Katolički odgovori

privatne stranice s raspravama o suvremenim vjerskim temama
Sada je Pet kol 21, 2026 17:04

Vrijeme na UTC + 01:00 sata




Započni novu temu Odgovori  [ 34 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: Pon kol 10, 2026 09:32 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 1559

Samo kratko da se osvrnem. Da ne bi bilo zabune. Kaže Gospodin, citiram;


Mt 10, 8 »Besplatno primiste, besplatno dajte!«


A ja ovde ništa ne dajem. Jedini trud mi je da kliknem dve tipke miša i skeniram stranice od knjige. Knjiga košta 40 eura. Nekome je to puno, nekome malo, nemerem to odrediti niti u to ulazim. Ono što mogu napisati ovde: sasvim sigurno je ne mislim ljubomorno čuvati za sebe. A najveći motiv za to što stavljam ove tekstove jest to da živimo u doba kad ljudi čitaju (i to deklarirani katolici): Alen Fućaka, Mate Mijića i Bruno Petrušića. Nije li onda u redu da i Romano Guardini nešto kaže?! A uspoređivati spomenute sa Romano Guardinijem, van je svake pameti. Pitaj na ovom forumu tko je Alen Fućak, svi će znati. Pitaj tko je Karl Rahner ili Réginald Garrigou-Lagrange, nitko nema pojima. U takvom vremenu živimo prijatelju moj. No dosta o tome. Neka Romano Guardini kaže svoje.



SIN ČOVJEČJI


U to je vrijeme Gospodin izgovorio riječi u kojima je čovječanstvu objavio svu svoju spasiteljsku svijest: „Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju (Iv 10,1—5). Taj nam je odlomak poznat, ali nam ne govori puno. Treba priznati da nam nije baš ugodno kad čujemo da se vjernici uspoređuju sa stadom ovaca. Svi mi većinom živimo u gradovima i ne poznajemo život na selu, pa ni oni među nama koji žive na selu ne mogu baš posve dokučiti što je stado ovaca značilo u svijesti nomadskoga naroda. No u vrijeme kad je Isus to govorio, njega su slušali ljudi u čijem je sjećanju i dalje bilo živo sjećanje na rano doba njihova naroda. Abraham, kojega je Bog pozvao i vodio u novu zemlju, bio je pastir i živio je sa svojim stadima; bio je on kneževski pastir čija stada bijahu tako velika da u istoj zemlji nije bilo mjesta za njega i njegova brata Lota, tako da je jedan morao krenuti nalijevo, a drugi nadesno (Post 13,6). Pastir bijaše i Izak kojem je najstariji sluga njegova oca doveo zaručnicu sa studenca (Post 24,2). Pastir bijaše i Jakov, koji je za Rahelu služio sedam godina i potom još sedam te se s velikim bogatstvom blagoslovljenih stada vraćao kući, i na putu se hrvao s anđelom Božjim sve do zore (Post 29 i 32). Kad su se Jakovljevi sinovi u vrijeme velike gladi preselili u Egipat, Josip je predstavio svoju braću faraonu kao stočare i faraon im dopusti da se nasele u žitorodnom gošenskom kraju (Post 47,3). Kao putujući pastirski narod vratiše se njihovi potomci kroz pustinju natrag u obećanu zemlju te im je pastir koji živi sa svojim stadom ostao još dugo vremena nakon nastanjenja u toj zemlji simbolom ljudskoga života na zemlji. S toga polazišta trebamo razumjeti i prispodobu: s polazišta čovjeka koji u potpunosti živi sa životinjama. On osjeća kako je njima, vidi svaku njihovu posebnost i slabost. A one ga prihvaćaju gotovo kao zaštitnika, kao vodećega člana stada; odgovaraju na njegov glas i njegove kretnje. Farizeji nisu razumjeli što smjera s tom poredbom, stoga im Isus ponovno reče: „Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dodoši prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju. Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik — koji nije pastir i nije vlasnik ovaca — kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca“ (Iv 10,7-15).

Ključ za sve ovo nalazi se u četrnaestom retku: „Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje.“ Ljudi su za Gospodina „njegove ovce“. On ih poznaje... Pozabavimo se tom mišlju malo pobliže, zamislimo toga čovjeka kako stoji pred nama i kaže da tako poznaje ljude! On zna što je čovjek, svaki pojedini čovjek. On vidi njegovu nevolju i poznata mu je njegova samoća. Kad on progovori, njegova riječ pogađa stvarnost - tako i ovce poznaju njega; odgovaraju mu svojim životom. A ono najdublje sadržano je u sljedećim riječima: „Kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca.“ Isus poznaje ljude i ljudi poznaju njega onako neposredno kao što Otac poznaje njega i on Oca. Najprije uzimamo te riječi zdravo za gotovo, u poznatom kontekstu Ivanova izražavanja. A onda se odjednom trgnemo i shvatimo koliko je to veliko. Isus kaže: odnos između njega i ljudi sličan je odnosu koji povezuje njega s Ocem. Ovdje je konačno jedinstvo života; savršeno biti-jedno-s-drugim. O toj povezanosti govori se u Proslovu Ivanova Evanđelja: „Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog“ (Iv 1,1). Otac i Sin — između njih je nešto nedokučivo, naime to da su zbilja dvojica, jedan drugom gledaju u lice, posjeduju beskonačno blaženstvo onoga ,,ja“ i ,,ti“, a da pritom nema nikakve podjele, nikakva straha od razdvajanja, nikakve potrebe za prelaženjem, nikakva pozivanja u pomoć ovozemaljskoga razmišljanja, nego istost života. Riječ je o međusobnom poznavanju, prepoznavanju jednoga u drugom, o su-bivstvovanju sa stanovišta posljednjega jedinstva. I sada govori Isus nama ljudima da nas poznaje kao što poznaje Oca. Ovdje možemo naslutili što bi moralo značiti spasenje. Isus govori iz svoje najdublje spasiteljske svijesti. S netrpeljivom oštrinom distancira se on od svih drugih. „Ja — svi koji ste došli k meni." Nitko ne stoji prema ljudima u takvu odnosu u kakvu stoji on. On poznaje Oca kako ga nitko ne poznaje: „Nitko ne pozna Oca doli Sin", iz samih korijena božanskosti (Mt 11,27). Na isti način poznaje on i ljude, iz samih korijena ljudskosti. Nitko nije unutar čovječanstva tako kao on. Nitko se ne može čovjeku približiti kao što on može. Sada možemo shvatiti značenje onoga smjernog, a opet tako uzvišenog imena koje Mesija nosi: „Sin Čovječji". Nijedan čovjek nije tako dubok, tako sveznajuć i tako uzvišen kao što je on. Zato nas on i poznaje. Zato njegova riječ dopire do same biti. Zato je čovjek u Isusovim riječima dublje shvaćen, nego što bi čovjek mogao sama sebe ikada shvatiti. Zato se čovjek smije u Kristove riječi dublje pouzdati negoli u riječi najmilijih i najpametnijih stvorenja. Svi, pa tako i najdraži i najmudriji, ovdje su naprosto „oni drugi". Stoga je samo po sebi razumljivo da on može „ovce zvati po imenu"; da su one „njegove"; da „ide pred njima i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas". A što je s onim drugima koji također žele pomoći ljudima? Koji ih žele poučavati u mudrosti, pokazivati im put, biti od pomoći pri traženju životnoga smisla? Isus kaže: „Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju" (Iv 10,7-10). On je „pastir" - ali on je i „vrata", ulaz u tor. Jedino kroz taj ulaz moguće je doprijeti do biti i smisla ljudskoga življenja. Želi li netko do toga doprijeti, mora to učiniti kroz njega, Isusa. To nije mišljeno u prenesenom smislu, već doslovce. Unutarnja forma svega kršćanskog jest sam Isus. Tko se želi obratiti nekom čovjeku s namjerom da potakne u njemu donošenje istinskih odluka, mora polaziti od Krista i s Kristom. Mora dopustiti bistrenje svojih misli suobličujući ih Kristovim mislima. Svoj govor mora učiniti istinitim, prožimajući ga njegovim govorom. Tek tada će misliti i govoriti ispravno, tek tada će svaka njegova misao biti na svom mjestu. On mora svoju namjeru prožeti Kristovim naumom, svoju volju prožeti Kristovom ljubavlju. Krist mora govoriti, a ne čovjek sam od sebe. Krista mora nositi drugima, a ne sama sebe. Tek će mu tada odgovoriti najdublja dubina duše koja Krista „poznaje" i „sluša njegov glas". Time govor o „vratima" poprima svu svoju snagu, objašnjava Gospodin: „Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše" (Iv 10,8). To je zastrašujuće. Romano Guardini "Gospodin"



