Katolički odgovori

Oduvijek sam bila protiv eutanazije, pogotovo danas kad se sve više zlorabi.
Ipak, čitajući knjigu muža čija je žena mlada umrla od raka, počela sam preispitivati stav.
To je u Nizozemskoj, tamo je to normalno i ova će (nisam još došla do kraja) posegnuti za tim.
Pa razmišljam, kad je čovjek u terminalnom stadiju, kad trpi užasne bolove, ne može sam ni nuždu obavljati, čemu više mučenje?
U knjizi je ona to odlučila i bila je sretna što makar u nečemu njen život ovisi o njoj. Pa sad, stalno na morfiju i ne može ništa jesti, ipak spremaju proslavu njenog života ona i muž dok još može. To mi izgleda bolje nego u bolnici ovisiti hoće li te netko oprati. Znam da naša vjera to brani, no, kažem, ova knjiga dala mi misliti...Zašto bi čovjek išao u pakao ako više nije mogao trpiti strašnu agoniju?

Zanimljivo, mislim ipak da ne bi bolestan čovjek išao u pakao nego onaj koji bi ga eutanazirao...
Čitala si možda knjigu "Duhovni boj"?.. Priznajem, prije nikad nisam voljela one molitve "priprave za sretnu smrt" i sl., a kamoli da sam ih čitala (kao i molitve sv. Josipu i sv. Barbari), ali nakon "Duhovnog boja" shvatila sam zašto je potrebno da čovjek na vrijeme (dok je još priseban i zdrav) nauči i trpjeti i prihvatiti smrt kao neizbježan dio. U tom zadnjem trenutku đavao posebno napada želeći ugrabiti dušu koja mu već izmiče, a smrtna tjeskoba, fizičke boli, slomljenost duše "teret" su zbog kojeg je pouzdanje u Boga poljuljano i oslabljeno...
A duša? Kad čovjek izgubi volju za životom, on je sam u sebi "ubio" dušu...

Hvala ti što si se potrudila odgovoriti...Neznam, "duhovni boj"? Podsjeti me što je to?
Ovdje nitko doslovno ne eutanazira, ona je dobila odobrenje 2 liječnika, kupit će pripravak u ljekarni i sama odlučiti kad dođe vrijeme.
Zanimljivo da se na ovako teške teme rijetko tko usudi odgovarati, pa ni naš forumski teolog...
A glede "ubijanje duše", pa je često nemam volje za životom iako nisam bolesna...

Moram se demantirati, maloprije pročitala knjigu do kraja. Dakle, ipak je doktor došao s "lijekom".

Mislim da je moralna odgovornost i na onima koji daju takva "odobrenja"... jao nama s takvim liječnicima koji donose smrt.
Da, mislim da s ovim "ubijanjem duše" najprije sve počinje.
Volja za životom je temeljni nagon. Volja je toliko važna "moć duše" (T. Akvinski) da jedino ako je ona u skladu s voljom Božjom čovjek može prijeći iz smrti u život. Nekad su krštenje nazivali "uranjanjem u smrt" i kad se čovjek nanovo rodio izbjegavao je grijeh (u mislima, riječima i djelima) i tako počeo "novi život u Bogu" koji nikada neće prestati.

Stav Crkve o eutanaziji je jasan i svima dobro poznat pa ipak vjerujem da i tu postoje "sive zone" odnosno slučajevi u kojima moralna težina samog čina nije takva da bi smo mogli za osobu koja to čini nedvojbeno reći kako će zbog toga završiti u paklu (naravno, ako se ne pokaje). Ova dilema je vrlo dobro prikazana u filmu "Djevojka od milijun dolara" gdje se na kraju eutanazija prikazuje kao čin milosrđa i empatije prema osobi koja je u teškim mukama i sama želi da joj se te muke skrate. Ljudski gledajući rijetko bi tko u takvim okolnostima rekao da je napravljen uopće ikakav grijeh, a kamoli teški. Stoga je potreban određen oprez u prosuđivanju takvih slučajeva, slično kao i u slučajevima poput abortusa žene koja je silovana.

