Katolički odgovori

Slažem se, pa da je i samo jedan slučaj - grozno je. Istina je da ta zlodjela svjetovni mediji napuhuju, a Isus je sam rekao da će u Crkvi biti kukolja i da se sav kukolj neće na ovom svijetu istrijebiti, nego na drugom. Te dvije zajednice mislim da nisu bile dio karizmatskog pokreta, ali vodili su ih "karizmatični" vođe. Za njih se ustanovilo da su bili narcisoidni, skloni duhovnom zlostavljanju i manipulacijama, ali i da su imali oko sebe ljude koji su svojom šutnjom prikrivali sve to (i ne znam na koji način opravdavali!). Kad grijeh prijeđe s pojedinca u sustav, onda treba zajednicu jednostavno raspustiti ili skroz reorganizirati (kao što je bio slučaj s Legionarima).
Kad je sv. Pavao pisao Korinćanima dao im je dva savjeta koji važe u svako doba: ne smije se vjernik toliko vezati uz "duhovnog vođu" da zaboravi Krista (i njegove zapovijedi) i drugi savjet: bježite od bludnosti... Ima manipulatora koji "ljubav prema bližnjemu" tumače na krivi način (kao da se traži emotivna vezanost ili da je u tjelesnoj ljubavi sve dopušteno), a ako su na mjestu duhovnika, njihovi savjeti (a ustvari izokretanje nauka) mogu zavarati slabe duše i utjecati na savjesti.. Kako inače protumačiti "vezu" časne sestre i svećenika ili da ona njemu bude model za likovne radove...

Adrijana, sve si napisala!

Konkretno, osobno znam jednog voditelja karizmatske zajednice i nekoliko molitvenih zajednica koji ima potvrdjenu f dijagnozu (narcisticki poremecaj licnosti). Sve polja su pokrivena- on je "karizmaticni" vodja, ljudi u njemu vide sveca, on se hrani od takve slike samog sebe kakvu uziva medju vjernicima, blagoglagoljiv, karizmatican, elokventan, sarmantan... osim prema onima s kojima ima posla svakodnevno u svakodnevnom obicnom zivotu- oni vide jednu potpunu drugu sliku koja nije nimalo tako lijepa.

Adrijana piše:'Pa da, ključno je pitanje što je to zapravo?... Što se događa za vrijeme padanja u duhu?...
Za neke je to energija koja utječe samo na psihu, a ne i na duh, dok je za druge nešto kao vidljivi dokaz djelovanja Duha Svetoga u nekoj osobi..
U samom početku karizmatskog pokreta unutar Katoličke crkve (a znamo da su mnoge prakse, pa tako i "padanje u duhu", uvezene iz pentekostalizma), kard. Leo Suenens je dublje istraživao i našao da se ne radi o drugome nego o djelovanju psihe. I da tu praksu ne treba podržavati. A bio je taj kardinal veoma blizak karizmatskom pokretu.
Sv. Terezija Avilska i karmelićani, a i drugi kroz povijest, poznavali su vrstu molitve znanu kao "počivanje u Bogu", ali do te razine čovjek dolazi nakon godina i godina misaone molitve (meditacije) i molitve sabranosti. Do te razine ne dolaze svi ljudi, osobito početnici ne. Iskustvo te molitve, kažu, nema veze s energijom koju osjeća čovjek koji usred bučnog karizmatskog seminara na jedan dodir pada unatraške i nije svjestan kako i što se to događa.
Tu "energiju" koja struji niti nemaju svi svećenici, imaju je samo oni koji su prošli karizmatske seminare i doživjeli "prijenos" te energije od drugih karizmatskih svećenika, ti svećenici pak su je dobili od prvih karizmatika, prvi su je dobili od protestanata, ovi pak od pentekostalaca, oni od anabaptista, ovi od "liječnika" iz 19. stoljeća, koji su liječili, nazovi, vjerom...
Zanimljivo, niti jedan svećenik koji nije to primio od strane uglednih svjetskih karizmatika, nema takav dodir.
Što je još važnije, taj dodir ako predstavlja silu Duha Svetoga, zašto ne utječe na duhovnu stranu (obraćenje, razumijevanje vjere, posebna jakost u kušnjama), već samo na osjećaje... Spomenuti kardinal došao je do zaključka da "padaju" većinom psihički nestabilne osobe, one jače doživljavaju tu energiju...
Zašto...?'


Prije svega blic povijesne rasprave od 2008.
Ima osobnih obračuna i prljavog veša, što nije dobro, ali pohvalno je iznošenje dobrih autora uz navedenu temu. Ovdje je pitanje tzv transfera,o kojem se može govoriti u širem i užem smislu.

