Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09 Postovi: 885
|
Vidi ovo Hrki prijatelju stari. Ova žena kaže, citiram; Po mom mišljenju, nisu. Bar sigurno ne više. Rekli su, krv njegova na nas i naše potomke. Sada se moramo zapitati: tko su zapravo bili Isusovi tužitelji? Tko je inzistirao na tome da bude osuđen na smrt? Moramo uzeti u obzir različite odgovore koje evanđelja daju na to pitanje. Prema Ivanu, to su jednostavno bili „Židovi“. No Ivanova uporaba toga izraza ni na koji način ne označava – kako bi suvremeni čitatelj mogao pretpostaviti – izraelski narod u cjelini, a još manje ima „rasistički“ karakter. Uostalom, sam Ivan bio je po podrijetlu Židov, kao i Isus i svi njegovi sljedbenici. Cijela rana kršćanska zajednica bila je sastavljena od Židova. U Ivanovu evanđelju ta riječ ima precizno i jasno određeno značenje: odnosi se na hramsku aristokraciju. Tako je krug tužitelja koji potiču Isusovu smrt u Četvrtom evanđelju točno određen i jasno ograničen: to je hramska aristokracija — i to ne bez određenih iznimaka, kao što pokazuje spominjanje Nikodema (7,50–52). U Markovu evanđelju krug tužitelja se proširuje u kontekstu pashalnog pomilovanja (Baraba ili Isus): „ochlos“ stupa na scenu i odlučuje se za oslobađanje Barabe. „Ochlos“ u prvom redu jednostavno znači mnoštvo ljudi, „mase“. Ta riječ često ima pogrdno značenje, u smislu „svjetina“. U svakom slučaju, ona se ne odnosi na židovski narod kao takav. U slučaju pashalnog pomilovanja (koje, doduše, nije potvrđeno u drugim izvorima, ali se ipak ne mora dovoditi u pitanje), narod, kao što je to često slučaj s takvim amnestijama, imaju pravo iznijeti prijedlog, izražen putem „aklamacije“. Narodna aklamacija u ovom slučaju ima pravni karakter (usp. Pesch, Markusevangelium II, str. 466). U stvarnosti se ta „svjetina“ sastoji od Barabinih pristaša koji su bili mobilizirani kako bi osigurali njegovo pomilovanje: kao pobunjenik protiv rimske vlasti on je, naravno, mogao računati na dobar broj pristaša. Tako je Barabina skupina, „svjetina“, bila uočljiva, dok su Isusovi sljedbenici iz straha ostali skriveni; to je značilo da je vox populi, na kojem se temeljilo rimsko pravo, bila zastupljena jednostrano. Prema Markovu izvještaju, dakle, uz „Židove“, to jest vladajući svećenički krug, pojavljuje se i ochlos, krug Barabinih pristaša, ali ne i židovski narod kao takav.
Proširenje Markova pojma ochlos, s kobnim posljedicama, nalazimo u Matejevu izvještaju (27,25), koji govori o „svemu narodu“ i pripisuje mu zahtjev za Isusovo raspeće. Matej ovdje zasigurno ne iznosi povijesnu činjenicu: kako bi cijeli narod mogao biti prisutan u tom trenutku i vikati za Isusovu smrt? Očito je da je povijesna stvarnost ispravno opisana u Ivanovu i Markovu izvještaju. Stvarna skupina tužitelja jesu tadašnje hramske vlasti, kojima se u kontekstu pashalnog pomilovanja pridružuje „svjetina“ Barabinih pristaša. Ovdje se možemo složiti s Joachimom Gnilkom, koji tvrdi da Matej, nadilazeći povijesna razmatranja, pokušava ponuditi teološku etiologiju kojom objašnjava strašnu sudbinu naroda Izraela u Židovskom ratu, kada su im oduzeti zemlja, grad i Hram (usp. Matthäusevangelium II, str. 459). Matej ovdje misli na Isusovo proročanstvo o kraju Hrama: „Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su k tebi poslani! Koliko sam puta htio skupiti djecu tvoju kao što kvočka skuplja piliće pod krila svoja, ali vi ne htjedoste! Evo, ostavlja vam se kuća vaša…“ (Mt 23,37–38; usp. Gnilka, Matthäusevangelium, cijeli odlomak pod naslovom „Gerichtsworte“, II, str. 295–308). Ove riječi — kako je ranije izloženo u poglavlju o Isusovu eshatološkom govoru — podsjećaju nas na unutarnju sličnost između poruke proroka Jeremije i Isusove poruke. Jeremija je — nasuprot sljepoći tada vladajućih krugova — prorokovao razorenje Hrama i progonstvo Izraela. No također je govorio o „novom savezu“: kazna nije posljednja riječ; ona vodi prema ozdravljenju. Na isti način Isus prorokuje „opustjelu kuću“ i potom nudi Novi savez „u svojoj krvi“: u konačnici, riječ je o ozdravljenju, a ne o razaranju i odbacivanju.
Kada u Matejevu izvještaju „sav narod“ kaže: „Krv njegova na nas i na djecu našu“ (27,25), kršćanin će se sjetiti da Isusova krv govori drukčijim jezikom od Abelove krvi (Heb 12,24): ona ne viče za osvetom i kaznom, nego donosi pomirenje. Ona se ne izlijeva protiv ikoga, nego se izlijeva za mnoge, za sve. „Svi su sagriješili i lišeni su slave Božje... a Bog je [Isusa] izložio kao žrtvu pomirnicu u njegovoj krvi“ (Rim 3,23.25). Kao što se Kajfine riječi o potrebi Isusove smrti moraju čitati u posve novom svjetlu iz perspektive vjere, isto vrijedi i za Matejev spomen krvi: čitano u svjetlu vjere, to znači da svi trebamo pročišćujuću snagu ljubavi koja je njegova krv. Te riječi nisu prokletstvo, nego otkupljenje, spasenje. Tek kada se shvati u svjetlu teologije Posljednje večere i križa, kako proizlazi iz cijelog Novog zavjeta, ovaj redak iz Matejeva evanđelja dobiva svoje pravo značenje. Benedikt XVI. - Joseph Ratzinger "Isus iz Nazareta - II. dio., Od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća"Ona jednostavno nezna. Ne treba joj to uzeti za zlo. Pa ipak, iako ne zna, još uvijek kaže, citiram; ... iznosimo mišljenja a imamo pravo na svoje mišljenje. Koje je uvijek bolje nego nabacivanje citatima. Fascinantno razmišljanje. Da ne povjeruješ da netko može tako razmiljati. Prema ovomo znači: bolje što se babi snilo to se babi htilo, glavno da je "moje", od npr. nauka Katoličke Crkve ili jednog Joseph Ratzingera.  .. imamo pravo na svoje mišljenje. Imate. Pravo kažeš. Ali često puta, kad vidim to vaše mišljenje, požalim što imate to pravo. Ne znam odakle taj ponos na to što je to tvoje mišljenje?! Odakle to dolazi?! Mora da dosta držiš do sebe, odnosno, svojeg mišljenja. 
|
|