Katolički odgovori

Otvaram zahtjevnu temu, a koja ulazi na područje liturgijske glazbe. Koliko čine tijela HBK-a? a svakako je pitanje papinskog Dikasterija, prema kojemu se ravnam.

Kratko najprije o svjetovnoj muzici.

Najznačajniji istup kod nas: Majke, Ja sam budućnost. Mnogi previđaju da se frontman tu sam naziva 'đavoljim slugom', kao pod patronatom Stonesa (Sympathy for the devil) kaže : 'Da li ti se sviđam?' Bare implicitno definira Zloga kao: ' ja sam onaj koga nema' što je suprotno od knjige Izlaska :'ja sam onaj koji jesam'. Dakle, negacija. Baudelaire upravo to ističe kao najveću sotonsku obmanu uvjeriti ljude da ga nema.
Spomenuo sam na drugom mjestu logo Prljavaca (hinduistički simbol) preuzet od Stonesa.
Dakle, prisutno je zlo djelovanje u našoj i stranoj muzici. Dosta je toga, ali ima i tekstova o tome, tako da me bi duljio.

No, jesu li sve duhovne pjesme hvala Bogu?
Sa ovime bi trebalo ući u koštac. Kao što loša slika ne bi trebala u liturgijski prostor ući, tako ni nesveta glazba,a to je ona koja ne pobuđuje istinsku pobožnost.

No, princ tame oblači ruho svjetla, dok Bono Vox stavlja na sebe rogove i istovremeno intelektualno postavlja teško oborivu tezu: 'the dont know what your doing, babe it must be art (Hold me, trill me, kiss me kill me) ', ne libi se instrumentalnim zanosom i aluzijama na riječi Pisma ulaziti u samu liturgiju, ne bi li tako pokušao oslabiti oštricu misne Žrtve,kada bi mu to bilo moguće.

Korisna je literatura, drugdje rekoh, Demoni, spiritisti i vještice (nastala pod pontifikatom Pia XII.) kao uvod u razlikovanje umjetničkih nadahnuća.
Bilo je svetaca, kao primjer Ivan Zlatousti koji su se borili protiv instrumenata u Crkvi. Crkva orgulje pripušta (SC).

Danas sve prolazi, nek se mladi izraze, ionako ih teško možemo zadržati.
Nije li potreba određena liturgijska obnova?

Ako papa Lav XVI. upozorava biskupe i svećenike da ne improviziraju pod Misom, kako to da nije jasnije određeno što se može pjevati, a što ne može?

Nemaju sve pjesme u pjesmarici istu vrijednost, a kod nas se prije, koliko mi je poznato i nije reagiralo sa viših instanci. Nismo se niti okrenuli a ušao je tzv. duh slavljenja. Ako rock muzika, kako primjećuje Benedikt (usp. Duh liturgije), vodi u svemir; rekao bih kao neki izlazak iz sebe bez cilja onda je autoreferencionalnost jednako pogubna.
Za razliku od drugih umjetničkih izraza muzika ulazi u pamćenje, i lako oblikuje duševnost.

I da ne idem u formu knjige reći ću kamo smjeram. Odrastao vjernik u prvom redu i ponajprije pjeva psalme, idealno u liturgiji bez instrumenata.To je ono što Koncil naziva liturgijskom glazbom, odnosno svetom glazbom.
Određeni himni su nadahnutiji i treba ih preferirati kao npr. Na Isusov se spomen sam. Pjesme sa teologijom inkarnacije, pashalnog otajstva i svetim imenima Isus i Marija najviši su stupanj vrijednosti uz psalme (Riječ Božju).

Ostalo bi trebalo anulirati, govoreći liturgijski, kao npr. pjesme poput Krist na žalu. To je neki razred pjesama od kojih nema koristi.

No, prodor zadnjih desetak godina tzv. worship-a nameće pitanje:je li svaka inovacija i napredak?
Ako svaki prijevod Pisma ne može pod Misu, kako to da nema regulacije pjesama (Iz 14,11)?

Ovo može biti neko tvoje subjektivno mišljenje, meni je baš pjesma "Krist na žalu" odlično dotakla Kristov poziv i nasljedovanje Krista, zbog čega ju volim pjevati pod misom, naravno ne na bilo kom dijelu nego kad to odgovara.
Nigdje Crkva ne određuje da pjesma „Krist na žalu” ne može biti prikladna za misu npr. kao ulazna ili možda završna pjesma. Konačnu odluku može donijeti župnik ili nadležni biskup, a ne mi. Uglavnom ne slažem se nipošto da od te pjesme nema koristi i da ju treba anulirati.

Svako vrijeme nalazi svoj način da se izrazi. I svako vrijeme ima one kojima je prije sve bilo bolje. Ili pak one kojima prije ništa nije valjalo. Nema tu pomoći, to je valjda dio ljudske prirode.

Nikada mi forma neće biti važnija od suštine, bez obzira radilo se o ritualnim obrascima same liturgije ili sakralnoj muzici ili sakralnoj arhitekturi... Ovakve rasprave me najviše podsjećaju na tragikomičnu pogubljenost farizeja koji od šume nisu mogli vidjeti stabla. A pjesma "Krist na žalu" je linepa, poetična i mnogi se u njoj nađu, uvijek je pjeva cijela crkva i donese nešto posebno.

Borme hudo.


Fest hudo.

Dragi Kopitar i Fran, nije moguće da je beskorisno što pišete osim ako je pisanje destruktivno. Dakle, pod Misom ispovijedamo javno i grijeh mišlju. Isus kaže da smo odgovorni za svaku riječ.

Katolička je vjera zahtjevna. Potrebno je uvijek iznova produbljivati nauk, s jedne strane, a s druge napuštati, ne samo štetno, nego i djetinje.

Nije na odmet, dapače, otići na stranicu kartuzijanaca Pleterje, a imate i na hrvatskom jeziku, i proći kroz njihov raspored. Ne zato da budete kartuzijanci nego radi ozbiljnosti i zahtjevnosti vjere, i poznavanja katoliciteta u punom smislu riječi. Ponavljam, po tko zna koji put da ne pišem neofitima. Ovo nije kerigma.
Ono što znam to pišem. Dužan sam.

Naravno da svaki zbor raste, puno ovisi o voditelju, i da je i svećeniku potrebno permanentno obrazovanje.
Ustvari, teško mi je zamislivo da bilo tko kao voditelj zbora pjeva a ne pozna što Koncil kaže o liturgijskoj glazbi.

Npr. meni je draga Bliže o Bože moj, pjesma se naziva i europskom himnom. Mnogu se naći različite varijante. Pjesma je više molitvenija od Krist na žalu, čuvstveno bogatija i sadržajnija u pobožnom smislu. Samim time rijeđe se čuje. I nije zabranjena, kao što ni orgulje nisu, a primijetite koncilski izraz 'pripuštaju se';ali ni Bliže o Bože moj nema značaj, recimo tako, najvišega stupnja;a poštovani, liturgija traži najviše, što ne znači da prigodno recimo kao ulazna pjesma ne treba ići.