Katolički odgovori

Nedavno sam slušala jedno svjedočanstvo koje je povuklo pitanje slobode čovjeka i toga kada je čovjek slobodan i odlučuje se za Dobro.
Zanima me kako biste vi objasnili /obrazložili stav N. Berdjajeva (usp. "Duh i relanost", 1985:35-36) koji kaže "Dok je životinja zadana instinktima, čovjekova je sudbina u njegovoj slobodi jer bit duha je sloboda?

+!
Čovjek, čiji se duh može razvijati, može biti slobodan u zatvoru, a može biti rob, iako nije u zatvoru.
Zavisi od odluka, koje donosi svojom slobodnom voljom.
Mogu gladnog čovjeka nahraniti, žednoga napojiti, stranca primiti, golog zaogrnuti, bolesnika i zatvorenika pohoditi, neodlučna savjetovati,...
No, to ne moram činiti, iako mogu o tim djelima milosrđa mnogo pisati i govoriti.

Posjedovati slobodnu volju ne znači i biti slobodan, ali se razumni čovjek može čak i na samrti odlučiti za Slobodu poput sv. Dizme (raskajani razbojnik) ili ostati i dalje 'luda djevica'.

Tko istinski/iskreno ljubi, taj je slobodan.
Tako djetinje jednostavno!!!

_________________
Tko se smiješi umjesto da bjesni, uvijek je onaj jači. - japanska

Dan bez osmijeha i čuđenja je bezlično siromašan dan.

Da, ali sloboda, drugim riječima, ne može postojati bez odgovornosti. Jer, ako sam biće koje živi u svijetu ljudi, u svijetu okoliša takvih kakvi jesu koji su mi itekako potrebni za vlastitu egzistenciju, tada imam neku odgovornost prema tom istom svijetu. Što se događa sa svijetom, događa se i meni – svijet i ja nismo odvojeni.

Zato su poremećaji odgovornosti (usp. Scott Peck) ništa drugo nego:
a) neuroze (preuzimanje prevelike odgovornosti u sukobima sa svijetom smatrajući da su sami odgovorni za to)
b) poremećaji ličnosti (preuzimanje premale odgovornosti u sukobu sa svijetom jer je uvijek kriv svijet).

Pa tako neurotičari unesrećuju sami sebe, a oni s poremećajem ličnosti sve oko sebe.