Katolički odgovori

Hvala Fran, razmišljajući u dubinama ovih riječi zapazio sam nešto što je pisac napomenuo a što nam se često događa da vjeru i Isusovo djelo uzimamo zdravo za gotovo i da smo se prestali čuditi, diviti, oduševljavati a to se pretače i u obični život, danas ćeš rijetko čuti da se neko oduševi nad riječima i djelima bližnjeg da kaže bravo ili da zapamti nešto dobro kod drugog itd....nema te dječije radosti i oduševljenja...knjiga je vrh prijatelju željno iščekujem nastavak...

Slažem se prijatelju. Knjiga je stvarno dobra. A gle! Romano Guardini. Čovjek zna kaj piše.


Na primjeru toga časnika uviđamo kako je Gospodin sa svojim poslanjem trebao biti prihvaćen: velikodušno, radosno, spremno. Kako je to moglo biti lijepo! A ovako, kao da se Isusu na putu svako malo ispriječilo koje srušeno stablo, kao da posvuda vrebaju stupice njegovim nogama da ga obore. Jednom tradicija, drugi put zabrana, treći put učenjačke prepirke; skučenost, sitničavost, nerazumijevanje na svakom koraku. Svuda se javlja nepovjerenje, zavist širi svoj otrov, ljubomora zadaje muke. Njegov navještaj nailazi na prigovore i protivštine. Njegova se čuda niječu; razlozi i namjere namjerno se blate; njegova se čuda proglašavaju zločinom, zato što se događaju subotom, kada se čuda ne smiju činiti (Mk 3,2); naposljetku se ta čuda proglašavaju čak djelom Sotone (Mk 3,22)! Podmuklo ga se nastoji uhvatiti; postavljaju mu se varljiva pitanja puna zamki ne bi li ga se dovelo u proturječnost s postojećim službenim učenjem (Mt 16,1 i 19,3). Morala je biti strašna usamljenost u kojoj je Isus živio, usamljenost Sina Božjega kojega su ljudi svezali svojim lancima. Kakva je zapravo bila poruka koju je on donio? Poruka božanske punine, jednostavno rečeno. „Isus Krist... nije bio ‘Da!’ i ‘Ne!’ nego u njemu bijaše ‘Da!’“, kaže Pavao (2 Kor 1,19). Onaj koji od Boga dolazi ne pravi razliku i iznimke, ne poznaje ograničenja i suzdržanost, nego dolazi u punini slobode i velikodušnosti. To nije nikakav promišljen sustav, nikakva teška asketska doktrina, nego punina Božje ljubavi koja se razlijeva u svom obilju. To je smjelost Boga koji daje sama sebe i zauzvrat traži čovjekovo srce. Sve za sve.

