Ono što sam naveo o "ja" govoru i o "ti" govoru se uvijek, pa i u ovoj raspravi, pokazuje kao odabir.
Mogu pisati o sebi ili mogu gledati trunje drugoga...
To je odabir u vjeri. Vlastitoj vjeri i pokazuje moj/naš odabir.
Gledajući drugoga misleći da ga treba ispraviti, "ne vidim" svoju kladu.
Ili još bolje rečeno - nisam u vjeri, nisam u ljubavi, nisam u slobodi, ne živim očaran našim različitostima misleći kako trebam popravljati što je ljubavlju (savršenstvom) stvoreno...
Živim u prividu ljubavi. Ne vidim vječno u našoj prirodi koje je osnova, već vidim samo vanjštinu, vremešnost, prolaznost koja nas "dijeli"...
Kad znam da smo u ljubavi jedno tijelo, ne optužujem drugu "ruku" zato što je drugačija, već je prihvaćam sa ljubavlju radeći sa njom u zajednici

Prihvaćanje različitoga (bez prijetnji, ucjena, opomena, ocjena) je čin kad sam u vjeri.
To mogu slobodno odabrati, a mogu imati i prolazno (privid nedostatka ljubavi) za osnovu!
Isus za sebe nije rekao da je dobar. To je izjava u ljubavi.
Ja nisam dobar i loš ( no tu često padnem i spotaknem se u vjeri držeći se za pravednost i logiku prolaznog ovog svijeta).
Ja sam Božje dijete satkan od ljubavi kao i svatko od nas na neponovljive neprocjenjive načine Bogom dane!
Kad mislim da je nešto dobro, a nešto loše - ja gubim vjeru, ja ne vidim ljepotu nas...
Predivan je ovaj život, Bogu hvala!
