Katolički odgovori

Često puta čujemo u nogometu kad igra naša reprezentacija da nam je pomogao Bog ili Gospa.
Evo sada i nedavna izjava Hrgovića da mu je Duh Sveti dao energiju ili da je Isus bio u njemu itd.

Kakvo je vaše mišljenje o tome?

Ljudi smo, izražavamo svoje emocije. Nisu to teološke izjave da ih važemo na taj način.
Uostalom, ponekad (istina puno rjeđe) se i poraz "pripiše" Providnosti jer smo na taj način spušteni na zemlji i poučeni poniznosti.

Mislim da je prirodno da netko, tko je u vjeri, gleda na događaje u svojem životu kroz prizmu vjere i Providnosti, to je subjektivno i normalno.
Ionako je Providnost jedan od najkompleksnijih pojmova o kojem filozofi i mistici stoljećima raspravljaju, ali realno nitko ga ne zna objasniti. Bića smo tragično ograničena uma i iskustva.

Što misliš o Dalićevom vođenju reprezentacije u Međugorje?
Da li je uredu moliti Boga za takve ciljeve, može li nam vjera služiti kao garancija uspjeha?

Mislim sve najbolje. Nitko se ne treba sramiti katoličke vjere u Hrvatskoj. Bio bi mi problem da to rade iz čistog folklora, ali mislim da nije tako.
Vjera nije garancija uspjeha (ako uspjeh definiramo mjerilima ovog svijeta), ali ponavljam, ljudi smo i emotivna bića. Kada si prestrašen ili sretan ili potišten ili goriš od želje, kome ćeš se obratiti nego Ocu? Točno je da postoji opasnost ako se to pretvori u trgovački odnos, Ti meni ovo, a ja Tebi ono, ali svećenici stalno upozoravaju na to i mislim da većina ljudi, bar podsvjesno, zna da sa Bogom ne trguješ.

Da. Sasvim je ok produhoviti se prije nečeg, napraviti duhovnu obnovu, naročito u Međugorju. To pomaže zajedništvu i uspjehu. Naravno, nitko ne misli da time kupuje uspjeh, znamo da je u sportu sve moguće i da je lopta okrugla. I igrači suprotnog tima se prekriže i pogledaju u nebo (ne mislim na sve, ali vidjela sam često).

Dobro pitanje. Spomenuo sam drugdje i za mene je 'hrgović' prelio čašu. Ne samo sa svojim izjavama, ako je uistinu rekao da mu je Duh Sveti dao snage da nakautira protivnika, nego i radi podrške podilazećeg klera i u tom slučaju.

1.Bog nije protiv razuma. Boks je nerazuman. Znam da je cro cap prije meča morao potpisati da u slučaju smrti koju potencijalno uzrokuje ili postane dionikom nema međusobnih tužbi.
Dakle, to što se naziva sport, što masa podržava je bolesno. U teologiji se naziva grijehom.

Sv. Pavao će reći da nitko ne ide protiv svoga tijela. Nekoliko boksača godišnje pogine direktno od meča, a ostale posljedice vjerojatno ne stanu u knjige.
Dakle, nikakva vjera gdje se ide protiv razuma. Osim kršenja 5 Božje zap. vezivati takav čin uz Boga je i blasfemično.

Sport treba biti rekreacija, nikakav izvor zarade.

Manje drastičan primjer su Kostelići. Također opasno poigravanje sa životom. Na sreću samo mnoge operacije.

Ovi primjeri protive se naravnom razumu. Jasni su i nekrštenima. Ako je zavoj, a ograničenje 60kmh tko bi normalan išao 120kmh. Tko bi takvoga žalio da aludiram na jednu izreku.

Samo pitanje moglo bi se podrobnije analizirati, teološki. No, namjerno sam odmah istakno ova dva primjera. Uzori?
Primimo se rađe knjige.
U tom slučaju vidjeli bi da su pogani Grci poznavali pojam razboritosti. U prof. sportu nepoznat.

Nije svaki sport na jednak način opterećen. Ipak, treba priznati distinkcije,nekada gledati širi kontekst.
No u kontekstu vjere nema govora o tome.

Sve detaljno objašnjeno. BRAVO!!!

