Ovo je ozbiljna stvar. Nije za šaliti se!
U zadnjih nekoliko dana pogledala sam neke važnije emisije s gospodinom Rajkom - ne pišem bez razloga niti nasumce - od njegovog svjedočenja o obraćenju, načinu molitve, načinu pomaganja ljudima i ono što je svima "senzacionalno" - daru proroštva.
Njegovo obraćenje od pravoslavlja preko ateizma do katoličanstva 1983.g. je autentičan Božji zahvat, vezan uz medicinski neobjašnjivo ozdravljenje njegove supruge i uvjerenje o vrijednosti svete mise (tj. sakramenata).
U samom njegovom obraćenju vidi se kakve grijeh može imati posljedice i koliko je strahotan učinak odvojenosti od Boga, osobito potpadanja pod magiju, okultizam, ideologije, ravnodušnost...
Za nekoga tko se na takav način obrati k Bogu, na pravi put, ostaju trajno u sjećanju svi oni idolatrijski putovi koji vode u zabludu. Srećom, Rajko nije pun mržnje, čak tvrdi da "Bog ne može prebivati u srcu koje mrzi bilo koga... naši neprijatelji nisu ljudi, već đavao.. ljude treba ljubiti, svoje poslanje otkrio je u tome da ima očinsko srce za sve ljude, da im posreduje ljubav koju mnogi nisu dobili kada su trebali, u roditeljskom domu." To su autentično kršćanski stavovi.
Dalje, krajnji uzrok bolesti on vidi na duhovnom području, dakle: đavao nije uzrok bolesti, ali on može ući samo na teritorij koji je njegov, znači tamo gdje vlada grijeh. Naša glavna duhovna borba treba se voditi protiv grijeha. Tko je u milosti Božjoj, tko se redovito srcem moli, ispovijeda i pričešćuje - k njemu ne može nikakav zloduh. To je također kršćanski stav.
Viđenja zloduha imali su i neki sveci, npr. Terezija Avilska:
https://zvona-ri.org/tekst/sakramenti-i ... nici-i-dioOno što je za neke "dežurne teologe" kod njega čudno to je upozorenje na sklonost grijesima baštinjenih od naših predaka (izrazi kao "potječe od bludnog roda"). Međutim, ovdje se ne radi o "liječenju obiteljskog stabla", nego o važnosti molitvi i svetih misa za naše pokojne. Koliko su samo u nas takve mise postala neka tradicija, sjećanje, prilika za okupljanje, a zaboravili smo duhovni smisao njihove veze s nama. Znači, ne baštini se grijeh niti odgovornost za grijeh, nego sklonost prema određenim grijesima. To potvrđuje i psihologija koja istražuje obiteljske odnose.
Tužno i štetno bi bilo sve ovo ismijavati i glavom okretati.