Mi to tako kažemo, znajući da time izričemo sud nad samim sobom. Zar se mi možda razlikujemo od spomenutih likova u Evanđelju? Je li Gospodin našim kukavičlukom manje skučen? Je li našom tromošću manje pritisnut k zemlji? Je li našom suzdržanošću i lukavošću manje sapet? Podaj nam, Gospodine, svoje svjetlo i iskrenost srca! Ubrzo zatim, u trinaestoj glavi Matejeva Evanđelja, slijedi prispodoba o sijaču. Isus govori o sudbini poruke: riječ o Kraljevstvu posijana je te nešto pade na dobru zemlju, nešto na kamenito tlo gdje nemaše dosta zemlje, ili pak na tvrdi put gdje ne može niknuti. Što u toj prispodobi mogu značiti izrazi ,,dobro“, „manje dobro" i ,,loše“, ako ne spremnost? A ipak je teško shvatiti da bi Kristova riječ, puna svemoguće istine i stvaralačkoga Duha, mogla ostati neplodnom. I onaj potresni zov: „Tko ima uši, neka čuje!“ (Mt 13,9)... Ta izjava, i druge, njoj slične, koje obiluju istinom i stvaralačkim duhom, samo što nisu izgovorene. Bliži se vrijeme odluke. Osjećamo kako se približava. Riječ Božja nije jednostavno iznesena, ona priziva i uzrokuje sudbinu. Ona neće samo stajati, čekajući kad će je netko primiti, već sama stvara vrijeme u kojem želi doprijeti do ušiju. Na kraju odlomka o časniku stoji: ,,A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi“ (Mt 8,11—12). Vrijeme u kojem je Riječ ponuđena narodu Saveza — istječe. Nakon toga bit će ponuđena drugima. Nije stvar u tome da Riječ više neće biti ponuđena, da više neće biti mogućnosti slušanja te Riječi i posljedično spasenja; posljedica će biti da onaj koji ne želi slušati odsad nadalje Riječ naprosto više neće ni moći čuti. „Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati — i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati — i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim“ (Mt 13,14—15). Riječ Božja živa je zapovijed koja u sebi nosi mogućnost svoga ispunjenja. Ona dolazi i u svojem dolasku stvara čas odluke. U slučaju da nije prihvaćena, ne samo da će proći čas, već je otvoren put u propast. Čovjek zacijelo zastane nad ovim riječima — nužno se pita je li on sam uspio ugrabiti taj čas? Taj tekst zahtijeva tumačenje; podložimo se, dakle, njegovu sudu. Moramo znati da se te riječi odnose i na nas, i da trebamo moliti Boga da bude strpljiv... Ako Riječ ne nailazi ni na kakvu spremnost, a vrijeme je isteklo, onda se Riječ povlači od ušiju, štoviše čini te uši nesposobnima za slušanje. Odmiče se od srca i ne samo to, već okoštava srce. Čovjek se nakon toga prilagođava svijetu; postaje možda sposoban, mudar i plemenit, možda stječe brojne dobre osobine i kvalitete, ali ostaje zatvoren za poruku koja dolazi s Kristom. No „što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi" (Mt 16,26)? Postoji jedna velika tajna o Bogu, a to je strpljivost. On je Gospodin. On ne postupa sukladno zakonu koji vrijedi „za sve“ pa tako i za njega. Pravednost je on sam. Nije ispravno reći da njegova volja želi ono što je ispravno, nego: ono što je njegova volja, to je jedino ispravno. Ako on nešto traži, a čovjek mu nije poslušan, tada se on upravo time ravna i nema više nikakva prigovora... Ali Bog nam je objavio da time još nije sve rečeno o njegovu stavu. Tijekom cijele povijesti spasenja, od raja zemaljskoga naovamo, proteže se poruka o strašnom Božjem sudu, ali i o njegovoj silnoj strpljivosti. Čovjek ne smije umanjivati snagu svetoga poziva, ni pod koju cijenu, ali kad bi sve o tome ovisilo, morali bismo očajavati. Ipak, tu je i objava Božje strpljivosti. Riječ je o istinskoj Objavi, jer sadrži u sebi tajnu — tajnu da on može produžiti taj čas — štoviše može ga ponovno vratiti. Romano Guardini "Gospodin"

Ovo je tako dobro, prvo te dovede do toga da nema izlaza a onda na kraju ipak nada za one koji znaju da su promašaj da nisu odgovorili kad je trebalo....Bravo Fran samo nastavi...

Hvala na podršci. Ja sam to krenuo nekak šašavo citirati. Nisam očetivao toliki interes za knjigu, interes tolikog broja ljudi. Možda sam od početka trebao krenuti od - početka.



