Jako dobar tekst izvrsnog don Bodrožića...
Moram reći da nisam baš često dosad padala u takvu napast da kažem kako bi se sve to dobro dogodilo i da nisam molila... Jer ako vjerujem, vjerujem da Bog postoji, vjerujem Njemu i da me On zaista čuva, molitva je nešto što dolazi prirodno, a manjak molitve bi značio i manjak vjere...
U molitvi nije najvažniji neki materijalni probitak ili dobar ishod nečega, ponekad nas Bog sasvim suprotnim putem dovede do nekog većeg dobra nego do onoga za što smo prije molili. Jer mi ne vidimo sve, ne vidimo cjelokupnu stvarnost, a Bog poznaje svaki detalj. Osobno nikad nisam imala strah od molitve (više sam se bojala da se izgubim kad ne molim ili kad ne molim sabrano ili skrušeno), a molitva ne mora biti prošnja, to može biti i zahvala, klanjanje, razmatranje, "počivanje" u Božjoj prisutnosti...
O iskušavanju Boga lijepo je napisao jedan svećenik:
"Kako to Boga iskušavamo? Iskušavamo Ga svaki puta
kada Ga uvjetujemo, a to se događa kada kažemo npr. 'Bože, ozdravi me, a ja ću biti bolji…' ili 'Daj da prođem ovaj ispit pa ću onda više učiti…' ili 'Daj da dobijem na kladionici pa ću dio dati u humanitarne svrhe…'. Kod svih ovih primjera nije nam na umu Božje niti ono što bismo mogli dati Bogu, već
naša osobna korist. Biti dobar, učiti ili davati trebalo bi biti realno stanje našega duha ili karaktera koje se očituje u svijetu kao kršćansko svijetlo koje drugima svijetli. To je ono što bismo trebali činiti uvijek, kakvima bismo trebali biti svaki dan svoga života, a onda kao nagradu od Boga očekivati milost koju Bog daje onima koji su mu vjerni.
Ali opet ne biti vjeran zbog nagrade, već biti vjeran zato što duboko u svome srcu osjećam da je Bog istina i da za tom istinom moje srce žudi. U ovome se očituje naša istinska vjernost i povjerenje u Boga, odnosno snaga naše vjere.
Čim mi počnemo Boga iskušavati na načine uvjetovanja, počinjemo davati sami sebi do znanja da se previše pouzdajemo u svoje vlastite sposobnosti, a premalo ostavljamo Bogu i njegovoj providnosti. Dok je dobro i pohvalno imati samopouzdanja u sebe jer nam to omogućuje da napredujemo i da se razvijamo, previše samopouzdanja često rezultira ohološću i pohlepom koja čovjeka na kraju baci na dno.
Pravi vjernik uvijek će znati naći ravnotežu između onoga što je realno i što se može i onoga što je pretjerano i što vodi u bezbožnost. Onaj tko izgubi tu ravnotežu, upotrijebit će prema Bogu onaj naš općepoznati i ljudski usklik: 'Usliši me pa ću biti bolji', koji tada zaista poprima očajne dimenzije.
U neshvaćanju i neprihvaćanju onoga što je realno i onoga što je iznad naših mogućnosti pribjegavamo takvim instant rješenjima u kojima od Boga očekujemo da se očituje i time nam dokaže da je On pravi Bog koji zaista može učiniti čudo te zadobiti naše povjerenje i odraditi našu korist, a trebalo bi zapravo biti obratno.
Dapače, Isus se jako potrudio objasniti nam kroz Evanđelje da se naše traženje Boga očituje u trpljenju, križu, ljubavi i milosrđu, što znači u vjeri, upornosti, ustrajnosti i postojanosti, gdje onda kao takvi prepoznajemo Boga i Njegovu milost u našim životima. To znači da Bogu treba dati da bi se primilo, a ne samo uzimati. Ako samo uzimamo, onda postajemo gori od farizeja iz evanđelja jer oni nisu shvaćali da je Isus Krist, a mi to shvaćamo i znamo. Isus kaže da treba dati caru carevo, ali i Bogu Božje…
Međutim, današnjica nam govori potpuno drugačije. Mnogi se priznaju kršćanima na papiru, ali kada to treba pokazati javno, životno i molitveno, ostajemo nedorečeni, u raskoraku onoga što bismo htjeli i onoga što jest, stalno raspeti između poticaja savjesti i pritiska kršćanstvu nesklone javnosti.
-završen citat
A o iskušavanju Boga Sveto Pismo kaže:
Teške su besjede vaše protiv mene – govori Jahve. Vi ipak pitate: »Što smo između sebe govorili protiv tebe?« Govorili ste: »Zaludu je Bogu služiti i kakva je korist što njegove čuvamo propise i žalosni hodimo pred Jahvom nad vojskama. Odsad ćemo sretnim zvati oholice: napreduju oni koji zlo čine, i premda Boga iskušavaju, izvuku se!«
(Mal 3, 13-15)
Zavidjeti bezbožnicima i oholicama "jer im je bolje u životu" zapravo je velik grijeh prema Bogu i time pokazujemo da malo i uopće ne računamo na Božju nagradu i na onostrani život.
Login
Registracija
FAQ
Traži