Ne treba Hrgovićeve izjave poslije meča uzimati za ozbiljno jer su dane nakon dosta dobivenih jakih udaraca u glavu. Uostalom i ovdje su neki na početku pisali nesuvislo kao da su primali udarce u glavu pa se sada stanje popravilo.
Neke nespretne izjave nikako ne znače da vjeru ne treba javno ispovijedati.

Ima smisla što si napisao brate, jasno je da borilački sportovi nisu po PS-u kršćanstva i neki drugi ekstremni ali mene zanima nešto drugo a to je korištenje vjere u psihološke svrhe. Mi sebe uvjerimo da je Bog na našoj strani a što je sa onim drugim, nesvjesno koristimo vjeru kao garanciju uspjeha dok gradimo kulu oko vlastitog ja....bilo bi dobro kad bi svećenici više govorili o tome da naš uspjeh ili ne uspjeh nemaju vezu sa Bogom ali mi zato imamo potrebu da sami sebe uvjerimo u suprotno a tu ulazimo i u druge sfere pa i u samu duhovnost i naše očekivanje jer vršimo sve misa, pobožnosti itd gradeći određenu sigurnost, ta lažna sigurnost kad dođe na ispit a jednom će doći doživjeti će strahovit pad.....mi imamo i duhovnih osoba koje su se ubile...znao sam jednu vrlo pobožni i dobru ženu koja kad je dobila rak htjela je skočiti kroz prozor ja sam se onda čudio zanesen prakticiranjem vjera i intuzijazma i sigurnosti koje pruža vjera ali sad znam iz iskustva kad bi doživio nešto kao ta žena činio bi isto i gore.....sad mi je jasan stav pustinjaka oko ne suđenja drugih pa bili i najveći zločinci.....vrijeme duhovnika je prošlo premda je njihova pomoć od velike važnosti jer je žalosno da naše cjeloživotno prakticiranje vjere ne samo što nam nije pomoglo nego nas je učinilo još oholijima.....znaš kad će mo otkriti ovu istinu kad doživimo na vlastitoj koži po pitanju našeg života i naše obitelji nekakvu nevolju onda tek shvatiš da si ko i svi drugi ljudi oko tebe ateisti, bezbožnici i sl.i ne samo da si ko oni nego si i puno gori.....pogledaj samo kakve mi gluposti pišemo po forumu a istina je zapravo da to radimo ili iz dosade ili želimo pametovati ili si zamišljamo nekakav apostolat, mi zapravo gubimo vrijeme ovdje jer smo obične bitange eto to je istina o meni i čovjeku općenito bio on vjernik ili ne vjernik.

Ali mi to ne znamo. Ne znamo objasniti što je zaista Providnost, što je slobodna volja, kako Biće koje je izvan prostora i vremena i Kojemu je sve ovdje i sada, kako takvo Biće djeluje u našem prostor-vremenu gdje smo u potpunosti ograničeni slijednošću i strelicom vremena. Svećenici ne mogu reći da naš uspjeh ima ili nema veze sa Bogom, ali mogu upozoravati na opasnosti od pogrešne interpretacije (recimo trgovanje sa Bogom).

Svojedobno sam naletio na sjajan tekst pravoslavnog svećenika koji je govorio o pretjeranoj pažnji, čak i histeriji, kada se poneko ozdravljenje pripiše molitvi ili zagovoru ili slično. I daje odličan primjer u kojem majka moli za čudo ozdravljenja djeteta i dijete zaista ozdravi protivno svim medicinskim očekivanjima. Imamo čudo! Ali što je sa tisućama drugih majki koje su žarko molile i nisu dočekale čudo? A opet, neka svjedočanstva o čudesnim ozdravljenjima su takva da čovjek u svojem rezoniranju ne može drugo zaključiti doli da je riječ o nadnaravnoj intervenciji.

Dugo sam se mučio sa takvim promišljanjima, i na kraju je jedini odgovor dan u priči o Jobu i onom čuvenom Božjem gnjevu, kada Jobu objašnjava da jedno ograničeno ljudsko biće jednostavno ne može shvatiti Boga. Na kraju se sve svede na povjerenje. Ne znam i ne razumijem, ali Ti vjerujem čak i kada mi ništa nema smisla.