PREDGOVOR AUTORA


Onaj tko se odluči govoriti o osobnosti i životu Isusa Krista mora točno znati što hoće i gdje su granice takvu htijenju. Mogao bi, doduše, u duhu našega vremena, pokušati sa psihologijom Isusa Krista, ali ona ne postoji. O Franji Asiškom postoji svojevrsna psihologija — sve dok u njemu, običnu čovjeku, nema nečega što ga nadilazi, ali pomoću čega se postaje pravim čovjekom u Božjem smislu, na što misli Pavao kad kaže da neka nitko „ne prosuđuje duhovnog čovjeka“ (1 Kor 2,15). Bilo bi dakako moguće, i bila bi to zacijelo vrlo lijepa zadaća, istraživati korijene te čudesne osobnosti; vidjeti čime su uvjetovane crte njezina bića; odakle to da se u njoj sudaraju tako proturječne snage, a istovremeno se ipak ostvaruje takva jedinstvenost i tako dalje. O Isusu Kristu čovjek ne može ništa kazati, osim u vrlo ograničenu smislu. Pokuša li čovjek to ipak učiniti, razorit će njegovu sliku. Naime, u dubini njegove osobnosti nalazi se otajstvo Sina Božjega koje odbacuje svaku „psihologiju"; tajna kojom kršćaninovo neprosuđivanje zadobiva odsjaj podarene milosti. Čovjek može u biti činiti samo jedno: pokazivati uvijek s novih polazišta kako sva svojstva i bitne osobine Kristova lika završavaju u nedokučivosti; razumije se, u nedokučivosti koja obiluje beskonačnim obećanjem. Ili, moglo bi se pokušati s „Isusovim životopisom", kao što se već puno puta pokušalo. Međutim, strogo uzevši, ni to nije moguće. Život Franje Asiškoga može se prikazati — ukoliko se i ovdje svakom zašto i odakle ne suprotstavlja tajna rođenja odozgor i tajna Božje milosti. Pa ipak, može se istraživati, recimo, kako on stoji u svom vremenu; kako ga to vrijeme podnosi i kako ono utječe na njega; kako snage toga vremena preuzima na sebe, kako izražava njihov život, a da pritom ipak ostaje svoj; na koji način traga za Jednim u kojem je moguće njegovo ispunjenje; koje stranputice, koji doživljaji sukobljavanja, koji stadiji ispunjenja prožimaju to traganje i tako dalje. To je moguće i kod Isusa, no samo do određene granice. On posve sigurno pripada određenom povijesnom kontekstu i zato poznavanje snaga koje su u tom kontekstu bile djelatne sigurno doprinosi tome da se njega samoga može bolje razumjeti; ali se ni njegovo biće ni njegovo djelovanje ne smiju izvoditi iz povijesnih datosti, jer on proizlazi iz tajne Boga i vraća se u nju, pošto je „među nama živio - počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bi uzet od nas“ (Dj 1,22). Štoviše, mogu se utvrditi određeni događaji od presudna značenja u njegovu životu, može se u njima prepoznati smisleno usmjerenje i vidjeti kako se taj smisao ostvaruje; međutim, ne može se nipošto dokazati neki vlastiti „razvoj “. Jednako tako ne može se put njegove sudbine i način na koji on ostvaruje svoju zadaću svoditi na ,,motive“, budući da posljednje ,,zašto“ proizlazi iz nedokučivosti onoga što on naziva „voljom Očevom" i ne podliježe nikakvu povijesnom osvjetljenju. To što čovjek može učiniti propisuju već Evanđelja: od rečenica koje govore da „Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi" (Lk 2,52); da je bio ,,u punini vremena rođen od žene" (Gal 4,4) i da je odrastao u dobro poznatoj povijesti, od tih nam rečenica valja prihvatiti uvjerenje da se ovdje radi o dubokoj povezanosti lika i događanja, ali valja izbjegavati rješavanje te povezanosti na način uvriježena opisivanja povijesnih događaja; štoviše, kod neke zgode, riječi ili čina treba se uvijek znati zaustaviti, osluhnuti, dati se poučiti, pomoliti se i podložiti se.

Ova „razmatranja" ne teže nikakvoj cjelovitosti. Ona nisu pokušaj zaokružena prikaza Isusova života, već se u njima iznose uvijek pojedinačne riječi i zgode. Ona ne žele razvijati ljudski lik u njegovoj dosljednosti, već ocrtavaju najprije jedan vid toga lika, potom drugi, i tako redom, na način kojim ti vidovi postaju i te kako životnima. To nisu znanstvena izlaganja, nije to ni povijest ni teologija, nego su to duhovni nagovori, godinama održavani kod nedjeljnoga bogoslužja, i zato ne žele ništa drugo nego u mjeri u kojoj je to moguće ispuniti onu zadaću koju je zadao sam Gospodin: naviještati njega, njegovu Radosnu vijest i djela. Njihovu autoru ne preostaje drugo nego kazati da nije htio podati ništa ,,novo“; ni novu definiciju Krista ni bolju kristološku teoriju. Ovdje se ne radi ni o čemu novom, nego se radi o vječnom. A kad ovo naše prolazno vrijeme prijeđe u vječno - ono bi zaista moglo biti „novo", čisto, plodonosno, vrijeme koje će izbrisati svu prašinu navike. Čitatelj će se možda tu i tamo susresti s neuobičajenim mislima. No one ne sadrže nikakav poseban zahtjev, već žele čovjeku pomoći u boljem promišljanju otajstva Boga, „otajstva pred vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim. Njima Bog htjede obznaniti kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave!" (Kol 1,26-27). Pred njim čovjekove misli ne znače mnogo. Čovjek se može njima služiti, može ih i odbaciti. Važno je samo jedno, a to je spoznaja koju nam je dao sam Krist kad je „počeo tumačiti Pisma" te je „gorjelo srce u nama" (Lk 24,27.32). Romano Guardini "Gospodin"