Nipošto se eutanazija niti pobačaj niti bilo koje drugo ubojstvo ne može prikazivati kao nešto dobro, kao nekakva pomoć i lijek ljudima. Svjetovne filozofije žele opravdati oduzimanje ljudkog života te čin koji je u sebi zao žele prikazati kao dobar, hvalevrijedan, pa gotovo i nužan. I vjernici se ako prate duh svijeta lako mogu poistovjetiti s takvim razmišljanjem, međutim Crkva uči da je svaki život vrijedan, pa i onaj nesavršen, bolestan, svaki život ima svoju vrijednost i dostojanstvo, a ne samo onaj bez patnje.

Ne vjerujem da Bog želi patnju.
Ne znam...
Svakako, dok se ne sučimo s nečim takvim, lako je stavljati citate...

Ni Bog ne želi patnju, ali ponekad je pripušta da bi nam na kraju (kušnje) dao još veće dobro..
Patnja sama po sebi i nema smisla, ali patnja - za drugoga i patnja koju osmislimo tako da ju sjedinimo s Kristovim križem, može postati blagoslov.
Bog dopušta (i zahtjeva) svim mogućim medicinskim sredstvima ublažiti patnju - ali ne dirati u život sam.
To je velika kušnja vjere. Vjeruješ li da je patnja ionako prolazna, a da nakon nje dolazi život vječni?
Tko smo mi da odlučujemo o smrti...

Ne znam jesi li čitala Jakovljevu poslanicu: "Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se."
Gdje god se zanemaruje sakrament bolesničkog pomazanja, počinje se govoriti o eutanaziji i "patnji koja nema smisla".
A u Bogu sve ima smisao.

Stari su pogani (ne znam gdje sam to čitala) prije kršćanstva znali jedan dan u godini skupiti sve hrome, kljaste, bolesne, nemoćne na nekoj litici i strovaliti ih, jer zašto bi ljudi samo patili kad im pomoći nema, i tko bi se još cijeli život brinuo o njima...
Ali vjera tu čini bitnu razliku, jer oni postaju naš blagoslov, a sama bolest njihovo sjedinjenje s Kristom.

Možda nekima velika patnja, kad ni morfij više ne pomaže, donosi sjedinjenje s Kristom? Oni koji ne vjeruju u Boga, kao brat muža mi, ništa ne dobijaju, samo umiru u mukama.

Nije važno ako netko ne vjeruje u Boga. Mi se prema njemu trebamo odnositi kao prema djetetu Božjem i kao prema samom Kristu.
Krist je u Mt 31 - 46 (to je prispodoba o posljednjem sudu) rekao: "Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’«
Zapravo Krist se "solidarizirao" sa svakim u potrebi. Njegova "braća" nismo samo mi kršćani nego svi ljudi.
(Iako oni to još ne znaju...)

Tako je fra Ante Antić rekao u ono vrijeme komunizma jednoj učiteljici: Prema svima se ponašaj jednako. Ne zanimaj se je li netko dijete komunista ili dijete vjernika, prema svima se ponašaj jednako...
Sv. majka Tereza je prala noge gubavcima u Indiji, a jedan američki novinar joj je dometnuo: Ja to ne bih radio ni za 1000 dolara!... Ona je njemu odgovorila: Ni ja ne bih za 1000 dolara... - ali za Isusa bih!
Sv. Charles de Foucauld je živio među Tuarezima (muslimanima) i nekoliko godina bio jedini kršćanin među njima (pa niti misu nije mogao slaviti bez ijedne kršćanske duše, samo kad bi došla k njemu koja skupina francuskih vojnika), a bio je uzor ljubaznosti, miroljubivosti i nenasilja.
...

Dobre namjere kao opravdanje ne prolaze. Da nije bilo dobrih namjera ljudi bi još bili u Raju, a zlo ne bi ušlo u svijet.