To je ljudska priroda koja često prekorači granice. Zar je drugačije u drugim područjima gdje čovjek djeluje? Burze, lov, znanost, sekte... svugdje smo skloni otići preko granice. Kompetitivnost i nadilaženje vlastitih granica je dio mnogih karaktera, a tu se lako izgubi smisao i kontrola. Ne čudim se popularnosti borilačkih sportova jer u svakom čovjeku postoji taj neki drevni instinkt za borbom i suočavanjem s opasnošću. Stvar je naravno granice i umjerenosti.

Načelno mislim kao i ti, profesionalni sport (ali i brojna druga područja ljudskog djelovanja) je postao brutalan, sve je usmjereno na komercijalni cilj i ne biraju se sredstva. Zbog toga sam ga prestao pratiti. Ne pratim više ništa, pa ni taj svepopularni nogomet koji mi se davno zgadio. Ali ne bih izdvajao sport kao nešto posebno loše, jer isto to vidim i u drugim područjima.

A to što se sportaši obraćaju Bogu ili povezuju uspjeh/neuspjeh sa Providnošću, ne vidim u tome nikakav izuzetak u smislu da drugi to ne čine.

Koga zanima evo zgusnut tekst vezan uz sport kao osvrt na nedavno najgledanije prvenstvo nogometno i svjetsko. Teško se danas odlučiti za čitalački angažman. Poticaj za tekst je veliki broj vjernika koji pretjeruju u navijanju ili im nedostaje razumijevanje događaja.

Tekst polazi od pretpostavke da život čovjeka završava u agoniji. U tom smislu je kamiličan (od kamilica), iako čitatelja može čuditi.

U pjesmi You got the love, Florenc and machine pjevaju:'prije ili poslije ono što voliš gubiš' (slobodan prijevod), a što koraca prije navedenom istinom.

Nogomet, pak, voli pobjednike; afirmacija kroz aplauz i identifikacija sa vještijima. Istina je pak dublja. Kod poraza - nogometnog - čovjek koraca bliže istini, a što se opaža u emociji tuge radi gubitka. Kažem istina, a budući da se ne prima izvana ne može se onda niti izgubiti izvanjskim utjecajem. Odakle onda tuga radi gubitka? Radi potrebe za afirmacijom aplauzom i radi identifikacije sa vještijima. Zar tuga gubitka jer je protivnik pogodio loptu u mrežu? Ukoliko se traži afirmacija aplauzom i identifikacija sa vještijima onda se tuga radi gubitka i javno ispoljava izazvana trivijalnošću u kojoj i završava. No, tuga i bol radi gubitka prisutne su neposredno i bez igranja odnosno gledanja utakmice. Utakmica je stoga tu samo okidač,jer se istina traži izvan sebe.

Interesantno kod utakmice jest što se fakt gubitka pokazuje javno kroz prije navedene emocije,a da bi otklonili prigovor pristranosti ili drugih interesa koje bi igrači mogli imati neka se pogledaju emocije gubitničkih navijača, a kojima se može, uz već navedene, pridodati zbunjenost, pa i očaj. Rekoh prije, nije utakmica uzrok tome nego prisutno stanje palog čovjeka, koji je izvan Boga izgubljen,ali radije u buci mnoštva traži sigurnost, iako nekima svjetsko prvenstvo biva bijegom od sivila svakodnevnice ili pak medijskog užasa i terora,što ne čini olakotnu okolnost, dok grijeh biva većim uz prizivanje Božjeg imena nad stvarnost u koju se, recimo tako, Sveti ne upliće (aktivnom voljom).

Što ako je nogometaš ili navijač vjernik, uveća li pobjeda radost življenja?

Ukoliko bi stvar ili radnja bila interesom od općeg dobra nesumnjivo. No, ukoliko je dobro partikularno tj. nauštrb drugoga onda radost izostaje bivajući zamijenjena 'slavljem' - redovito stoga bučnim, kao pokrivačem ispraznosti.

