|
Tamna noć
By Qala Davidov, October 8, 2020 in Duhovnost
Qala Davidov 10Qala Davidov
Posted October 8, 2020
Tko među vama ima straha Božjeg, slušajući glas Njegovih slugu? Tko kroči u tami bez imalo svjetla, neka vjeruje Gospodu i oslanja se na svojega Boga! (Izaija)
Vjera u razumu, nada u sjećanju, ljubav u volji. (sv.Ivan od Križa)
Započet ću ovaj post najjednostavnijim uvodom u temu i reći par riječi o metodi zvanoj lectio divina.
Tradicionalna lectio divina (ld), koja je meni već u početku došla kao posve spontano i iznutra, od Duha Svetog vođeno ophođenje s Riječju, je - gledano u retrospektivi prakse - ova:
lectio:
čitanje - upamćivanje (koliko toliko) [kontekstualnog seta stihova].
meditatio:
vrćenje [ponavljanje] u glavi upamćenog.
u kršćanstvu (osobito srednjovjekovnom) i izvorno na zapadu meditacija znači ono što na istoku (hindu npr.) znači kontemplacija , i obratno. obje te riječi su, praktički, u XX stoljeću promijenile značenja i ova zbrka uvedena u jezike je sklona napraviti bar malecni jaz u razumijevanju. tako ovdje: meditatio = promišljanje.
stvar, bit kod meditatio je "pariranje, podudaranje [sugkrino] duhovnog s duhovnim" istoga duha, istoga izvora i istog onog kojemu su riječi upućene! tako, u pitanju je puštanje da se u sjećanju pojave stihovi koji negdje drugdje zapisani govore o istoj stvari! to je način ovdje prozvan "promišljanje".
nije ovdje u pitanju toliko intelektualno (akademsko ili "znanstveno" / logičko analitičko ljudsko) razmišljanje i promišljanje - već nešto poput "isplivavanja", pasivnog dopuštanja u punini vjere i istosti Duha da dođe "poveznica-parnjak"-stih; ili bit – Duha koji oživljava.
doduše, u početnika će, dok mu Duh ne pokaže u praksi, biti sklonost koristiti vlastitu logiku ili analitičke i sintetičke sposobnosti. potrebno je da pusti da se oni prevaziđu, zanemare.
oratio:
molitva.
ne radi se o tome da čovjek počne moliti neke druge riječi, niti zadane molitve. već ponavljani stihovi jednostavno neka "sjednu", dublje, hajdemo reći: "u srce".
molitva tako prelazi u naizmjenično iskrene ljubavne tišine srca, glave i iskakanja u fokus dijela teksta ili cijelog teksta što istovremeno osvjetljava neke dijelove u nama samima i našim životima. tzv. molitva srca.
Kod mene su meditatio i oratio koraci išli naizmjenično, izmjenjivali jedan drugi, išla bih od jednog do drugog, pa od oratia do meditatia – iz uma (glave, ponavljanja upamćenog teksta ili dijelova teksta koje se izmjenjuju s vlastitim idejama o značenju, smislu…) u srce (osjećanja stihova, vlastite muke po pitanju stihova, nerazumijevanja, želje za podukom Božjeg Duha). Nekad je jedna faza intenzivnija, nekad druga, ali obje polako iščezavaju i zamjenjuje ih slijedeći korak.
contemplatio:
ostajanje u tišini (sebe) kaže definicija, ali to je ujedno i - ostajanje u čuđenju (osobito na početku prakse jer otkriveno je i prečesto posve neočekivano) i razumijevanju primljene suštine. mi ostajemo u tišini-sebe-samih. mi šutimo, mi smo doslovce zamukli - Duh Istine priča i otkriva. nisu to nikakvi veliki eseji, već najčešće kratka, iznimno sažeta i još iznimnije jasnija približenja, pojašnjenja.
duh istine ovdje - ako je pariranje bilo ispravno: duhovnog s duhovnim istog duha istine (iste duhovne stvari) - ne ostavlja čovjeka ni s trunkom dvojbe i konflikta ovdje - stvar je jasna kao dan. i otkriva se kao očigledna do te mjere da čovjek jedino može priznati samom sebi koliko je po rečenom pitanju bio slijep i zaslijepljen do tada (čak se i uščuditi silini vlastite zaslijepljenosti) i shvaća koliko po brojnim drugim pitanjima mora da je još uvijek potpuno slijep i ignorantan i maši metu.
Lectio divina je iznimno intimna praksa. U jednakoj mjeri, ona je posve: individualna stvar; jer... pa nismo svi identični, isti u nijansama. Ako u nekome žudnja za istinom na neku ili po pitanju neke određene stvari, problematike, teme nije naglašena, niti će mu pojašnjenje, taj konkretni obrok duhovne hrane od Duha Svetoga imati isti značaj niti utažiti istu glad.
