Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 907
|
Za mene je ovo preozbiljno pitanje, i biti će sve ozbiljnije kako budu rasli sukobi različitih struja unutar KC. Eto Pints posve je jasno kako se ne može dobiti konkretan i koristan odgovor od zagovornika slijepe poslušnosti. Na ovo mogu samo citirati ono šta kaže draga Totus Tuus; Napokon nešto pozitivno...Neprijatelji se sprijateljili. Draga Totus Tuus to ti je Makijavelizam na djelu. Neka. Njima na dušu.  Ako sam dobro shvatio Fran kaže da je papa vrhovni autoritet i njega treba slušati bez obzira što ti prvi nadređeni kaže (ispravi me Fran ako sam te krivo razumio). Moram te ispraviti jer si me krivo razumio. Ništa je ne kažem, dogma Katoličke Crkve kaže; The Pope possesses full and supreme power of jurisdiction over the whole Church, not merely in matters of faith and morals, but also in Church discipline and in the government of the Church. (De fide.)Pustimo to. Želim ti samo na neki način približiti koliko smo mi u biti udaljeni. Zato nam i rasprave izgledaju kako izgledaju. Ti si koliko vidim, više-manje, kako ja to nazivam link-katolik. Domovina.hr vjera.hr budućnost.hr bitno.hr slobodnadalmacija.hr zanavrsna.hr Mijo Barada.hr itd. Tek da stekneš neki dojam šta ja čitam nasuprot tvojim bajke.hr. Evo jedan odlomak, ne vezan za temu, tek primjera radi o kakvoj se tu udaljenosti radi. Zašto ostati kršćanin?
Odakle započeti kada je riječ o tome da se izrekne i pokaže kako čovjek može imati hrabrosti za svoja uvjerenja? Ako je nemoguće reći sve, tada moramo birati i donekle proizvoljno odrediti svoju početnu točku. Započinjem s činjenicom da sam — posve jednostavno — oduvijek bio vjernik i da nisam susreo nijedan razlog koji bi me prisilio ili naveo da više ne vjerujem. Rođen sam kao katolik jer sam rođen i kršten u vjerničkom okruženju. Uzdajem se u Boga da se ta vjera, prenesena tradicijom, pretvorila u moju vlastitu odluku — u istinsko vjerovanje — te da sam katolički kršćanin i u svojoj najdubljoj nutrini. To, u konačnici, ostaje Božja tajna i nepromišljena stvarnost duboko u meni koju ne mogu izraziti čak ni samome sebi.
Kažem, dakle — prije svega — da ja, kao vjernik, nisam naišao ni na jedan razlog koji bi me mogao navesti da prestanem biti ono što jesam. Smatram da bi čovjek morao imati razloge za promjenu koja ide protivno obrascu prema kojem je započeo. Onaj tko bi se mijenjao bez takvih razloga — tko ne bi bio spreman ostati vjeran situaciji u kojoj se našao i određenoj predanosti svoje duhovne osobnosti — bio bi osoba koja pada u prazninu i koja više nije ni iznutra ništa više od sjene osobe. Ako čovjek ne želi napustiti samoga sebe, tada mora u osnovi smatrati ono što već postoji nečim što treba preuzeti i sačuvati, sve dok se ne pojavi dokaz suprotnoga. Može se živjeti i rasti samo iz onih korijena koji već žive — i to upravo onako kako žive — samo iz onog početka u koji čovjek polaže svoje izvorno povjerenje u život. Međutim, jedno mi je uvijek ostalo jasno — unatoč svim napastima protiv vjere, koje sam, vjerujem, i sam morao proći — jedno me održalo dok sam se toga držao: uvjerenje da ne smijemo dopustiti da ono što je naslijeđeno i predano bude progutano prazninom svakodnevice, duhovne ravnodušnosti ili apatičnim i sumornim skepticizmom, nego najviše nečim snažnijim — nečim što nas poziva na veću slobodu i u neumoljivije svjetlo. Svakako, i naslijeđena vjera oduvijek je bila vjera izložena napasti i podložna iskušenjima. No ja sam je uvijek doživljavao kao vjeru koja me pitala: „Hoćeš li i ti otići?“ i na što sam mogao samo odgovoriti: „Gospodine, kome da idem?“ Uvijek sam je doživljavao kao snažnu i dobru vjeru, i jedini mogući razlog koji bi mi dopustio da je napustim bio bi dokaz suprotnoga. A nitko — pa ni moje životno iskustvo — nije mi pružio takav dokaz.
Shvaćam da bi takav dokaz morao biti vrlo dubok i sveobuhvatan. U životu, naravno, postoje mnoge poteškoće i mnoga gorka iskustva. Ali jasno je da nijedna poteškoća ne može biti uzeta kao razlog protiv moje vjere ako nije jednaka dostojanstvu i dubokoj ukorijenjenosti onoga što pokušava ugroziti i promijeniti. Mogu postojati mnoge intelektualne poteškoće u području pojedinih znanosti — poput povijesti religije, biblijske kritike ili rane povijesti kršćanstva — za koje nemam izravno i u svakom pogledu zadovoljavajuće rješenje. No takve su poteškoće previše pojedinačne i — u usporedbi sa stvarnošću postojanja — objektivno premalene da bi se na njima temeljile odluke o konačnim pitanjima života. One nisu dovoljno težinske da bi određivale cjelinu neizrecivo dubokih slojeva života. Moja vjera ne ovisi o tome jesu li egzegeti ili Crkva već pronašli ispravno tumačenje prvog poglavlja Knjige Postanka — niti o tome je li neka odluka Biblijske komisije ili Svetog oficija posljednja riječ mudrosti. Takvi su argumenti, stoga, od samog početka promašeni.