Može prijatelju dalje...

Uvijek!



PORIJEKLO I RODBINA


Kad bi u ono vrijeme netko u Kafarnaumu ili u Jeruzalemu pitao Gospodina: „Tko si ti? Tko su tvoji roditelji? Iz kojega roda dolaziš?" — on bi mogao odgovoriti onako kako je zapisano u osmoj glavi Ivanova Evanđelja: „Prije negoli Abraham posta, Ja jesam!" (Iv 8,57). A mogao bi odgovoriti i riječima iz druge glave Lukina Evanđelja gdje je rečeno da Mesija potječe „iz doma i loze Davidove" (Lk 2,4). Kako ustvari započinju u Evanđeljima izvješća o životu Isusa iz Nazareta koji je Krist, Pomazanik? Ivan traži izvor u otajstvu Božjega života. Njegovo Evanđelje počinje riječima:,,U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa... Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna... I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu — slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca — pun milosti i istine" (Iv 1,1—14). Izvor se, dakle, nalazi u Bogu. Bog je beskonačno živi Bog. Ali Bog postoji i živi drukčije od čovjeka. Objava nam govori kako ne postoji samo jedan Bog, u smislu u kojem se uobičajilo vjerovati u postkršćanskom židovstvu, u islamu i posvuda u novovjekovnoj svijesti. Bog biblijske objave ostaje u onom otajstvu koje Crkva izražava naukom o trojstvu Osoba i jedinstvu naravi. U tom otajstvu Ivan traži korijene Isusova života na zemlji: u drugoj najsvetijoj Osobi, u Logosu, u Riječi po kojoj Bog, Onaj koji se objavljuje, izriče puninu svoga postojanja. Objavitelj i onaj koga objavljuje ne mogu jedan bez drugoga i oni su jedno u ljubavi Duha Svetoga. Drugo obličje Boga, kojem se ovdje daje ime „Riječ", nazivamo i „Sinom", jer on objavljuje i govori o svom Ocu; a Duh Sveti nosi u Gospodinovim oproštajnim govorima milo ime „Tješitelj" i „Odvjetnik", koji čini da Isusova braća i sestre nakon njegova odlaska „ne ostanu kao siročad". Od toga nebeskog Oca, snagom Duha Svetoga, dođe Spasitelj k nama. Božji Sin posta čovjekom. On nije tek sišao u nekoga čovjeka da bi se u njemu nastanio, već je postao pravim čovjekom. Stvarno „postao", u to nema nikakve sumnje; tako da nitko ne može kazati da je on zazirao od niskosti tijela, te se povezao samo s nutrinom jedne posvećene duše, ili s uzvišenošću jednoga izabranog duha; Ivan to strogo naglašava: On je „tijelom (mesom) postao". Povijest i sudbina ne nastaju isključivo u duhu, već ponajprije u tijelu; toj istini morat ćemo se često vraćati. Međutim, Bog je došao kao Spasitelj, da bi kao čovjek imao i povijest i sudbinu. On je došao k nama utjelovivši se, tako utemeljivši novu povijest. Sve što se prije događalo Bog je odredio tako da se zbivalo „prije rođenja Gospodina našega Isusa Krista", na to je rođenje čekalo i pripravljalo ga. A sve ono što slijedi poslije toga događaja odredio je tako da će se prosuđivati po prihvaćanju ili odbacivanju njegova utjelovljenja. On je „boravio među nama" - točnije prevedeno: „On je među nama imao svoj šator." Međutim, šator Logosa bilo je njegovo tijelo; sveti šator Božji među ljudima; zadužbina među nama; hram na koji je Isus mislio kad je odgovorio farizejima: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići" (Iv 2,19). Između vječnoga početka i postajanja tijelom u vremenu leži tajna utjelovljenja. Ta se činjenica u svoj strogoći i svom metafizičkom snagom nalazi kod Ivana. Kod njega nema one ljubazne raskoši likova, intimnih događanja koja Lukinu poruku čine tako bogatom. Sve se svodi na ono krajnje, istovremeno silno i jednostavno: na Logos, na tijelo, na stupanje u svijet; na vječno porijeklo, na opipljivu zemaljsku stvarnost, na tajnu jedinstva. Posve drukčije izgleda početak Kristova bivanja na zemlji u Matejevu, Markovu i Lukinu Evanđelju. Marko uopće ne govori o utjelovljenju. Prvih osam redaka govore o preteči, a potom odmah nastavlja: „Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana" (Mk 1,9). Matej i Luka navode Isusovo rodoslovlje: put jednoga naraštaja kroz povijest. Kod Mateja se to rodoslovlje nalazi na početku Evanđelja. Ono počinje s Abrahamom, ide preko Davida i niza judejskih kraljeva do Josipa, „muža Marijina, od koje se rodio Isus koji se zove Krist" (Mt 1,16). Kod Luke se rodoslovlje nalazi u trećoj glavi, nakon izvješća o Isusovu krštenju. „Kad je Isus nastupio, bilo mu je oko trideset godina. Bijaše - kako se smatralo - sin Josipov, Elijev, Matatov, Levijev" i tako dalje, kroz čitav niz imena, o čijim nositeljima ništa pobliže ne znamo, sve do Davida; zatim preko njegovih prethodnika do Jude, Jakova, Izaka, Abrahama te preko slavnih imena iz pretpovijesnih vremena kao što su Noa, Lamek, Henok, sve do Adama, „kojega je Bog stvorio" (Lk 3,23—38).

