Katolički odgovori

Je li prokleti nekoga ili nešto dobro ili loše?

Ili još bolje pitanje: u kakvom sam stanju kad proklinjem?
Jesam li tada u miru i radosti ili sam u stanju povrijeđenosti, razočaranosti, osude, borbe?

Jedno je sigurno: Isus je očekivao plod na smokvi.

Kad očekujemo, mi ujedno odlučujemo da to što očekujemo sada ne postoji.

Možemo reći, iz perspektive da smo od ovoga prolaznog svijeta, da je Bog Alfa i Omega što je Početak svijeta i Kraj svijeta (vremensko prolazno gledanje što je Bog).
Ili možemo reći u vjeri vječnoga života, iz perspektive da smo u ovome prolaznom svijetu, da je Bog Alfa i Omega što je Stvoritelj i Stvoreno (apsolutno vječno gledanje što je Bog).

Jedno i drugo gledanje je odluka. Odluka donesena iz naše slobode u vjeri i viziji.

Vjerom u vječni život se možemo spasiti. Prolazno je izgubilo. To je radosna vijest.
Vjera je ono po čemu primamo, po čemu stvaramo, po čemu smo stvoreni. Vjera premješta planine. Vjera je pokretačka sila svijeta.

Molimo u vjeri u vječni život u zahvalnosti u radosti u miru u sreći u jedinstvu djece Božje jer smo slika Božja
I tako nam je

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Mislim da upravo na to pitanje u onom tekstu don Damir Stojić nije odgovorio (jer je njegovo pitanje o tumačenju događaja sa smokvom - i on je to protumačio izvanredno).

Zašto je Bog nama zabranio proklinjati?
Jer smo mi slabi i kratkovidni i ne vidimo cijelu situaciju zbog koje se netko ponaša upravo tako kako nama smeta i kad se postavljamo sucima, mi sebe zapravo uzdižemo na mjesto Boga, a na kraju krajeva mi nismo Bog i ne možemo grijehom glumiti pravednost.

Ovim događajem sa smokvom, ma kako potresan bio (ipak je to samo biljka!) ne pokazuje li Isus da On to smije činiti, da je Riječ njegova djelotvorna čim bude izgovorena, da je On taj sudac koji će na koncu svijeta razlučiti ovce od jaraca, jednima će reći "blagoslovljeni", a drugima "odlazite od mene"... A to smije činiti samo Bog.
Čovjek nikako.

Zato, to i ne bi bila Isusova "čovječja priroda" nego svjedočanstvo o njegovoj "božanskoj naravi"...

Pitanje : Je li nešto dobro ili loše/zlo? je pitanje koje je odraz našeg prosuđivanja proizašlog iz ovog prolaznog svijeta, tj. iz spoznaja koje smo naučili živeći ovaj prolazni život.

Apsolutno gledajući (apsolutno je pobijedilo), nema toga što je dobro ili loše.
Ima samo naš odabir koji napravi ovakav ili onakav put. No svi putevi na kraju vode Zajedništvu Jedinstvenih = Bogu.

A upravo je ovo prolazno da bi proslavili Boga, da bi bili očarani ovim svijetom, da bi bili zahvalni.
Kako mogu biti očaran ovim svijetom, ako nemam referencu onoga što nisam.
Po onome što nisam Ja Jesam

Zgodno mi je nečije mišljenje da je Bog sudac.

Isus govori:
Iv 10,27-30
Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom.
Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.
Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve.
Ja i Otac jedno smo."

Kad ovo pročitamo, mi smo u Kristu, mi smo Božja djeca stvorena na sliku Božju.
Nismo loša kopija... Ne!
Mi smo apsolutno savršeni kakav je i naš Otac savršen i živimo u Ljubavi vječni Život u Zajedništvu Jedinstvenih u Savezu sa Kristom

Stoga nismo tu da sudimo.
Isus viče na sav glas:

Iv 12,44-50
A Isus povika: "Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla;
i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla.
Ja - Svjetlost - dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane.
I sluša li tko moje riječi, a ne čuva ih, ja ga ne sudim.
Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti.
Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima, ima svoga suca: riječ koju sam zborio - ona će mu suditi u posljednji dan.
Jer nisam ja zborio sam od sebe, nego onaj koji me posla - Otac - on mi dade zapovijed što da kažem, što da zborim.
I znam: zapovijed njegova jest život vječni.
Što ja dakle zborim, tako zborim kako mi je rekao Otac."