Idemo dalje...


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Uto kol 11, 2026 08:03 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 1559
Daj Fran stavi neš od Gospodina nemoj biti škrt ko neki što stalno nešto nude a sirotinju ne daju ni mrvice :mrgreen:


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Uto kol 11, 2026 11:27 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 903
Daj Fran stavi neš od Gospodina nemoj biti škrt ko neki što stalno nešto nude a sirotinju ne daju ni mrvice :mrgreen:

Na knap sam z vremenom. Koliko god to sad čudno zvuči. Uglavnom! Nej biti strahu, cela knjiga ide na forum ako treba. Znaš čega sam se danas uspio dočepati?!


Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"


Ej prika moj! To već iščem godinama. Ako je to ni zanimljiva knjiga, onda neznam koja jest. :)


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Uto kol 11, 2026 20:25 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 1559
Na knap sam z vremenom. Koliko god to sad čudno zvuči. Uglavnom! Nej biti strahu, cela knjiga ide na forum ako treba. Znaš čega sam se danas uspio dočepati?!


Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"


Ej prika moj! To već iščem godinama. Ako je to ni zanimljiva knjiga, onda neznam koja jest. :)


To bi bilo izvrsno kad bi mogao i tu knjigu citirati ovdje.(:


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Uto kol 11, 2026 21:49 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 903
To bi bilo izvrsno kad bi mogao i tu knjigu citirati ovdje.(:

Stavim i to ni problem, problem je vrijeme. Pa čak i nama zgubidanima. :)


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sri kol 12, 2026 10:53 

Pridružen: Sub srp 22, 2023 22:19
Postovi: 112
Jać spontano blagoslovt vas dvojcu po onoj Fidukia supplic kda se ljepo tako nadopunjujete i podržavate na ovoj temi. Milina je to gledati i mnogi parovi bi pozavidjeli na takvom odnosu. Imal kaki citat otome da mećete.


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sri kol 12, 2026 21:44 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 903
Jać spontano blagoslovt vas dvojcu po onoj Fidukia supplic kda se ljepo tako nadopunjujete i podržavate na ovoj temi. Milina je to gledati i mnogi parovi bi pozavidjeli na takvom odnosu.

omopromo :lol: :mrgreen:


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub kol 15, 2026 10:59 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 903
Svi osim njega su kradljivci i razbojnici! Ništa se ne priznaje. Ljudska mudrost, dobrota, razboritost, pedagogija, samilost sve je to gurnuto u stranu. Ovdje se očito radi o nečem posljednjem, o nečem što ne pod nosi nikakvu zamjenu s ljudskim, pa bilo to ljudsko i najplemenitije. Način na koji čovjek pristupa čovjeku nije u usporedbi s Kristovim dolaskom među ljude ništa drugo do krađa, pljačka, razbojništvo, ubojstvo. Kakva li otkrića čovjekove tajne — u trenutku kad Krist kaže za sebe da je Spasitelj! I mudro ćemo učiniti ako ne budemo pitali jesu li iz toga izuzeti Abraham, Mojsije ili proroci... ,,Svi“, stoji zapisano! Ali ostavi druge. Pogledaj sebe. Bog je rekao tko si ti kad pristupaš čovjeku! A što ako ja dolazim čovjeku u najboljoj namjeri i donosim mu istinu? Tebi zapravo nije stalo do istine, odgovara Gospodin, nego do moći nad drugim čovjekom! — A ako ja drugoga hoću istinski odgojiti? — Sebe želiš opravdati i uzvisiti kad govoriš drugom što bi trebao učiniti! — Ali ja ipak ljubim drugoga i želim mu činiti dobro! — Sebi samom želiš priuštiti užitak! Ljutimo li se mi na riječi „lopov, kradljivac, razbojnik"? Kako je duboko potrebno kopati po ljudskosti prije nego što izbiju požuda, nasilje i razbojništvo? Krist kaže: sve se to krije i u mudrom, u onom koji poučava u mudrosti; u propovjedniku koji ljude uči pobožnosti; u odgojitelju koji formira osobe; u predstojniku koji zapovijeda; u zakonodavcu koji stvara zakone i u sucu koji te zakone provodi — u svima! Samo je jedan oslobođen toga, i to iz temelja. Samo jedan govori iz savršene istine, iz istinske ljubavi, iz čiste predanosti: Krist. On je vrata kroz koja se pristupa čovječanstvu. Samo on! Koliko je to ozbiljno izrečeno, najzornije nam pokazuje rečenica koja slijedi nakon što je rekao da poznaje ovce. „Ja život svoj polažem za ovce." Samo on ima pristup samoj suštini ljudske egzistencije, jer jedino on živi u savršenu predanju. On je spreman za svoje umrijeti. Na ovom mjestu Krist možda po prvi put govori o svojoj smrti. Ne samo o mržnji i volji za ubijanjem kod njegovih neprijatelja, nego o svojoj otkupiteljskoj smrti. Biti otkupitelj, stajati na strani ljudi od praiskona Božjega života i istodobno od samih temelja ljudskoga života znači biti savršeno spreman na potpunu žrtvu. Isus još uvijek ne govori da će umrijeti, jer još uvijek nije pala konačna odluka. Tek će na posljednjem putovanju u Jeruzalem to jasno reći. Ovom prilikom naglašava jedino kako je na to spreman. I to ne iz entuzijazma, ili zato što se prepušta sudbini, nego iz savršene slobode: „Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga" (Iv 10,17-18).