Pitamo se kako su mogla nastati dva tako različita rodoslovlja: neki misle da prvo rodoslovlje pripada zakonu, dakle Josipu koji je po zakonu bio Isusov otac. A drugo bi rodoslovlje bilo krvno rodoslovlje, koje pripada Mariji; a budući da se žensko ime po starozavjetnom pravu nije smjelo navoditi u rodoslovlju, to je ime zamijenjeno Josipovim imenom. Tome valja dodati i gledište o leviratu ili braku s udovicom, prema kojem neoženjeni muškarac mora oženiti udovicu svoga brata, ako je ovaj umro bez djece, te prvo dijete pripada rodoslovlju umrloga, a ostala djeca ostaju u rodoslovlju tjelesnoga oca. Zbog različitih gledišta navedene su i različite vrste rodoslovlja. Činjenica da se Marijino rodoslovlje nalazi upravo kod Luke mogla bi to značenje učiniti vjerojatnim, jer upravo je Luka taj koji nam je osobito prikazao Majku Gospodinovu. No ovdje se ne želimo dalje baviti ovim zamršenim pitanjima. Čovjek se uistinu može zamisliti nad nizom imena u tim rodoslovljima. Uz dostojanstvo koje im pripada po Riječi Božjoj, ta imena posjeduju i sama po sebi veliku povijesnu uvjerljivost. Nekoć su stari narodi imali vrlo pouzdano pamćenje. S vremenom su rodoslovlja plemenitih rodova bila pohranjivana u hramskim arhivima, što znamo iz zapisa da je Herod takve isprave dao uništiti, jer je bio skorojević te je ponosu starih obitelji htio oduzeti mogućnost da se uspoređuju s njim. Koliko nam već sama ta imena govore! U njima izranjaju najprije, tijekom dugih tamnih stoljeća naovamo, likovi iz prapovijesti: Adam, ispunjen nostalgijom za izgubljenim blaženstvom raja; Set koji mu se rodio, pošto je Kajin ubio brata Abela; Henok, o kojem je napisano kako je živio bogougodnim životom i kako je bio uznesen na nebo... Tu je zatim prastari Metuzalem (Metušalah); pa Noa, okružen zastrašujućom orljavom velikoga potopa... I tako redom jedan iza drugoga, na putu kroz tisućljeća, od raja zemaljskoga do čovjeka kojega je Bog pozvao iz zavičaja i doma očinskoga da bi s njim sklopio savez: do Abrahama koji je „povjerovao" i koji je bio „Božjim prijateljem"; do Izaka, sina kojega je dobio na dar kao čudo i kojega je opet primio, nakon što je bio spreman žrtvovati ga; do Jakova, unuka koji se borio s anđelom Božjim - ti likovi utjelovljuju najjači element Staroga zavjeta: ovozemaljski živjeti, a ipak hodati pred Bogom. Oni su građeni od najčvršće zemaljske stvarnosti, najpovezaniji sa svim stvarima ljudskoga života; međutim, njima je Bog tako blizak, on je u njihovu biću i govoru, u njihovim dobrim i lošim djelima tako očit da su oni doista stvarna objava... Jakovljev sin Juda nastavlja rodoslovlje preko Peresa i Hesrona, dalje do kralja Davida. S njim započinje velika i slavna povijest naroda. Najprije beskonačne borbe, potom duge godine vladavine mira pod Salomonom. Ali već u njegovoj starosti kraljevstvo je postalo nevjerno. Ono potom nastavlja putem koji vodi u sve veću tminu; katkad uzdignuto, zatim opet poraženo; nastavlja putem ratova, nevolja, provala i grozota, do razaranja kraljevstva i „odvođenja u Babilon". Tamo se izgubio sjaj rodoslovlja. Romano Guardini "Gospodin"