Sudimo sami sebi.
Bog je Ljubav. Bog je Život. Život vječni.

Svijetlimo Ljubav!
Blagoslivljajmo neprijatelje!
Blagoslivljajmo Ljubavlju u nama ono što smo od ovoga svijeta osudili stvarajući svoje neprijatelje!

Pobijedimo Ljubavlju ovaj prolazni život koji nas uči spoznajama po kojima sudimo.
Ljubav sve pobjeđuje!
Ljubav je život vječni!
Ljubimo!
Živimo u radosti djece Božje ponovno rođeni

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

"Ja nemam sjećanje na detalje moje odluke da ću živjeti ovaj prolazni život"
Viz, misliš da je to naša odluka?
Inače, ako Bog odlučuje, kako onda neke umjetnom oplodnjom rode osmorke? Je li Božja volja ili pak njihova?

Ako idem od polazišta tj. temelja koji je vjera u vječni život u Boga,
onda mogu odgovoriti u toj vjeri. Odluka je njihova, a ujedno Božja

Vječno je ujedno i apsolutno (samo je jedna istina), no ta vječna ljubav je u slobodi.
Sva ograničenja miču slobodu, miču ljubav, miču život. Ograničenja nisu dio apsolutnoga, već prolaznog tj. relativnoga.

Stoga kako živimo vječno po vjeri, sve odluke svi donosimo u slobodi u ljubavi.
Kad živimo po vjeri da smo od ovoga svijeta, onda odluke donosimo u ovisnosti tj. u ograničenjima.
Tada mislimo da odluke o nama donosi drugi. Tada mislimo da smo odvojeni od Boga i da Bog mimo naše slobode donosi odluke.

Dakle odgovor na tvoje pitanje je direktno povezan sa vjerom i odlukom svakoga od nas: Vjerujem li da sam u ovome svijetu ili vjerujem da sam od ovoga svijeta?
Kakav taj temelj postavimo, tako smo čvrsti u zidanju; tako je čvrsta naša kuća/stan

A pripremljeno nam je puno stanova

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Ja sam još uvijek od ovoga svijeta pa ne mogu razumijeti kako žena može roditi osmorke, bez muža, umjetnom oplodnjom ( u drugom pokušaju još 6), zašto Bog dopušta takav način dolaska na svijet ljudskom intervencijom?

Sve dok u slobodi ne odlučiš vjerovati da si u ovome svijetu, ne možeš razumjeti drugoga drugačijega.
Do tada ćeš i vjerovati da je Bog negdje drugdje; da si odvojena od Boga ili da je neka žena odvojena od Boga.

Pitam se: Kad je to Bog (bez referiranja na priče) zabranio nešto?

Kako može apsolutna ljubav koja se daje i odobrava jedinstvenost nas, nekome od nas ne dopuštati nešto?

U vjeri u vječni život spoznajem da je Bog izraz slobodne ljubavi tj. života u punini = vječnoga života.
No i odabir da smo od ovoga svijeta prije ili kasnije dovodi do obraćenja

Svi smo mi apsolutno jedno Zajednica Jedinstvenih

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Ali ovo je štancana "proizvodnja" ljudskih života...Kao na tvorničkoj traci. Eto, to mi budi sumnjičavost, to je Božji posao prije bio...

Nove stvari/događaje/načine/metode možemo prihvatiti, a možemo i suditi.
Odabir je u slobodi.

Jedno je sigurno: stare situacije iz prošlosti ostaju u prošlosti.
Nešto može biti slično, no ukupno gledano: sve novo je drugačije od starog.

Bog prihvaća. Bog se daje. Bog služi. Bog ljubi

Bogu hvala!

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Oh, viz, kao da čitam parole...nisi mi ništa objasnio.