Aplauz, novac, željena afirmacija od strane mnoštva i identifikacija sa vještijima jest lunarnost (Mt 4,24), čak i pod cijenu suradnje suigrača nasuprot protivnicima, doduše,uz pokoju javnu sebičnost (Pipsi, Na putu prema dole'). Ako i ima suradnje budući da se igra protiv suparnika izmiče joj ontološki temelj za razliku od primjerice filharmonije koja ima osnovnu pretpostavku za to. Harmonija ovdje kao čin u kojem svi sudjeluju za dobro svih.

Nogomet biva reprezentacija želje očuvanja života. Lapidarno: budi volja moja, o Bože. U tom smislu galopira se globalno u napetosti za ostvarivanjem želje identifikacije sa pobjednikom, a izrazitije i češće kušanog gubitka, ukoliko je samo jedan na tronu. U svakom slučaju nogomet razočarava, a odgođenija fikcija bila bi zlato (za Hrvate) , gdje je želja za afirmacijom od strane drugih ili osobno u smislu nadigravanja drugoga izvedena do vrhunca. A budući da, rekoh, istinu čovjek ne prima izvana podizanje pehara pokazuje se kao vrh ispraznost. Napominjem da vještina dominacijom nad drugima jest radnja koja po sebi nema niti u naravnom redu vrijednost općeg dobra. Sklonost glorifikacije partikularnog interesa očitovanje je sebičnosti koja se u sportu prekriva tzv. domoljubljem.

Primjer Krista koji se povlači kada ga žele zakraljiti upozorava na opasnost aplauza. To nije put vjere.

No, kada bi prihvaćali gubitak zdravlja, karijere, financija ili drugih teškoća, kao što igrač i navijač prihvaćaju poraz od strane suparnika na znak suca,doduše, kako vidimo i VAR malo pomaže, bili bi bliže razumijevanju istine, kao boli i gubitka (usp. Mk 8,35).

Za očekivati je da ljudi mlitava karaktera napadaju sportaše koji svoj uspjeh upućuju prema nečemu izvan sebe i najprije se okrenu Bogu.

Konzultirao sam jedini službeni dokument Sv. Stolice o sportu, a izdao ga je Dikasterij za obitelj i laike.
Sam Dokument ističe da mu nije namjera biti iscrpan i sveobuhvatan. Sport vidi kao Areopag modernih pogana.
Općenito pozitivno pristupa toj stvarnosti uz naznake opasnosti. Ja ću izdvojiti sam par tih naznaka. Napominjem da sport nije predmet mojeg osobitog interesa.
Dokument je izdan 2018.i navodi na međunarodnoj i globalnoj sceni zbližavanja različitih naroda, rasa itd, a sve u službi mira. Poznato je kako Rusiji nije pomoglo domaćinstvo svjetskoga prvenstva jer ubrzo nakon toga napada susjednu suverenu državu.

I Ivan Pavao II. i Franjo govore o potrebi oslobađanja 'viška profesionalnosti' u korist igre. Utemeljitelj Olimpijskih igara nije se pak libio sport nazivati religijom.

Ne imenuju se izrijekom boks i sl. ali spominje se ne etičnost ukoliko dolazi do oštećenja mozga.
Zatim o ekonomskom utjecaju na sport. Ali ne bi više o tome. Ima ozbiljnijih tema.

Dakle ako je boks neetičan. A kažem da ide protiv 5 Božje zapovijedi. Jer da je samo jedna osoba poginula, a pogine ih nekoliko godišnje kao direktna posljedica te igre trebalo bi miljama daleko biti od toga.
No, vrli teškaš kliče: za dom! A navijači odgovaraju: Spremni! To nakon meča.
U meč ulazi sa 'plave krvi, bijelog lica!'.

Sa tom analizom ušao sam u forum.

Ako je riječ o duhu smrti, ne pristaju li uz to, uz stadione, navijanja, hipodrome, i ogovarači i oni koji gaje mržnju? To su pitanja.

Drugom prigodom o prijenosu, tranziciji grijeha i posljedica. Ako bude vremena jer radim, a ovo zahtjeva iscrpniju analizu.
Zatim, još o utjecaju glazbe ukoliko sam princ nekada svjetla stoji na čelu te najveće obmane a koja prodire i u liturgiju. Nešto je već rečeno. Vidjet cemo