Hvala Fran, može dalje...

Hvala Fran, može dalje....

PRIJATELJU moj! Dozvoli samo da stavim nešto o molitvi. To je odlomak iz jedne knjige, gdje jedan svećenik piše o svojem iskustvu molitve. Prepričava događaje kad su ga rusi gorko prišrafili. Piše zanimljive stvari o molitvi. Evo stavim u dva-tri posta, preglednosti radi.



Svakog poslijepodneva molio sam tri krunice - jednu na poljskom, jednu na latinskom i jednu na ruskom - kao zamjenu za molitvu časoslova. Ponekad sam čak pjevao himne na poljskom, latinskom ili engleskom - pjesme kojih sam se sjećao iz djetinjstva, razdoblja isusovačke naobrazbe ili crkvene pjesme iz ruske liturgije, koje sam toliko trudio naučiti dok sam bio na Russicumu u Rimu. Znao bih provesti sate pokušavajući se prisjetiti zaboravljene rečenice ponavljajući pjesmu dok ne bi zazvučala ispravno. Mislim da je to ponekad bilo više mentalna vježba nego molitva. Bio je to način da ispunim vrijeme - a vremena sam imao napretek. ,,Qui cantat bis orat!“ („Tko pjeva, dvostruko moli") - stari je redovnički aksiom. Nerado bih tvrdio da je Bog bio dvostruko zadovoljan mojim pjevanjem u Lubianki, ali siguran sam da je razumio. Budući da sam čovjek, činio sam iste pogreške u molitvi koje čini svaki čovjek. Primjerice, molio sam za obraćenje istražitelja, ali nitko od njih nikada nije pokazao ni najmanji znak obraćenja. Žarko sam molio za više hrane. Zatvorska hrana bila je siromašna i nedostatna, a ratno racioniranje u Lubianki dovelo je do još oskudnijih porcija nego što je to bilo uobičajeno. Bio sam stalno gladan toliko da mi je prva misao nakon posljednje žlice rijetke juhe ili posljednje kapljice vruće vode pri svakom obroku bila izračunati koliko vremena treba proteći do sljedećeg obroka. Nije bilo moguće izbjeći takve misli u ekstremnoj gladi koju smo trpjeli u tim danima. Tjelesna žudnja za više hrane, koja bi nastajala nakon svakog minimalnog obroka, nakratko je potisnula sve druge misli. A grčevi od gladi, kad bi se vratili, bili su toliko jaki da ni za koju drugu bol i patnju nisi mogao vjerovati da su joj jednaki. Iskreno, pomisao na suicid silom je dolazila u svijest kao način da se prekine ta agonija. A neki su, kako sam čuo, zaista pribjegli tom obliku smrti radije nego da budu izloženi mučenički sporoj smrti od gladi. Ipak, koliko god sam molio, nisam dobio dodatnu porciju hrane ili šalicu vruće vode. Postovi, odricanja i samonametnuta pokora koju sam prakticirao u prošlosti donekle su mi pomogli da mogu podnijeti muku gladi koju smo morali otrpjeti u tim zatvorskim godinama. Barem za mene ovo nije bilo novo iskustvo, osim po svojoj jačini. Vrlo brzo shvatio sam da molitva ne uklanja tjelesnu bol ili duhovnu patnju. Međutim, daje određenu moralnu jakost da se teret strpljivo podnese. Zasigurno, molitva mi je pomogla u svakoj krizi. Postupno sam također naučio pročistiti vlastitu molitvu i ukloniti iz nje samoljubne elemente. Naučio sam moliti za istražitelje, ne da oni počnu gledati stvari na moj način ili da spoznaju istinu, pa da moja patnja završi, nego zato što su i oni bila Božja djeca i ljudska bića kojima je trebao Njegov blagoslov i milost. Naučio sam prestati tražiti još kruha za sebe i, umjesto toga, prikazivao svoju patnju, grčeve od gladi, za mnoge druge u svijetu i u Rusiji koji su u to vrijeme proživljavali sličnu agoniju ili čak veće patnje. Silno sam se trudio ne brinuti se što donosi sutra, što ću jesti, što ću odjenuti, nego sam radije tražio Božje Kraljevstvo i Njegovu pravdu, Njegovu volju za mene i za čitavo čovječanstvo. „Budi volja Tvoja." To je bio ključ, a polako sam spoznavao kako je savršena molitva Očenaš, molitva Gospodnja. „Gospodine, nauči nas moliti", rekoše učenici, a u svom odgovoru Gospodin objasnio je čitavu teologiju molitve vrlo jednostavnim riječima, iscrpnu u svom sadržaju, a opet namijenjenu svim ljudima, bez razlike. Ljudski um nije mogao razviti bolji obrazac molitve od onog koji nam je dao sam Gospodin. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"