Tu razabiramo dubinu do koje naša ljudska svijest ne može doprijeti, ali je dobro tu dubinu barem osjetiti. Kad čovjek čovjeku povjeri nešto veliko, on osjeti pouzdanje kad nasluti izvore snage u drugom. Nemoguće ih je izmjeriti, ali čovjek se osjeća mirnim jer su tu. Riječi „Otkupitelj" i „Bogočovjek" lako se izgovaraju, no bilo bi dobro i osjetiti nešto od onoga što se krije iza njih: dubine iz kojih taj lik dolazi, snagu s kojom on djeluje. Gospodine, kako je dobro osjetiti koliko si ti veći od svih! Ti si uistinu jedan jedini, a svi ostali samo su ,,drugi“. Kako je dobro osjetiti da tvoji korijeni poniru u dubine čovještva i do samoga iskona u Bogu! Na tom mjestu stoji zapisano i ovo: da ovce slušaju pastira, da poznaju njegov glas. Po čemu prepoznaju ljudi njegov poziv; odgovara li naša nutrina na to — je li tome uistinu tako? To mora biti tako, jer on to kaže. Ali ipak nije tako, kad se tome protivi moja svijest. Ja se u stvari puno jače odazivam pozivu „drugih". Štoviše, ne razabirem njegov poziv i ne idem njegovim stopama. Dakle, on ne samo da nas poziva, nego nam mora dati i uši da ga možemo čuti. U nama nije samo ono najdublje što mu se pokorava, nego i proturječnost koja se pred njim zatvara. Protivnici s kojima se on treba boriti nisu samo „drugi" koji nas žele oteti od njega, nego mi sami, jer mu ne dopuštamo da uđe u nas. Vuk o kojem je riječ u prispodobi nije samo izvan nas, već i u nama samima. Najveći neprijatelji našega spasenja, to smo mi sami. Dobri se pastir za nas mora boriti i protiv nas. Jednom drugom zgodom — prilikom čuda umnažanja kruha — stoji zapisano: „Kad izađe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira" (Mk 6,34). O, kako dobro razumijemo te riječi: kad god vidimo silan svijet, imamo osjećaj kao da je riječ o stadu bez pastira. Čovjek je vrlo osamljen. Napušten od samih izvora života. Ne zato što ne bi bilo dovoljno pametnih i savjesnih ljudi koji bi se brinuli za druge, no oni mogu prevladavati samo ovozemaljsku usamljenost i napuštenost. Ovdje se pak misli na nešto puno dublje. Sam život, samo ljudsko postojanje je „napušteno", jer je takvo kakvo jest; postojanje udaljeno od Boga, život koji visi nad prazninom. Do te napuštenosti ne doseže nijedna ljudska ruka. Prevladati je može jedino Krist. Romano Guardini "Gospodin"


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub kol 15, 2026 18:11 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 1559
Svi osim njega su kradljivci i razbojnici! Ništa se ne priznaje. Ljudska mudrost, dobrota, razboritost, pedagogija, samilost sve je to gurnuto u stranu. Ovdje se očito radi o nečem posljednjem, o nečem što ne pod nosi nikakvu zamjenu s ljudskim, pa bilo to ljudsko i najplemenitije. Način na koji čovjek pristupa čovjeku nije u usporedbi s Kristovim dolaskom među ljude ništa drugo do krađa, pljačka, razbojništvo, ubojstvo. Kakva li otkrića čovjekove tajne — u trenutku kad Krist kaže za sebe da je Spasitelj! I mudro ćemo učiniti ako ne budemo pitali jesu li iz toga izuzeti Abraham, Mojsije ili proroci... ,,Svi“, stoji zapisano! Ali ostavi druge. Pogledaj sebe. Bog je rekao tko si ti kad pristupaš čovjeku! A što ako ja dolazim čovjeku u najboljoj namjeri i donosim mu istinu? Tebi zapravo nije stalo do istine, odgovara Gospodin, nego do moći nad drugim čovjekom! — A ako ja drugoga hoću istinski odgojiti? — Sebe želiš opravdati i uzvisiti kad govoriš drugom što bi trebao učiniti! — Ali ja ipak ljubim drugoga i želim mu činiti dobro! — Sebi samom želiš priuštiti užitak! Ljutimo li se mi na riječi „lopov, kradljivac, razbojnik"? Kako je duboko potrebno kopati po ljudskosti prije nego što izbiju požuda, nasilje i razbojništvo? Krist kaže: sve se to krije i u mudrom, u onom koji poučava u mudrosti; u propovjedniku koji ljude uči pobožnosti; u odgojitelju koji formira osobe; u predstojniku koji zapovijeda; u zakonodavcu koji stvara zakone i u sucu koji te zakone provodi — u svima! Samo je jedan oslobođen toga, i to iz temelja. Samo jedan govori iz savršene istine, iz istinske ljubavi, iz čiste predanosti: Krist. On je vrata kroz koja se pristupa čovječanstvu. Samo on! Koliko je to ozbiljno izrečeno, najzornije nam pokazuje rečenica koja slijedi nakon što je rekao da poznaje ovce. „Ja život svoj polažem za ovce." Samo on ima pristup samoj suštini ljudske egzistencije, jer jedino on živi u savršenu predanju. On je spreman za svoje umrijeti. Na ovom mjestu Krist možda po prvi put govori o svojoj smrti. Ne samo o mržnji i volji za ubijanjem kod njegovih neprijatelja, nego o svojoj otkupiteljskoj smrti. Biti otkupitelj, stajati na strani ljudi od praiskona Božjega života i istodobno od samih temelja ljudskoga života znači biti savršeno spreman na potpunu žrtvu. Isus još uvijek ne govori da će umrijeti, jer još uvijek nije pala konačna odluka. Tek će na posljednjem putovanju u Jeruzalem to jasno reći. Ovom prilikom naglašava jedino kako je na to spreman. I to ne iz entuzijazma, ili zato što se prepušta sudbini, nego iz savršene slobode: „Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga" (Iv 10,17-18).

