Katolički odgovori

tražim ozbiljan životopis o sv. fi. neri

hvala

Evo jedna manje poznata zgoda iz života sv. Filipa Nerija:

U njegovo vrijeme, pročulo se da u određenom strogom samostanu neka redovnica ima osobite nadnaravne mistične darove i da proriče... Oko samostana i u njem već se počelo skupljati mnoštvo ljudi, što iz pobožnosti, što iz znatiželje. Došlo tako i do ušiju samog Svetog Oca. On odluči ispitati stvar, koliko su te glasine koje se neobično brzo šire, istinite: radi li se o pravoj mističarki i vidjelici ili je posrijedi prevara. Pošalje on u taj samostan kao svog poslanika sv. Filipa Nerija. Kad je stigao u grad, nakon napornog puta, Filip uđe u samostan i ubrzo pristupi mu ta glasovita redovnica. Nadala se da ga zanimaju njezine objave i proročanstva, ali Filip samo umoran zamoli redovnicu: Dugo sam pješačio i gotovo sam iznemogao, hoćeš li mi pomoći izuti obuću i oprati noge, da se bar malo bolje osjećam...? Redovnica sva neugodno iznenađena, zapovijedi ostalima da ga zbrinu, a ona nezadovoljna napusti prostoriju i otiđe u svoju sobu. Filip mirno prozbori svome suputniku: Dovršili smo misiju u ovom samostanu... Možemo slobodno javiti Papi da nikakve vidjelice nema ovdje!

Obitelj i djetinjstvo

Dječak Filip Romul Neri rođen je 21. srpnja 1515. godine u Firenci od oca Franje, koji je bio javni bilježnik, i majke Lukrecije iz Mošana. Nakon što mu je rodila mlađu sestru, majka je umrla, te petogodišnji Filip i njegove dvije sestre - Elizabeta i Katarina, uskoro dobivaju za pomajku veselu, mladu Aleksandru (stariji brat Antonio umro je još prije Filipovog rođenja).

O Filipovom djetinjstvu ne zna se mnogo. Po svjedočanstvu sestre Elizabete doznajemo da su ga zbog vesele naravi i dobrodušnosti zvali „Pippo buono“ (Pipo dobri).

Sam je kasnije znao reći: „Sve što je u meni bilo dobrog, primio sam od otaca ''Sv. Marka'', tj. unutar zidina dominikanskog samostana koji je kao dijete rado posjećivao i gdje je stekao prvi vjerski odgoj i duhovnu formaciju. U samostanu se tada živo osjećao duh Savonarole, vatrenog firentinskog propovjednika, te je i Filip do kraja života zadržao duboko poštovanje i divljenje prema ovom firentinskom junaku i mučeniku.

Odluka za Krista

Godine 1532. Filip zauvijek ostavlja rodnu Firencu i ide po očevu nalogu k stricu Romulu, trgovcu iz Sv. Germana (danas Cassino). U to vrijeme često odlazi na molitvu u Raspuklo brdo (Montagna Spaccata) kod Gajete, na obali Tirenskog mora. Vjeruje se da je ova hridina, uzdignuta visoko nad morem, bila rascijepljena od vrha do dna upravo u trenutku kad je Isus predao duh Ocu, u strašnom potresu koji se tada dogodio. U nastalom procjepu zaglavila se stijena i na njoj je kasnije sagrađena kapela. Silazeći prema moru jedno veće udubljenje narod je nazvao „krevet sv. Filipa Nerija“ sjećajući se njegovih dugih boravaka u ovom predivnom prirodnom ambijentu, u sjeni svetišta Presv. Trojstva.

1534. godine Filip napušta trgovački život i upućuje se kao siromašni hodočasnik u Rim u kojem provodi ostatak života.

Na blagdan Duhova 1544. dobio je poseban mistični dar s Neba. Za vrijeme molitve u katakombama Sv. Sebastijana, vatrena kugla mu je sišla u grudi, slomivši pri tom dva rebra na strani srca, koje se time znatno povećalo. Do kraja života imao je i neprirodno povišenu tjelesnu temperaturu, što su sve bili vanjski znakovi unutarnjeg žara koji se rasplamsao u njemu nakon tih jedinstvenih Duhova.

1548. godine osniva Bratovštinu Presvetog Trojstva hodočasnika i bolesnika kojoj je bila svrha prihvat i njega bolesnika koji su nakon otpuštanja iz bolnice živjeli u krajnjoj bijedi, te hodočasnika i putnika koji su došli u Rim, pa su patili zbog bolesti ili gladi. Ta ustanova pokazala se providonosnom 1550. godine kada je postala jedna vrsta središnjeg odbora Svete Godine, zbrinjavajući tisuće osoba.


