crkve, a ne samo osobne pobožnosti. Zato je nastojala uvijek sjediniti svoje molitve i trpljenja s molitvom Katoličke Crkve.

Bravo Majkićka! Prekrasno napisano.


Ljepota i liturgija

Taj odnos između vjerovanja i bogoslužja posebno se očituje u bogatoj teološkoj i liturgijskoj kategoriji ljepote. Kao i ostatak kršćanskog Objave, liturgija je po svojoj naravi povezana s ljepotom: ona je sjaj istine (veritatis splendor). Liturgija je blistavi izraz vazmenog otajstva, u kojem nas Krist privlači k sebi i poziva u zajedništvo. Kako bi rekao sveti Bonaventura, u Isusu promatramo ljepotu i sjaj u njihovu izvorištu. Ovdje se ne radi o pukom esteticizmu, nego o konkretnom načinu na koji nas istina Božje ljubavi u Kristu susreće, privlači i raduje, omogućujući nam da iziđemo iz sebe i da budemo privučeni prema našem istinskom pozivu – ljubavi.

Bog nam se daje nazrijeti najprije u stvaranju, u ljepoti i skladnosti svemira (usp. Mudr 13,5; Rim 1,19-20). U Starom zavjetu nalazimo mnoge znakove veličine Božje moći dok On očituje svoju slavu kroz čudesna djela među Izabranim narodom (usp. Izl 14; 16,10; 24,12-18; Br 14,20-23). U Novom zavjetu ta epifanija ljepote doseže svoje konačno ispunjenje u Božjoj objavi u Isusu Kristu: Krist je potpuna objava Božje slave. U proslavi Sina, zasja Očeva slava i prenosi se na druge (usp. Iv 1,14; 8,54; 12,28; 17,1). Ipak, ta ljepota nije samo sklad proporcija i oblika; "najljepši među sinovima ljudskim" (Ps 45[44],3) je ujedno, na tajanstven način, onaj "koji ne bijaše na njemu lika ni ljepote da bismo ga gledali, ni izgleda da bismo za njim čeznuli" (Iz 53,2). Isus Krist nam pokazuje kako istina ljubavi može preobraziti čak i tamnu tajnu smrti u sjajnu svjetlost uskrsnuća. Tu sjaj Božje slave nadilazi svaku svjetovnu ljepotu. Najistinskija ljepota je Božja ljubav, koja nam se konačno objavila u vazmenom otajstvu.

Ljepota liturgije dio je tog otajstva; ona je uzvišen izraz Božje slave i, na neki način, pogled na nebo na zemlji. Spomen-čin Isusove otkupiteljske žrtve sadrži nešto od one ljepote koju su Petar, Jakov i Ivan vidjeli kad je Učitelj, na putu prema Jeruzalemu, bio preobražen pred njihovim očima (usp. Mk 9,2). Ljepota, dakle, nije puki ukras, nego bitan element liturgijskog čina, budući da je ona svojstvo samoga Boga i njegove objave. Ova razmatranja trebaju nas potaknuti da shvatimo koliko je pažnje potrebna kako bi liturgijsko slavlje odražavalo svoju urođenu raskoš. Benedikt XVI., "Sacramentum caritatis"

Nizozemski primas kardinal Willem Jacobus Eijk dao je opširan intervju za nizozemsko izdanje Communia. Novinari su ga, među ostalim, pitali o ocjeni reformi koje Crkva u Njemačkoj želi provesti u sklopu Sinodalnog puta.
„Od Crkve u Nizozemskoj možete naučiti da je to pogrješka. Onaj koji izaziva smutnju tjera ljude od Crkve. Na ovaj način nećete moći nikoga privući. Htio bih poručiti biskupima drugih zemalja: nemojte činiti iste pogrješke koje smo mi činili. Crkve su pune u onim župama gdje se dobro propovijeda vjera i dostojno slavi liturgija. Ideja je staviti Krista u središte. Kako ljudi otkrivaju Krista i bolje razumiju Sveto pismo, tako će bolje razumjeti i nauk Crkve“ https://www.quovadisecclesia.com/put-cr ... liturgija/
Dakle porazni rezultati pastorala u Nizozemskoj imaju korijen i u nedostojanstvenom slavljenju liturgije.

Papa Lav XIV. i liturgija: njegovim vlastitim riječima, na blagdan posvete Lateranske bazilike
Liturgija je “vrhunac prema kojemu je usmjerena djelatnost Crkve… izvor iz kojega teče sva njezina snaga” (Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, 10). U njoj nalazimo iste teme koje smo već spomenuli: izgrađujemo se kao Božji hram, kao njegovo prebivalište u Duhu, i primamo snagu da naviještamo Krista u svijetu (usp. isto, 2).
Stoga briga za liturgiju, osobito ovdje na Petrovoj Stolici, mora biti takva da može služiti kao primjer za sav Božji narod. Ona mora biti u skladu s utvrđenim normama, pozorna na različite osjetljivosti sudionika i u skladu s načelom mudre inkulturacije (usp. isto, 37–38). U isto vrijeme mora ostati vjerna svečanoj skromnosti tipičnoj za rimsku tradiciju, koja može donijeti veliko dobro dušama onih koji u njoj aktivno sudjeluju (usp. isto, 14).
Treba učiniti sve kako bi jednostavna ljepota obreda izrazila vrijednost bogoslužja za skladan rast cijeloga Gospodnjega Tijela. Sveti Augustin je rekao: “Ljepota nije ništa drugo nego ljubav, a ljubav je život” (Govor 365, 1).
https://www.quovadisecclesia.com/lav-i- ... -bazilike/