Tu razabiramo dubinu do koje naša ljudska svijest ne može doprijeti, ali je dobro tu dubinu barem osjetiti. Kad čovjek čovjeku povjeri nešto veliko, on osjeti pouzdanje kad nasluti izvore snage u drugom. Nemoguće ih je izmjeriti, ali čovjek se osjeća mirnim jer su tu. Riječi „Otkupitelj" i „Bogočovjek" lako se izgovaraju, no bilo bi dobro i osjetiti nešto od onoga što se krije iza njih: dubine iz kojih taj lik dolazi, snagu s kojom on djeluje. Gospodine, kako je dobro osjetiti koliko si ti veći od svih! Ti si uistinu jedan jedini, a svi ostali samo su ,,drugi“. Kako je dobro osjetiti da tvoji korijeni poniru u dubine čovještva i do samoga iskona u Bogu! Na tom mjestu stoji zapisano i ovo: da ovce slušaju pastira, da poznaju njegov glas. Po čemu prepoznaju ljudi njegov poziv; odgovara li naša nutrina na to — je li tome uistinu tako? To mora biti tako, jer on to kaže. Ali ipak nije tako, kad se tome protivi moja svijest. Ja se u stvari puno jače odazivam pozivu „drugih". Štoviše, ne razabirem njegov poziv i ne idem njegovim stopama. Dakle, on ne samo da nas poziva, nego nam mora dati i uši da ga možemo čuti. U nama nije samo ono najdublje što mu se pokorava, nego i proturječnost koja se pred njim zatvara. Protivnici s kojima se on treba boriti nisu samo „drugi" koji nas žele oteti od njega, nego mi sami, jer mu ne dopuštamo da uđe u nas. Vuk o kojem je riječ u prispodobi nije samo izvan nas, već i u nama samima. Najveći neprijatelji našega spasenja, to smo mi sami. Dobri se pastir za nas mora boriti i protiv nas. Jednom drugom zgodom — prilikom čuda umnažanja kruha — stoji zapisano: „Kad izađe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira" (Mk 6,34). O, kako dobro razumijemo te riječi: kad god vidimo silan svijet, imamo osjećaj kao da je riječ o stadu bez pastira. Čovjek je vrlo osamljen. Napušten od samih izvora života. Ne zato što ne bi bilo dovoljno pametnih i savjesnih ljudi koji bi se brinuli za druge, no oni mogu prevladavati samo ovozemaljsku usamljenost i napuštenost. Ovdje se pak misli na nešto puno dublje. Sam život, samo ljudsko postojanje je „napušteno", jer je takvo kakvo jest; postojanje udaljeno od Boga, život koji visi nad prazninom. Do te napuštenosti ne doseže nijedna ljudska ruka. Prevladati je može jedino Krist. Romano Guardini "Gospodin"


Hvala Fran za ovo, jako je teško kad počnemo otkrivati sebe.


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub kol 15, 2026 19:41 

Pridružen: Sub srp 22, 2023 22:19
Postovi: 112
Gospode Bože, ti nas pozivaš da živimo u tvojoj ljubavi.Pogledaj ovo dvoje ljudi koji traže tvoju prisutnost i blagoslov.Ispuni njihova srca mirom, strpljenjem i međusobnim razumijevanjem.Prati ih na njihovom životnom putu,osnaži ih u svakom dobru i pomozi im da u svom zajedništvu odražavaju tvoju dobrotu.


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Ned kol 16, 2026 18:33 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 903
Hvala Fran za ovo, jako je teško kad počnemo otkrivati sebe.

Hvala tebi prijatelju!


ZAKON


Nakon događaja o kojima je bila riječ u prethodnom poglavlju Isus se opet vraća u Galileju. Ali i tamo se mijenja situacija. Ne nailazi više na prijateljsku javnost ranijega vremena u kojoj bi svoju riječ mogao rasipati kao dragocjen usjev i gdje bi njegova čuda mogla samorazumljivo djelovati. Sada se i u Galileji pojavilo nepovjerenje. Luka nas izvješćuje: „Jedne subote dođe on u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. A oni ga vrebahu. Kad evo: pred njim neki čovjek koji je imao vodenu bolest. Nato Isus upita zakonoznance i farizeje: ‘Je li dopušteno subotom liječiti ili nije?’ A oni mukom ponikoše. On ga dotaknu, izliječi i otpusti. A njima reče: ‘Ako komu od vas sin ili vol padne u bunar, neće li ga brže bolje izvući i u dan subotni?’ I ne mogoše mu na to odgovoriti'* (Lk 14,1—6). A evo što o tome stoji u Markovu Evanđelju: „Skupe se oko njega farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: ‘Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?’ A on im reče: ‘Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.’ Još im govoraše: ‘Lijepo! Dokidate Božju zapovijed da biste sačuvali svoju predaju. Mojsije doista reče: Poštuj oca svoga i majku svoju. I još: Tko prokune oca ili majku, smrću neka se kazni. A vi velite: Rekne li tko ocu ili majci: Pomoć koja te od mene ide neka bude kurban, to jest sveti dar, takvome više ne dopuštate ništa učiniti za oca ili majku. Tako dokidate riječ Božju svojom predajom, koju sami sebi predadoste. I još štošta tomu slično činite.’ Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: ‘Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi — to ga onečišćuje. Tko ima uši da čuje, neka čuje!’ I kad od mnoštva uđe u kuću, upitaše ga učenici za prispodobu. I reče im: ‘Tako? Ni vi ne razumijete? Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi, jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te izlazi u zahod?’ Tako on očisti sva jela. Još dometnu: ‘Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka" (Mk 7,1-23).I još jednom, Luka: „Dok je on govorio, pozva ga neki farizej k sebi na objed. On uđe i priđe k stolu. Vidjevši to, farizej se začudi što se Isus prije objeda ne opra. A Gospodin mu reče: ‘Da, vi farizeji čistite vanjštinu čaše i zdjele, a nutrina vam je puna grabeža i pakosti. Bezumnici! Nije li onaj koji načini vanjštinu načinio i nutrinu? Nego, dajte za milostinju ono iznutra i gle — sve vam je čisto. Ali jao vama, farizeji! Namirujete desetinu od metvice i rutvice i svake vrste povrća, a ne marite za pravednost i ljubav Božju. Ovo je trebalo činiti, a ono ne zanemariti. Jao vama, farizeji! Volite prvo sjedalo u sinagogama i pozdrave na trgovima. Jao vama! Vi ste kao nezamjetljivi grobovi po kojima ljudi ne znajući hode.’ Na to će neki zakonoznanac: ‘Učitelju, tako govoreći i nas vrijeđaš.’ A on reče: ‘Jao i vama, zakonoznanci! Tovarite na ljude terete nepodnosive, a sami ni da ih se jednim prstom dotaknete. Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše. Zato ste svjedoci i sumišljenici djela svojih otaca: oni ih ubiše, a vi spomenike podižete! Zbog toga i kaza Mudrost Božja: ‘Poslat ću k njima proroke i apostole. Neke će poubijati i prognati — da se od ovog naraštaja zatraži krv svih proroka prolivena od postanka svijeta, od krvi Abelove do krvi Zaharije, koji je pogubljen između žrtvenika i svetišta.’ Da, kažem vam, tražit će se od ovoga naraštaja! I jio vama, zakonoznanci! Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući.’ Kad Isus izađe odande, stadoše pismoznanci i farizeji žestoko na nj navaljivati i postavljati mu mnoga pitanja vrebajući na nj, ne bi li štogod ulovili iz njegovih usta“ (Lk 11,37—54).