Naravno, postoje i druge, dublje napasti. No upravo one iznose na vidjelo pravo kršćanstvo, pod uvjetom da se s njima suočimo iskreno i istodobno ponizno. One dosežu srce, najdublje središte života; prijete mu i suočavaju ga s krajnjom upitnošću ljudske osobe kao takve. Ali upravo na taj način mogu za čovjeka biti porođajni bolovi istinskog rađanja kršćanskog postojanja. Sama argumentacija ljudskog postojanja čini da se čovjek osjeća usamljenim, kao da je postavljen u samoću, kao da je uključen u beskonačan pad. Ona ga, na neki način, prepušta njegovoj slobodi — a ipak se ne osjeća sigurnim u tu slobodu. Čini da se osjeća kao okružen beskonačnim oceanom tame i golemom neistraženom noći — stalno uspijevajući preživjeti od jedne slučajnosti do druge. Ona ostavlja čovjeka krhkim, siromašnim, uznemirenim boli vlastite uvjetovanosti. Uvijek ga iznova ostavlja uvjerenim u njegovu ovisnost o pukom biološkom, o smiješnim društvenim elementima i o tradiciji (čak i onda kada joj proturječi). Osjeća kako je smrt konačna granica preko koje sam ne može prijeći. Osjeća kako ideali njegova života slabe i gube svoj mladenački sjaj. Iskustveno doživljava kako čovjek postaje umoran od svih pametnih govora na vašaru života i znanosti — pa čak i od same znanosti.
Pravi argument protiv kršćanstva jest iskustvo života, to iskustvo tame. I uvijek sam nalazio da iza tehničkih argumenata koje učeni iznose protiv kršćanstva — kao krajnje sile i apriornog stava koji podupire te znanstvene sumnje — uvijek stoje ta krajnja iskustva života koja duh i srce čine sumornima, umornima i očajnima. Ta iskustva nastoje se objektivirati i učiniti izražajnim u sumnjama učenjaka i znanosti, bez obzira na to koliko te sumnje same po sebi mogu biti teške i koliko ih treba ozbiljno shvatiti. No upravo to iskustvo ujedno je i argument kršćanstva. Jer što kršćanstvo govori? Što naviješta? Unatoč složenom izgledu njegove dogmatske i moralne teologije, ono govori nešto sasvim jednostavno — nešto jednostavno što svi pojedinačni kršćanski dogmati na neki način izražavaju (premda se ta jednostavnost možda vidi tek kada su oni već izrečeni).
Što, dakle, kršćanstvo doista proglašava? Ništa drugo nego to da veliko otajstvo zauvijek ostaje otajstvo, ali da to otajstvo želi komunicirati samo sebe u apsolutnom samodarivanju kao beskonačno, neshvatljivo i neizrecivo biće čije je ime Bog — kao darujuća blizina ljudskoj duši usred njezina iskustva vlastite konačne praznine. Ta je blizina postala stvarnost ne samo u onome što nazivamo „milost“, nego i u opipljivoj stvarnosti onoga kojega nazivamo Bogočovjekom. U ta dva načina božanskog samopriopćenja — kako po svojoj radikalnoj, apsolutnoj naravi, tako i zbog istovjetnosti Božjeg „postojanja-u-sebi“ i njegova „postojanja-za-nas“ — također nam se priopćuje i tako objavljuje dvostrukost unutarnjeg božanskog odnosa: drugim riječima, ono što ispovijedamo kao Trojstvo osoba u jednom Božanstvu. Ljudska osoba, međutim, ta tri apsolutna otajstva kršćanske vjere (to jest Trojstvo, utjelovljenje i milost) doživljava kroz svoje neizbježno iskustvo činjenice da je utemeljena u ponoru nerazrješivog otajstva, te kroz doživljavanje i prihvaćanje toga otajstva (to je ono što nazivamo „vjerom”) kao ispunjavajuće blizine, a ne kao goruće osude, u dubini svoje savjesti i u konkretnosti svoje povijesti (jer oboje su konstitutivni elementi njezina postojanja).
To da je to radikalno otajstvo blizina, a ne udaljenost, samodarivajuća ljubav, a ne sud koji izbacuje ljudsku osobu u pakao vlastite ništavnosti — čovjeku je teško prihvatiti i povjerovati. Ono nam se može činiti kao svjetlo koje je gotovo tamnije od naše vlastite tame. Doista, može zahtijevati, i u određenom smislu prožeti i potrošiti, svu snagu naše duše i srca, naše slobode i čitavog našeg postojanja, da ga prihvatimo. I ipak, zar u svijetu i u čovjeku nema toliko svjetla, toliko radosti, ljubavi i slave, iznutra i izvana, da nam omogući reći kako se sve to može objasniti samo apsolutnim svjetlom, radošću, ljubavlju i slavom — apsolutnim bićem, a ne praznim ništavilom koje ne može ništa objasniti — iako ne možemo razumjeti kako uopće može postojati ta naša smrtna tama i ništavilo ako postoji beskonačnost punine, makar kao otajstvo? Zar ne mogu reći da imam pravo držati se svjetla (iako je ono slabo) prije nego tame — sreće prije nego paklene muke vlastitog postojanja? Karl Rahner "The Content of Faith"Ti inženjerske struke, a ja obična bitanga. Nasjedaš na priče Alen Fućaka, ja obična bitanga čitam Karl Rahnera. Pa tko je onda tu lud?! 
|
|
Login
Registracija
FAQ
Traži