Fran ova knjiga je mrak, možeš kombinirati obe i citirati ovdje.....hvala puno prijatelju za ovo...

HVALA prijatelju!


ISPITIVANJA


„Kad vas budu vodili na izručenje, ne brinite se unaprijed što ćete govoriti, nego govorite što vam bude dano u onaj čas. Ta niste vi koji govorite, nego Duh Sveti." Koliko su mi često te riječi prolazile glavom tijekom ispitivanja NKVD-a u Lubianki ili riječi koje je zabilježio sveti Luka: „Stoga uzmite k srcu: Nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti ni oduprijeti nijedan vaš protivnik." Koliko sam često razmišljao kako bi bilo dobro dobaciti istražitelju briljantnu doskočicu, argument na koji neće moći ništa odgovoriti! Ali nije to tako išlo. Kad su me prvi put pozvali na ispitivanje, osjećao sam se opušteno i samouvjereno. Znao sam da je optužba da špijuniram za Vatikan, pod kojom su me pritvorili i zbog koje su me odveli u moskovsku Lubianku, bila potpuno lažna i očito (bar sam ja tako mislio) apsurdna. Nije bilo moguće da tako nevjerojatnu optužbu ozbiljno shvatimo, a bio sam siguran da ni viši dužnosnici NKVD-a neće tu optužbu uzeti za ozbiljno kada se pobliže pozabave mojim slučajem i doznaju sve činjenice. Po tom pitanju, čekalo me grubo otrežnjenje. Još uvijek ne znam jesu li zaista vjerovali u tu optužbu. Možda je netko od nadređenih smatrao da je nemoguće ili opasno priznati da je sav ovaj napor uložen u nekog nebitnog, pa su istražitelji dobili naputak da dokažu kako nije bilo nikakve greške. Koji god bio razlog, ozbiljno i ustrajno su radili na tome da me navedu da priznam krivnju, koliko god se to meni činilo nezamislivim. Bili su nemilosrdni i temeljiti, dobri u svom poslu. Kad su ispitivanja započela u Lubianki nakon početnog razdoblja provedenog u samici, trajala su bez prestanka. Ponekad su ispitivanja trajala više dana uzastopce. Cjelonoćna ispitivanja bila su rutinska. Iz nekog razloga bila su im draža od dnevnih razgovora. Izmijenilo se mnogo istražitelja koji su koristili različite metode. Na mahove su bili prijateljski ili neprijateljski raspoloženi, šarmantni ili su me psovali, ljutiti ili hladni, prijetili mi ili bili glas zdravog razuma. Ali njihov cilj uvijek je bio isti. Kako su ispitivanja napredovala, postavljala su mi se uvijek ista fiksna pitanja koja su bila tiskana na papiru koji je stajao na stolu. Istražitelj bi na veliki komad papira zapisivao moje odgovore. Često je obraćao vrlo malo pažnje na ono što sam zaista govorio. Pisao je bez prestanka, valjda jer se to od njega očekivalo, i činilo se da je ulagao vrlo malo truda da shvati što sam pokušavao reći ili objasniti. S vremena na vrijeme, naslonio bi se u svom stolcu i pročitao mi što je napisao. Pitao bi me je li to u osnovi točno. Pokušao bih istaknuti da je izvrnuo značenje bilo kakvog činjeničnog sadržaja kako bi se uklapao u unaprijed zamišljeni obrazac. Većina toga bila je pažljivo formulirana u krilaticama. Moja prisutnost među radnicima u Teplaja-Gori, primjerice, zabilježena je kao da sam bio vanjski agitator koji je došao potaknuti mase da se pobune protiv režima i sustava.