Ovo su sigurno samo neke izdvojene situacije od mnoštva sličnih. Isus je sigurno više puta ozdravio nekoga u subotu, zato što ga je bolestan čovjek zamolio za pomoć; ili su učenici subotom nešto radili, kao onom zgodom kad su gladni išli poljem i putem trgali klasje u tom je trenutku to bilo sasvim prirodno učiniti, ali je ipak nekim židovskim propisom bilo zabranjeno; ili da, zbog nečega vrlo važnog, propuste ispoštovati neki običaj, kao u netom spomenutom odlomku. Sigurno se često događalo da su prekršili zakon i povrijedili zaštitnu „ogradu" židovskih propisa, jer je u njima bilo nešto jače od same gorljivosti za zakon. I tada bi čuvari zakona, farizeji i pismoznanci, došli na svoje, predbacujući im prekršaj. Oni su mislili da Isusov nazor nije u skladu s njihovom legalističkom pobožnošću; zato vrebahu na njegovo ponašanje i djela, okomljujući se na prekršaje i pogreške ne bi li mu malo-pomalo mogli izreći osudu: On je pobunjenik protiv zakona. Što je zapravo taj zakon? Ne možemo shvatiti Gospodinovu sudbinu ako nismo načistu s tim što znači zakon. Nakon istočnoga grijeha uslijedila su brojna tisućljeća. Iz toga dugog vremena Sveto pismo navodi imena, rijetke pojedince koji su ostali vjerni Bogu i pronosili ovozemnom tminom vijest o njemu. No onda je Bog pozvao jednoga čovjeka, Abrama: on je trebao otići iz svoje zemlje, iz zavičaja i doma očinskoga, u krajeve koje će mu Bog pokazati, jer će velik narod od njega učiniti (Post 12,1). U čovjeku kojega je stvorio Bog vidi toliko dostojanstvo da je s njim sklopio savez, dao mu svoje obećanje, vjernost za vjernost. Abraham, kako ga Bog sada naziva, starac, trebao bi postati praocem velikoga naroda, bude li ustrajao u Gospodinovoj službi, i nad tim će narodom bdjeti blagoslov. Abrahamova je veličina u veličini njegove vjere. Slijedio je Boga u nepoznato i neshvatljivo i ustrajavao je u neznanju kušnje. Vjerovao je i zbog toga bijaše opravdan u Božjim očima. Romano Guardini "Gospodin"


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pon kol 17, 2026 16:12 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 903
Po toj su vjeri trebali živjeti i njegovi nasljednici, narod koji će proisteći iz njegove loze. Bog je imao biti njihov predvodnik i vođa. Sam Bog je želio vladati tim narodom, a narod mu je trebao biti vjeran i poslušan. Ovdje nije riječ ni o kakvoj idili. Život Abrahamova sina, unuka i praunuka govori dovoljno sam po sebi. Njihova je vjera bila stavljena na kušnju; tako se razvijala dok nije postigla zrelost. Narod je trebao živjeti svetim životom: imati Boga za vladara i njemu neposredno služiti. Povijest prvih naraštaja ukazuje na put kojim bi narod kročio u svojoj zreloj vjeri. Međutim, Abrahamovo potomstvo odlazi u Egipat. Tamo nailazi na život jedne od velesila toga vremena. Izraelci su bili plodni, namnožili su se i silno ojačali, tako da su napučili egipatsku zemlju (Izl 1,7). Oni su „sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje", navikli na sigurnost i blagostanje (Izl 16,3). No ubrzo se rađa nepovjerenje prema njima. Zbog svoje su brojnosti postali opasnost za Egipćane, za njih su stupile na snagu posebne zakonske mjere i bili su prisiljeni obavljati najteže poslove. U svemu tome i u narodu je nastala promjena. Njihova su srca otvrdnula, nisu više bili spremni slušati Boga i pokoravati se njegovu vodstvu. Postali su nepokorni, neposlušni, narod „tvrde šije“ (Izl 32,9). Dovoljno je vidjeti kako su primili Mojsija, čovjeka kojega im je Bog poslao. Tim susretom započinje novo razdoblje povijesti spasenja. Bijaše izgubljena mogućnost da kao narod služe Bogu u slobodnoj vjeri. Nije se promijenila Božja volja da ih vodi k spasenju, ali promijenio se način na koji Bog djeluje: on daje narodu zakon (Izl 20). Po Mojsiju s izabranim narodom ponovno sklapa Savez. Ponovno im obećava nepropadljivost povijesti spasenja, milost i spasenje - ali ne više u slobodnoj vjeri, nego u Zakonu. Na temelju Deset zapovijedi koje su dane na Sinaju, a tijekom vremena dopunjavane shodno promjenama povijesnih i socijalnih okolnosti, oblikovao se Zakon koji je uređivao sveukupan život izabranoga naroda. Zakonom su bili uređeni odnosi između pojedinaca: između vrhovništva i naroda, između različitih skupina, između članova obitelji, između jedne obitelji i drugih obitelji, između pripadnika izabranoga naroda i tuđinaca. Zakonom su bila uređena različita područja javnoga života: vlasništvo, provedba zakona i tako dalje. Zakonom je bio uređen odnos prema Bogu: služba u Hramu, svetkovine, blagdani i različita vremena. Iznimno razvijena bila je u prvom redu dužnost čistoće: ideja, vrijednost, osjećanje koje se teško može riječima izraziti, a u suštini se ne odnosi na etičku, nego na religioznu, obrednu čistoću. Čist je bio onaj koji se pridržavao simboličkoga ustroja, reda koji je obuhvaćao tjelesni život, dovodeći ga u vezu sa žrtvenikom, sa žrtvom i općenito s obrednim radnjama. Tim je zapovijedima Božji narod bio izdvojen, učinivši ga Božjim posjedom. Sve je to bilo uređeno preciznim, često do najmanjih sitnica razrađenim propisima. U svemu tome nazire se duboko smisleni predodžbeni svijet, svijet pun mudrosti i poznavanja čovjekove naravi, kako pojedinca, tako i obitelji i čitava naroda. A kad znamo da je obnašanje Zakona bilo povezano sa spasenjem te su onom tko nije vršio zakonske propise prijetili izgnanstvo iz naroda i razne nevolje, dođe nam da zadrhtimo od mnoštva svih tih zapovijedi. I premda su zapovijedi Zakona već same po sebi bile brojne i teško održive, s vremenom su postajale sve kompliciranije. Tako se oblikovao poseban stalež, stalež pismoznanaca - koji je štitio Zakon.