Zaređenje i apostolat

U crkvi Sv. Tome u Parionu 23. svibnja 1551. po nagovoru svog ispovjednika Filip prima sakrament Svetog reda. Kao svećenik živi u zavodu Sv. Jeronima od Ljubavi u četvrti Regola, blizu Tibera, u samom središtu Rima gdje postaje vrstan ispovjednik i duhovnik. Oko njega se okupljaju ljudi svih staleža. Očarava ih svojom poniznošću i jednostavnošću, vedrinom duha i razboritošću. Mnoge duše upravlja na pravi put, naglašavajući potrebu radosti, duševne ravnoteže i brige o zdravlju s jedne strane, te opreza prema svim vrstama vizija i ekstaza, kao i prema nerazboritom pretjerivanju u tjelesnoj pokori. Potiče na euharistijsku pobožnost, često sudjelovanje na sv. misi i sakramentima ispovijedi i pričesti, pobožnost prema Presvetoj Djevici i svecima, čitanje Svetog Pisma i životopisa svetaca, usmene molitve, hodočašća i djela ljubavi prema bližnjima, posebno prema bolesnima i odbačenima. Oživljava pobožnost Četrdesetosatnog klanjanja Presvetom oltarskom Sakramentu, osmišljava „hodočašće u sedam crkava“ kako naziva obilazak sedam najznačajnijih svetišta u Rimu praćen molitvom, pjesmom i veselim druženjem. Sam živi strogu askezu, mrtveći prije svega razum, ali ne zapuštajući ni tijelo, uči sebe i svoje najbliže pravoj poslušnosti i poniznosti.

Kako bi sačuvao mladež od besposličarenja i lošeg društva, u poslijepodnevnim satima ih okuplja u potkrovlju Sv. Jeronima na zajedničko čitanje Svetog pisma i drugih poučnih knjiga, te razgovor o pročitanom, uzajamno poticanje na kreposni život, izmjenu svjedočanstava, uz poneku pjesmu, dosjetku, odrecitiranu ulogu, nerijetko i uz pratnju različitih glazbala; sve to u vedrom duhu, sa puno zanosa i čežnje za osobnim radosnim susretom s Kristom, koji jedini može dati smisao i ljepotu nečijem životu. Kad bi mladići pri tom bučili, Filip bi rekao: „Nije važno, neka na mojim leđima i drva cijepaju, samo da ne griješe.“ Ovo mjesto okupljanja, a kasnije i sama zajednica dobila je naziv oratorij (od talijanske riječi orazione – molitva). Iz ovih neformalnih druženja niklo je mnogo svetih i učenih ljudi koji su sjeme Božje riječi primljeno u oratoriju ugradili u svoj život i prenijeli ga dalje. Nabrojimo samo neke od njih: mladog rimskog senatora Tarugija, kasnijeg kardinala, slavnoga Cezara Baronija, tvorca epohalnog djela crkvene povijesti Annales Ecclesiastici, Palestrine i Animuccija koji su duh oratorija prenijeli u svijet glazbe, kardinala Karla i Federika Boromejskog, Gallonija, Bordinija, i mnogih drugih. Oratorij su posjećivali i sv. Kamilo de Lellis, sv. Felicije de Cantalice, sv. Ivan Leonardi, sv. Franjo Saleški, sv. Ignacije Loyola, veliki Filipov prijatelj.

Filip Neri je po nalogu Pape god. 1564. preuzeo kao dušobrižnik i brigu za firentinsku crkvu i zajednicu u Rimu.

Godine 1575. Papa ocu Filipu i njegovima dodjeljuje crkvicu Svete Marije u Vallicelli, kamo su se svećenici premjestili godinu dana kasnije, a Filip je još nekoliko godina ostao u zavodu Sv. Jeronima. Crkva je bila premala, pa su je srušili i u kratko vrijeme sagradili novu, mnogo veću i ljepšu koju i danas zovu Nova Crkva (u njoj je i svečev grob). Tada je njegov oratorij postao jedno od središta duhovne obnove u Rimu. Ta je kongregacija, životno djelo sv. Filipa Nerija, 15. srpnja 1575. papinskom bulom zadobila i službeno odobrenje Crkve.Godine 1588. otac Filip premjestio se u Vallicellu, gdje je živio sve do svoje smrti 26. svibnja 1595.




Ukratko:

- 1515. rođen u Firenci

- 1532. napušta Firencu i odlazi u San Germano

- 1534. dolazi u Rim

- 1544. mistični događaj i sazrijevanje svećeničkog poziva

- 1551. zaređen za svećenika

_______________________________________________
Neka Gospodin prati svih vas!

_________________
"Pravedan čovjek koji se boji zlog čovjeka gori je od nevjernika!"