...........
Ugleda smokvu kraj puta i priđe k njoj, ali ne nađe na njoj ništa osim lišća pa joj kaže: "Ne bilo više ploda s tebe dovijeka!" I smokva umah usahnu.
Vidjevši to, učenici se začude: "Kako umah smokva usahnu!" Isus im odvrati: "Zaista, kažem vam, ako budete imali vjeru i ne posumnjate, činit ćete ne samo ovo sa smokvom, nego - reknete li i ovoj gori: 'Digni se i baci u more!', bit će tako. I sve što zaištete u molitvi vjerujući, primit ćete."
…..
1. NE NAĐE NA NJOJ NIŠTA OSIM LIŠĆA
Kod mene ima jedna smokva na uglu dviju ulica. To je, tako kažu, muška smokva. Zna se pojaviti nešto nalik malim smokvicama, ali to je sve. NIKADA nije rodila!

2. AKO BUDETE IMALI VJERU I NE POSUMNJATE, ČINIT ĆETE NE SAMO OVO SA SMOKVOM
Isus stavlja akcent na vjeru. ("i brda bi premještali da imaju vjeru), preneseno i MI da ju imamo onakvu kakvu Isus od nas očekuje. Bezrezervnu…I bez sumnja "Ima li Isus pravo tako što činiti - kao čovjek"!

Shvatio sam i ja da je uputa o vjeri.
Uputa je pokazana u ovozemaljskom stilu.
Tj. prikazana je preko proklinjanja gdje se vidi koju moć imamo u vjeri.

No povod tom proklinjanju je meni ključan.
Povod je očekivanje da smokva pokraj puta daje prolaznicima plod.

Ja/mi često imamo očekivanja od nečega za što nismo uopće brinuli da nam da hranu, da nam ispuni očekivanja...
Kad ništa ne ulovimo, kad ništa ne uzmemo, a što očekujemo = mi proklinjemo.

Proklinjanjem se uništavamo (zlatno pravilo)!

Pitanje je: Trebamo li se uništiti, da bi bili zahvalni i da bi proslavili? (Ja sam donio mač, a ne mir!)
Očito je to način da svi osjetimo ljubav. Takav je ovaj svijet i što smo toga prije svjesni, prije smo radosni i sretni u miru
Po onome što nisam ja proslavljam obraćenjem Ja Jesam.

Najprije se divimo i uzvisujemo, pa potom kritiziramo jer se uspoređujemo, pa zatim osudimo, pljujemo i razapnemo, da bi nakraju proslavili i uzdizali.
To je primjer ciklusa koji su česti u mom/našim životima.
No ključno je obraćenje tj. promjena smjera našeg djelovanja: Kad shvatimo da smo pogriješili, ne krivimo druge i sebe, već dajemo privolu da nas/mene se mijenja!
Spojimo suprotne polove: osudu, pogrešku, krivnju sa ljubavlju, prihvaćanjem, blagoslovom i zahvalom.
Takav obrat ne prolazi neopaženo jer kad spojimo vjerom u vječni život logički gledano nespojivo - umnažaju se plodovi

Mt 18,18-20
"Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu."
"Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima.
Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima."

Ovo je ključno kod molitve.
Na molitvu Bog odgovara, iako je ona osobna (prispodoba o 10 djevica) u slobodi u zajedništvu u vjeri u vječno, tek kad je jednodušna.
Ja bih to rekao: tako da je usmjerena Bogu - ljubavi - životu - promjeni.
A dvojica po onome kako osjećam su naš um/logika i naše srce/osjećaji. Kad spojim ono što mi je na srcu sa onime što mi je na umu - Bog djeluje...
O ovome se da raspravljati, no ja iz iskustva govorim potaknut Isusovim učenjem (ljubimo neprijatelje).



Znam da očekuješ moj sud po pitanju tog događaja koji te muči.
No ja sam odlučio ne suditi

Možeš prihvatiti, a sve što prihvatiš nestaje.
Sve čemu se odupireš - ustraje.