Pismoznanci su istraživali smisao Zakona, tumačili su Zakon i primjenjivali ga. Svaki pojedini zakon popratili su tumačenjima i običajima koji su kasnije sa svoje strane opet poprimali karakter zakona tako da je tijekom vremena od zakona nastala čitava mreža koja je svojim gustim pletivom obuhvatila cjelokupan život. Kakva je sve to imalo smisla? Čovjek to ne može razumjeli ukoliko polazi sa socijalnoga ili etičkog — pa čak i, ma koliko neobično zvučalo, sa zdravstvenoga gledišta. Smisao je izravno religiozan. Pavao, koji je i sam bio pismoznanac te je zahtjeve Zakona iskusio na vlastitom tijelu, došavši do samoga ruba, tumači ga u Poslanicama Rimljanima i Galaćanima te u Djelima apostolskim. Izraelskom je narodu dano obećanje da će se u njemu roditi Mesija. U narodu je Bog „podigao svoj šator“, i taj šator treba izabrani narod pronositi kroz povijest. Ali izabrani narod je brojčano malen. Oko njega bijahu divovske sile starih kultura: Egipat, Asirsko carstvo, Babilon, Perzija, Grčka, Rim. Uistinu velesile, i u političkom i u duhovnom pogledu; utemeljeni na drevnoj mudrosti i istodobno na zamamnu čaru osjetilnosti, ispunjene ljepotama umjetnosti. Svoje korijene, opravdanje i najdublji sadržaj nalazile su te kulture u vjeri u božanska bića koja plamte svim snagama ovoga svijeta: duha, zemlje i krvi. Kojom su zavodljivošću morale odisati te kulture, to mi danas jednostavno ne možemo više ni zamisliti. Usred tih kultura trebao je židovski narod svjedočiti svoju vjeru u jednoga, nevidljivog Boga; vjeru koja je, dosljedno življena, židovskoga čovjeka nužno vodila u sve veću izoliranost glede suživota s okolnim velesilama i kulturama. I upravo se u tome sastojao smisao zakona. U svakom je trenutku narod trebao pred očima imati Božje zahtjeve. Posvuda bijahu Gospodinove zapovijedi koje su tumačile što čovjek smije, a što ne smije činiti. Čovjek je na svakom koraku postajao nečist, ako bi učinio nešto spontano; zato je na svakom koraku postojala zapovijed ili tumačenje koje ga je trajno podsjećalo na njegovu tajanstvenu povezanost sa žrtvenikom, žrtvom, obećanjem spasenja i opominjalo ga da se pridržava propisa. Tako je narod u svakom trenutku svoga života trebao imati pred sobom Boga, osjećati Gospodnju zapovijed, primoravati sebe na izvršavanje zapovijedi, na odricanje i tako životno sazrijevati u služenju Gospodinu. Na taj je način narod trebao upijati Božju sliku i dopustiti da ga do temelja oblikuje njegova desnica... Odatle se — a ne iz puke etičke spoznaje i obrazovanja - trebala potanko i sve istančanije izgrađivati savjest. Usred beskonačne zbrke neotkupljenoga čovječanstva trebao je stasati narod koji je razlikovao pravdu od nepravde po riječi Gospodnjoj; koji je bio budan za sile što proizlaze iz Duha, koje, točnije rečeno, progovaraju iz same svetosti; narod koji u vlastitom životu poznaje vrijednosti i uređenja nezemaljskoga podrijetla... I još nešto - nešto o čemu nam sam Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima, napose u petoj, šestoj i sedmoj glavi, daje uznemirujuće tumačenje: taj narod treba iskusiti što je to grijeh. Bez Zakona, kaže Pavao, grijeh spava. Ako me ne prene nijedan „smiješ to" ili „to ne smiješ ', ne mogu zapaziti zlo koje leži duboko u meni. Spasenje pretpostavlja da čovjek ima želju biti spašen, samim se tim budi svijest o tome od čega čovjek treba biti spašen. Međutim, Zakon, kaže Pavao, nije mogao biti ispunjen jer je bio pretežak. Ali dolazio je od Boga, zato je čovjek osjećao da ga ipak treba ispuniti. Tako se morao gomilati prijestup na prijestup, krivica na krivicu i narod je morao u najdubljoj potištenosti iskusiti što znači propadati pred Bogom. U činjenici da čovjek nije mogao ispuniti Zakon te je zbog toga bio izgubljen, očitovala se dublja i općenitija činjenica da nitko sam od sebe ne može izvršiti ono što Bog zahtijeva, i zato su svi izgubljeni. Nemogućnost ispunjenja Zakona trebala je mesijanskom narodu jasno predočiti što uopće znači ljudski podbačaj; tako je narod polako dozrijevao i pripremao se za puninu vremena, za Mesijin dolazak. Međutim, sam je Zakon imao zagonetnu povijest. Nakon Salomona Zakon je gotovo nestao, zaboravilo se na njega. Tek puno kasnije, u sedmom stoljeću, pod kraljem Jošijom, ponovno je otkriven tekst Zakona i svečano proglašen (2 Kr 22,10). Od toga vremena nadalje Zakon je bio prisutan u svijesti naroda, bio je istraživan, tumačen, brižno čuvan i oko njega se postojano razvijao etos vjernosti Zakonu. Od toga vremena narod se istinski oblikovao prema Zakonu. To što je izraelski narod tijekom povijesti zadržao vjeru u jednoga Boga pravo je čudo, za koje je najzaslužniji upravo Zakon. Savjest im je sazrela. Po naravi tihi, čista srca i ispravno usmjereni likovi koje susrećemo u Novom zavjetu odgojeni su u školi toga Zakona. No istovremeno dolazi do iznimno neobična preokreta. Zakon bi trebao učiniti narod Božjim posjedom; svakom svojom zapovijedi Bog želi položiti ruku na njega — a u stvarnosti je narod učinio Zakon svojim posjedom, učinivši od njega okvir svoje egzistencije. U Zakonu je narod temeljio svoje navodno pravo na veličinu i upravljanje svijetom, uključujući u to potraživanje Boga zajedno s njegovim obećanjima. Legalistička volja svećenika i pismoznanaca uvijek se iznova suprotstavljala Božjoj slobodi. Ta je sloboda progovarala po prorocima i po svojoj je volji oblikovala povijest, no predstavnici Zakona protivili su joj se i pokušavali joj nametnuti svoju volju - i tako sve dok oba kraljevstva, sjeverno i južno, nisu propala, a narod bio odveden u progonstvo da bi potom, nakon kratke obnove za vrijeme Makabejaca, izgubio svaku političku moć. U isto je to vrijeme zamro i glas proroka. Ljudski gledano, predstavnici Zakona odnijeli su pobjedu. Oni su Boga i njegovu volju sveli na jamstvo vladavine Zakona u narodu. Romano Guardini "Gospodin"