Kada se komentira svatko može dati doprinos: kraći post. citat crk. dokumenta, provjerenog autora koji se bavio temom.

Načelno ja sam za molitvu a koja je dobar fight. Zajednička molitva je nenadomjestiva.
Ako mi Bog želi pomoći nečijim posredstvom ili karizmom, Bogu hvala.

Ako imam karizmu dužan sam je koristiti. Bog daje darove i daje spoznati koje ( Susret sa Živim Bogom, T. Ivančić). O tome i u LG lumen gentium.

O. Ripperger, spominje jednu osobu sa karizmom da može vidjeti uzrok što je problem kod treće osobe. Međutim, ulaskom u boj pada se pod udare.
Amort je spominjao svećenike koji kazu 'Neću se miješati pa me neće (đavao) dirati.' Bijega nema, osim što moramo izabrati intenzitet bitke.

KP je vrlo široko područje, a moj je fokus ovdje prije svega glazba.
Ustvari, najdominantnija stvar na tim susretima a ni riječju nigdje spomenuta.

Uzmite u obzir da je ovo forum gdje pišem, ne knjiga. Forum je slobodnija forma bez skrupuloznih citata.

Prije toga kratko o transferu. Crkva uči da je u KC punina spasenja. I sada KC prima nešto od pentakostalaca?!Ovo teološki ne stoji. Snaga Duha nalazi se u KC - sakramentu potvrde, apostolske sukcesije.
Međutim, tzv transfer je laka stvar za katolika u vrlo širokom području, a dovoljno je npr. samo slušanje protestanskog pastora. Klik klik. O ovome Restrepo u knjizi koju sam vec naveo. Neumoljive brojke konvertita sa katolicizma u protestantizam (u obje Amerike), nije obrnuto.

Sve karizme su u KC od početka. Po mom iskustvu vrlo rijetke one izvanredne. U crkvenoj svetačkoj tradiciji sveci su ih imali.
A kako izgleda duhovni put najjednostavnije opisuje bl H. Suzo kao uspinjanje na hridine. Ima ih devet i što se više penješ sve je manje ljudi gore, a sa hridi se i pada.
Jedan svećenik, suvremenik Stepinca, rekao je da je u cijelom svom životu upoznao samo dvoje ljudi koje smatra svetima. A jedan od njih je bl Stepinac.
Otkuda sad ideja pokreta gdje frcaju karizme? Bog ih može dati i nesavršeni ma. I vjerujem u molitvena okupljanja karizmatskog tipa gdje se stvari događaju. Cantalamesa je spomenuo jedanput takav skup.
Ali redovito ih Bog daje (karizme) prokušanim osobama.
Što ne znači da ne trebamo učiniti sve za pobjedu Božju u nama i oko nas. Boriti se, pa makar i bio ranjen.
Ali ne dovoditi u pitanja vlastita iskustva, jao.
O onima koji misle da su visoko upravo zbog fenomena ovih ili onih pisao je sv. Ivan od Križa da sumnja u njihov put povratka.
Mistična iskustva trebala bi voditi u dublju poniznost a duša po naravi traži vodstvo jer Bog tako hoće.
Kad već kod osjetne faze nema pomoći osim kroz pasivna čišćenja, što reći za kasnije.
Čudi me da sveti naučitelj nije razradio pitanje dara jezika, samo ga spominje u Usponu.
Ivančić je direktno primio ovaj dar kako sam svjedoči. Kasnije sam govori da je išao drugim putem.

Kod glazbe spominjem duh slavljenja koji je prisutan u KP. Euforičan, ekstatičan a bez učinka. Ostavlja praznim a traži još. Teško je doći do korijena transfera ali stvari su brzo došle u domaću proizvodnju. Nisu sve pjesme koje slave Boga taj duh. Ispočetka se prevodio taj worship protestanata.

A osobe imaju iskustva Duha na susretima na kojima ima svega. I onda se postavljanju nekritički. Kao i određena proroštva pokušaja i pogreške. Ne sporim, ali uz razlučivanje.

Nisam protiv pisanja i skladanja pjesama, dapače. Ali stav anything goes ne smije biti. Pogotovo obzirom na liturgiju. O ovome se i ne govori.

Bio kod Ive Pavića na duhovnoj obnovi, dva puta ove godine, tako se posložilo.
I oba puta - ništa. Ne dam se složiti na pod ...

Ali i pok Zdenko Domančić isto je radio. Samo bi dotakao ljude a oni su padali. On je to zvao iscjeljivanje bioenergijom (nije da sam pristaša) ali potpuno isto izgleda.