To je ujedno zlatno pravilo, a sve proizlazi iz toga da smo svi mi apsolutno Jedno = Ja Jesam

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

U vezi načina komunikacije, ako završavamo svoje svoja mišljenja sa Amen (Tako je), onda tu teško da ima rasprave. Amen redovito koristimo za ono što je odredila Crkva a nikad ne za naše mišljenje (osim npr. kad netko nameće svoje mišljenje kao apsolutno "bit će tako i amen!"). Molim da se na tu komunikaciju pripazi i da se ne završavaju postovi sa Amen.
Isto tako i govor "Ja jesam" (Ja sam koji jesam, JHWH) upotrebljava samo Isus koji je Bog. Na ovom forumu raspravljamo o nauku Crkve koji nam pomaže i usmjerava, kad bi svatko sebe tako nazivao tu onda nema mjesta raspravi i osluškivanju što nam Crkva želi reći.

-NE, takva smokva NEĆE, jer ni u Izraelu nije svako stablo smokve rodilo. Da je bilo "normalna" smokva, ne bi Isus uništio takvo stablo, a pošto je On koristio baš svaku priliku da bi poučavao i POTICAO učenike/apostole, "iskoristio" je tu NEPLODNU smokvu da bi im pokazao što može JAKA vjera. NIJE Isus prokinjao.
.
Zatim: ti se mučiš zaista sporednim, nepotrebnim pitanjima, na koje odgovore možeš naći samo u sebi i Evanđelju... Kad to kažem evo ti primjera:
Sjeti se Petra, izjavio da je spreman i umrijeti za Isusa, a one noći, kad su Isusa uhvatili u Maslinskom vrtu, zgrabio je mač, a Isus ga ukori. To u Petru izazove totalnu pomutnju. Što je uslijedio?
On i svi apostoli se pozatvarali u strahu od Židova.
Jesu li proklinjali čas kad su upoznali Učitelja; možda svoj položaj (skoro izopćenih po sudu farizeja, pismoznanaca ali i mnogih drugih), svoju sudbinu; a možda i svoj strah za koji su IPAK smatrali da je opravdan? Ne znamo! Ništa o tome ne piše nigdje. Što im se motalo u glavi?
Skraćujem: a nakon silaska Duha Svetoga - gdje je nestao sav strah, tjeskoba? Više se ne boje ni smrti! Petar je primjer kad se obraća svima, što izaziva čuđenje onih koji ga razumiju na svom materinjem jeziku. ZAŠTO ovo pišem?
UOČIMO ono bitno za svoj život, ne opterećujmo se sitnim elementima kao neplodnom smokvom, proklinjanjem(tu znamo: ne kuni se, ne proklinji - zar nam nije dosta?)...
Apostoli su POVJEROVALI... Zar sami, nakon godina napora, mučenja samih sebe da ojačaju vjeru?
Neee! Isus šalje obećanoga Tješitelja: "On će vas poučiti..."!
I došli smo do ključa: u svojim razglabanjima o svemu što si pisao i sam nazireš djeliće odgovora, ali BEZ DUHA SVETOGA - ma nema toga tko će svojim umom sam doseći ono što mu NIJE DANO(do tada).
I Pavao tvrdi: Ostaju samo Vjera, Ufanje i Ljubav!
Trebamo li se uništiti da bi bili zahvalni???? I onda PROSLAVILI? Zaboga...
Da, donio je mač! I odmah objašnjava"...Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi.....Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. (...) Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga."
SVE je Isus rekao!
Molitva je ključ u svemu - to si sam podvukao. I grupna, ali i osobna, jer Isus se stalno povlačio na osamu da bude s Ocem.
SVE ti to znaš, no onaj "crni" te možda goni da cjepidlačiš

Ne baš sud...Kad je čovjek počeo štancati djecu umjetnom oplodnjom, mene to koleba u vjeri. Jer čovjek odlučuje, neki i spolu, boji očiju djeteta, neki rode osmorke- gdje je tu Bog, samo on daje život?
A smokva...razumijem ja kako se to tumači kao nešto metaforično, no ako su evanđelja opisivala realan događaj, kao i tjeranje bičem iz hrama, Isus je to doista učinio. Prokleo smokvu a nama se kaže da ne kunemo. Pa mogao je samo ispričati prispodobu. Znači, tjeranje bičem iz hrama i ovo proklinjanje smokve ne uklapa mi se u njegovu blagu prirodu i daje mi neki strah ostao još od djetinjstva od takve Isusove naravi. To je poanta i vidim da je teško dati odgovor.