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Uto kol 18, 2026 07:34 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 903
Što je izvanjska moć naroda dublje tonula, to veći bijaše njihov ponos i to fanatičnija njihova nada. Tako se suprotstavljahu rimskoj sili, grčkoj kulturi, azijatskoj zavodljivosti - ali i Kristu. Tako je Savez, utemeljen na vjeri i milosti, divnoj razmjeni međusobne vjernosti i pouzdanju u Božju pomoć, na koncu postao obvezujući ugovor prava i potraživanja. Tome valja dodati i još nešto, nešto o čemu je Isus govorio s velikom ozbiljnošću: licemjerje. Izvana visoko razvijena savjesnost, iznutra okorjelost srca. Izvana vjernost Zakonu, iznutra grijeh — ali grijeh bez spoznaje, bez pokajanja i želje za spasenjem (Mt 15,7; 22,19; 23,13-35). S takvim se svjetonazorom Isus sukobio. Oni su ga uvijek iznova napadali optužbama da on, slobodni Sin Božji, griješi protiv Zakona. On krši zapovijed, ne obazire se na predaju, oskvrnjuje Hram, izdaje narod, izvrće obećanje. Svugdje njegova riječ, koja donosi Božju slobodu, nailazi na čvrsto izgrađene, neumoljive pojmove. Svuda se snaga njegove ljubavi odbija o njihov nepropusni oklop. Njega koji je govorio iz punine srca, noseći u sebi sve dubine stvaranja i svu snagu Božje ljubavi, dočekivali su u zasjedi zakonoznanci, čuvari i uhode, čekala ga je u zasjedi lukavština, podgrijavana svom oštrinom razuma i žilavošću volje. Tu je došlo do strašna izvrtanja božanskoga - koliko je strašan bio taj preokret, to izvrtanje, može se zaključiti po onoj rečenici koju su farizeji izgovorili najvišem sucu, rimskom upravitelju Pilatu, kad im je on na temelju svoga prirodnog osjećanja za pravdu rekao da ne nalazi na optuženom nikakve krivice: „Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti“ (Iv 19,6—7).

Zakon koji je Bog dao tako je paklenski iskrivljen da po njemu mora umrijeti sam Sin Božji! Eto, to je ,,Zakon“ u kojem je bio odgojen Pavao koji je „na smrt progonio, u okove bacao i predavao u tamnice muževe i žene“. On je volio Zakon i svom se dušom zauzimao za njega (Dj 22,3—5). Susrećemo ga najprije kako preuzima odgovornost svjedoka za Stjepanovo kamenovanje (Dj 7,58) i kako „zaiska od velikog svećenika pisma za sinagoge u Damasku da i ondje iskorijeni sve neprijatelje Zakona“ (Dj 9,2). Zbog Zakona je bjesnio i na sebe samoga. Osjećamo kako je mučio sama sebe, kako se ponižavao ne bi li ispunio Zakon i tako postigao spasenje. Budući da je iskusio da to nije moguće postići, bivao je goropadniji - sve dok se nije susreo s Kristom ispred Damaska, „gdje ga iznenada obasja svjetlost s neba“, baci na zemlju i smjesta ga oslobodi (Dj 9,3—9). Tek tada upozna strašnu iskrivljenost farizejskoga tumačenja Zakona, upozna kako je u stvari sve htijenje i sva muka za njega uzaludna. Spoznao je kako je spasenje nemoguće postići vlastitom snagom, ispunjavanjem Zakona, i tako je zbacio sa sebe i sav teret Zakona. Iskusio je kako je spasenje moguće samo po vjeri i milosti, i da samo na taj način čovjek može doći do sebe takva kakav jest. Tako je postao borac za kršćansku slobodu, protiv svega onog što je ,,Zakon“. No znači li to da je Zakon nestao? Stari svakako. S Kristom je taj Zakon izgubio svoj smisao i Pavao se pobrinuo za to da se iskorijeni iz kršćanske svijesti. Ipak, ,,Zakon“ i njegovi čuvari, „farizeji", uvijek su prisutni kao mogućnost. Čim postoji vjernička savjest koja poznaje autentični kršćanski nauk i autoritet koji se zauzima za taj nauk, prijeti opasnost od ,,ortodoksije“: stava koji drži da je za spasenje dovoljno već samo prianjanje uz taj nauk i koji je, radi održavanja čistoće nauka, u stanju povrijediti dostojanstvo savjesti. Čim postoji neki niz propisa za spasenje, bogoštovlje ili uređenje zajednice, prijeti opasnost od uvjerenja da se samim izvršenjem tih propisa postiže svetost pred Bogom. Čim postoji hijerarhija službe i vlasti, tradicije i prava, prijeti opasnost od tumačenja da se kraljevstvo Božje očituje već u samu autoritetu i poslušnosti. Čim se za svetost postave norme i čim se počne lučiti pravda od nepravde, prijeti opasnost da se počne zadirati u Božju slobodu i smatrati pravom sve ono što dolazi po Božjoj milosti... Može neka misao biti ne znam kako plemenita — čim se nađe u prostoru čovjekova srca, donosi sa sobom i proturječnost, neistinu i zlo. Isto se događa i s onim što dolazi od Boga. Uređenost vjere i molitve, službe i odgoja, tradicije i običaja zacijelo su dobre stvari, ali u ljudskim srcima i u ljudskom duhu mogu potaknuti loše mogućnosti. Posvuda gdje se u oblasti svete istine izgovara odlučno da i ne, gdje su na snazi objektivne forme kulta, poretka i autoriteta, tu prijeti i opasnost od „Zakona" i „farizeja". Opasnost da se unutarnje zamijeni izvanjskim, opasnost protuslovlja između ponašanja i riječi, opasnost od toga da u svoje ruke uzimamo pravo na Božju slobodu — dakle opasnost od svega onoga što je Krist predbacivao farizejima. Povijest Zakona velika nam je opomena. Sveto, koje dolazi od Boga, prometnulo se u oruđe silne nevolje. Čim postoji vjerovanje u nadnaravnu objavu, u uređenje života dano od Boga, ta se mogućnost iznova budi. Stoga je dobro da to vjernik ima stalno na pameti, kako bi u drugom Savezu s Bogom mogao sebe sačuvati od sudbine prvoga Saveza. Romano Guardini "Gospodin"