U početku sam nastojao argumentirano odgovarati na te stvari ili navesti ispitivača da promijeni ono što je napisao. Ako bi se uopće udostojao uvažiti moju žalbu, vrlo bi općenito odgovorio da je napisao činjenice onako kako one izgledaju u očima sovjetskog zakona. Sovjetski ustav dopuštao je prakticiranje vjere na individualnoj bazi, ali je zabranjivao propovijedanje vjere. Ta je odredba očito bila mudra jer je pod izlikom poučavanja vjere Crkva zapravo naučavala mržnju prema komunizmu. Izjave Pape o komunizmu bile su dovoljno jasan dokaz za to. No, on nije bio ondje kako bi o tome raspravljao. Njegov posao nije bio otkriti jesam li uključen u kakvu zavjeru protiv vlade - moja prisutnost u zemlji kao stranog svećenika bila je dovoljan dokaz da to bude neupitno - nego je trebao otkriti sve detalje zavjere, uključujući druge osobe koje su možda upletene, kako se zavjera financira, koja će se sredstva koristiti i koje se organizacije možda udružuju sa mnom. Konačno, optužio bi me da krijem od njega informacije i predlagao da se ozbiljno latimo posla. Nakon što sam prošao ista pitanja i iste odgovore s velikim brojem istražitelja jednostavno sam prestao raspravljati. Umjesto toga fokusirao sam se na pokušavanje davanja uvijek istog odgovora jer bi se najmanja varijacija s moje strane tretirala kao pogreška, slaba točka moje priče koju treba napasti i istražiti kako bi me se uhvatilo da lažem ili proturječim. Ipak, kad bih ponavljao potpuno istu priču svaki put, davao iste biografske detalje i kronološki slijed, istražitelj se znao razbjesniti. To što su odgovori uvijek isti, tumačio bi kao dokaz da su zasigurno dio pažljivo zapamćene laži. Kako su se produljivali mjeseci ispitivanja, moj početni naivni optimizam i samopouzdanje ustupili su mjesto zamjeranju i odbojnosti. Postalo mi je gotovo nepodnošljivo suočiti se s još jednim ispitivanjem. Kad bi me stražar pozvao na još jedan prolazak slabo osvijetljenim hodnikom do ureda istražitelja, osjećaj odvratnosti bio je tako snažan da mi se čitavo tijelo fizički treslo. To je bilo nešto izvan moje kontrole i nikakvim naporom to nisam mogao spriječiti. Ono što je možda bilo najgore, počeo sam odustajati. Bio sam umoran od pokušavanja da ispravim krive interpretacije svakog mog čina. Jednostavno sam postao ravnodušan prema onome što je istražitelj govorio ili pisao. Činilo se beskorisnim išta više pokušavati. Smatrao sam nevažnim bilo kakav pokušaj i sveo svoje odgovore na ,,da“ ili ,,ne“ ili na rezervirano „ne znam“. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"

Hvala, može dalje....