Dat ću jedan primjer, koji ujedno pokazuje i kako je kod mene počela primjena svega ovoga, još u samim počecima, povojima. Mene je, s obzirom na moju raniju pozadinsku priču, mučilo pitanje prirode Boga, Njegovog karaktera. Drugim riječima, da li je Bog u Bibliji zaista Onaj Isti pred kojega me je Isus doveo kad mi je došao i dušu spasio? Trajalo je to neki broj dana, tjedana i svaki put kad bi me u svijesti aktivno uzmučilo to pitanje, jedino gdje bijah vođena je Postanak 1. Te večeri, prije spavanja, posve spontano sam "vrtila" u glavi, ponavljala dijelove Postanka 1. Išlo je bukvalno kao po koracima meditatia i oratia, dok odjednom nije sve to zamuklo i Duh kroz neviđenu svjetlost otvorio značaj koji imahu ponavljanja – cijelo moje biće je prožela i obasjala istina Isusove izjave: Nitko nije dobar doli Bog jedini. To dajem za primjer.
Dođi, i rezonirajmo zajedno – poručuje nam Otac preko usta Njegovog sluge, proroka Izaije.
Postoji i peti korak koji neki dodaju u ld, ali on je zapravo i nulti jer je to stav s kojim se i prilazi Božjoj Riječi - poslušnost u izvršenju i prihvaćanju otkrivene istine:
actio:
akcija.
izlaskom iz ld čovjek može prihvatiti svjesno otkrivenu mu suštinu, svjetlost – kao istinu. prva akcija je prihvaćanje i naknadno ne odbacivanje djela Duha, jer djelo je to Duha samog da poduči i vodi u svu istinu. druga posljedica prihvaćanja je da sama otkrivena suština i riječ mijenja (čisti, korigira, ispravlja – preobražava) čovjeka iznutra (odiznutra prema van) ako joj čovjek dopusti. tj. ako ju ne odbaci.
Jedan sadi, drugi zalijeva, ali Bog je taj koji daje rast i u konačnici plod.
Jedna od meni najdražih i najupečatljivijih zgoda (a ima ih), je dana u 1.Kraljevima. Iliji je rečeno da ide čekati na Gospoda i Ilija je čekao. Pojavio se silan vihor, ali Gospod ne bješe u vjetru. Zatim je došao potres, i nakon njega je buknuo požar. Ali Gospod nije bio u vatri. Nakon plamena je došao blagi, tihani glas, šapat gotovo. Zamislite samo koliko je Ilija morao biti pažljiv i osluškivati i iščekivati i biti tih kao bubica da bi, nakon sve one silne buke, mogao uočiti Njegov blagi i tihi glas...
Slično, bitna stvar u ld je: vlastita šutnja - nešto poput onoga što drugdje zovu tihovanje, s jedne strane, naše. To tihovanje su neki nazvali i hesuhazam, drugi kvijetizam (). Sama riječ hesuhazam dolazi od hebrejske riječi "hasah" - šutjeti, biti tih, ne govoriti, utihnuti, zamuknuti, umuknuti. U ld je boravljenje u toj tijanosti dano kroz contemplatio korak koji i sam onda prerasta u tip, obrazac koraka oratio kad on postaje neprekidna molitva unutar četiri zida svojih vlastitih unutarnjih odaja (koje su naš um, srce i cijelo naše unutarnje biće). Boravljenje je to u Prisustvu Božjem, pred Licem Najvišega, kroz i s Njegovom Riječi.
Pogledajte npr. stihove: Suci 3:19, Brojevi 13:30, Amos 6:10, Zefanija 1:7, Zakarija 2:13 itd.
Hasah + rafah (prestajanje/odustajanje [popute metanoie] od "mrtvih djela" naših vlastitih ideja, poimanja, rezona, zaključaka i besplodnih aktivnosti (previše toga vi mislite da je do vas; Levitikus) i prepuštanje Bogu (Psalm 46:10 npr.)]
+ dumiyah [mirno i tiho (u tišini vlastitosti, u muku svojih svojatanja) iščekivanje s povjerenjem u dolazak (praktički: DOčekivanje), koje je zapravo pravo značenje tihovanja: zaista moja duša mirno (bez sumnje u dolazak) iščekuje Boga, od njega (dolazi) moje spasenje (Psalm 61:1)])
+ qavah (sabrano iščekivanje), itd. O svim ovim stvarima govori se i u Novom Zavjetu...
Netko je ovo dočekivanje opisao na ovaj način, parafraziram, prepričavam: zamislite da vam je vaš Najdraži rekao da će doći vlakom vama (baš vama) u posjetu, ali ne može vam reći točno u koje vrijeme i kojega dana, ali uskoro, zasigurno za tjedan-dva ili ovaj mjesec najkasnije. Pa vi onda svaki dan idete na kolodvor pred nadolazeće vlakove - jer ne znate u kojemu bi bio On. Izlazite tamo da Ga dočekate. I tako svakoga dana. E, to je to "dočekivanje", taj stav iščekivanja Gospoda... Naravno, kolodvor predstavlja pristanište koje je naša unutarnjost ili, ako ćete, um, cijela psiha. Vlakovi nose svoje putnike – misli, zaključke, rasude i predrasude, osjećanja, želje, strahove, žudnje – putnike, kolodvor je prepun prolaznika koje vidimo, čujemo, neki se i očešu o nas dok tako čekamo. Tako mi kroz cijelu tu gungulu izvirujemo i izviđamo da Ga prepoznamo, Njega da prepoznamo u Njegovom dolasku jer nit znamo iz kojeg će vagona izaći, nit iz kojeg vlaka, nit na kojem peronu… Njega da uočimo, da prepoznamo i dočekamo.
|
Login
Registracija
FAQ
Traži