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Uto kol 18, 2026 07:39 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 1559


Pismoznanci su istraživali smisao Zakona, tumačili su Zakon i primjenjivali ga. Svaki pojedini zakon popratili su tumačenjima i običajima koji su kasnije sa svoje strane opet poprimali karakter zakona tako da je tijekom vremena od zakona nastala čitava mreža koja je svojim gustim pletivom obuhvatila cjelokupan život. Kakva je sve to imalo smisla? Čovjek to ne može razumjeli ukoliko polazi sa socijalnoga ili etičkog — pa čak i, ma koliko neobično zvučalo, sa zdravstvenoga gledišta. Smisao je izravno religiozan. Pavao, koji je i sam bio pismoznanac te je zahtjeve Zakona iskusio na vlastitom tijelu, došavši do samoga ruba, tumači ga u Poslanicama Rimljanima i Galaćanima te u Djelima apostolskim. Izraelskom je narodu dano obećanje da će se u njemu roditi Mesija. U narodu je Bog „podigao svoj šator“, i taj šator treba izabrani narod pronositi kroz povijest. Ali izabrani narod je brojčano malen. Oko njega bijahu divovske sile starih kultura: Egipat, Asirsko carstvo, Babilon, Perzija, Grčka, Rim. Uistinu velesile, i u političkom i u duhovnom pogledu; utemeljeni na drevnoj mudrosti i istodobno na zamamnu čaru osjetilnosti, ispunjene ljepotama umjetnosti. Svoje korijene, opravdanje i najdublji sadržaj nalazile su te kulture u vjeri u božanska bića koja plamte svim snagama ovoga svijeta: duha, zemlje i krvi. Kojom su zavodljivošću morale odisati te kulture, to mi danas jednostavno ne možemo više ni zamisliti. Usred tih kultura trebao je židovski narod svjedočiti svoju vjeru u jednoga, nevidljivog Boga; vjeru koja je, dosljedno življena, židovskoga čovjeka nužno vodila u sve veću izoliranost glede suživota s okolnim velesilama i kulturama. I upravo se u tome sastojao smisao zakona. U svakom je trenutku narod trebao pred očima imati Božje zahtjeve. Posvuda bijahu Gospodinove zapovijedi koje su tumačile što čovjek smije, a što ne smije činiti. Čovjek je na svakom koraku postajao nečist, ako bi učinio nešto spontano; zato je na svakom koraku postojala zapovijed ili tumačenje koje ga je trajno podsjećalo na njegovu tajanstvenu povezanost sa žrtvenikom, žrtvom, obećanjem spasenja i opominjalo ga da se pridržava propisa. Tako je narod u svakom trenutku svoga života trebao imati pred sobom Boga, osjećati Gospodnju zapovijed, primoravati sebe na izvršavanje zapovijedi, na odricanje i tako životno sazrijevati u služenju Gospodinu. Na taj je način narod trebao upijati Božju sliku i dopustiti da ga do temelja oblikuje njegova desnica... Odatle se — a ne iz puke etičke spoznaje i obrazovanja - trebala potanko i sve istančanije izgrađivati savjest. Usred beskonačne zbrke neotkupljenoga čovječanstva trebao je stasati narod koji je razlikovao pravdu od nepravde po riječi Gospodnjoj; koji je bio budan za sile što proizlaze iz Duha, koje, točnije rečeno, progovaraju iz same svetosti; narod koji u vlastitom životu poznaje vrijednosti i uređenja nezemaljskoga podrijetla... I još nešto - nešto o čemu nam sam Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima, napose u petoj, šestoj i sedmoj glavi, daje uznemirujuće tumačenje: taj narod treba iskusiti što je to grijeh. Bez Zakona, kaže Pavao, grijeh spava. Ako me ne prene nijedan „smiješ to" ili „to ne smiješ ', ne mogu zapaziti zlo koje leži duboko u meni. Spasenje pretpostavlja da čovjek ima želju biti spašen, samim se tim budi svijest o tome od čega čovjek treba biti spašen. Međutim, Zakon, kaže Pavao, nije mogao biti ispunjen jer je bio pretežak. Ali dolazio je od Boga, zato je čovjek osjećao da ga ipak treba ispuniti. Tako se morao gomilati prijestup na prijestup, krivica na krivicu i narod je morao u najdubljoj potištenosti iskusiti što znači propadati pred Bogom. U činjenici da čovjek nije mogao ispuniti Zakon te je zbog toga bio izgubljen, očitovala se dublja i općenitija činjenica da nitko sam od sebe ne može izvršiti ono što Bog zahtijeva, i zato su svi izgubljeni. Nemogućnost ispunjenja Zakona trebala je mesijanskom narodu jasno predočiti što uopće znači ljudski podbačaj; tako je narod polako dozrijevao i pripremao se za puninu vremena, za Mesijin dolazak. Međutim, sam je Zakon imao zagonetnu povijest. Nakon Salomona Zakon je gotovo nestao, zaboravilo se na njega. Tek puno kasnije, u sedmom stoljeću, pod kraljem Jošijom, ponovno je otkriven tekst Zakona i svečano proglašen (2 Kr 22,10). Od toga vremena nadalje Zakon je bio prisutan u svijesti naroda, bio je istraživan, tumačen, brižno čuvan i oko njega se postojano razvijao etos vjernosti Zakonu. Od toga vremena narod se istinski oblikovao prema Zakonu. To što je izraelski narod tijekom povijesti zadržao vjeru u jednoga Boga pravo je čudo, za koje je najzaslužniji upravo Zakon. Savjest im je sazrela. Po naravi tihi, čista srca i ispravno usmjereni likovi koje susrećemo u Novom zavjetu odgojeni su u školi toga Zakona. No istovremeno dolazi do iznimno neobična preokreta. Zakon bi trebao učiniti narod Božjim posjedom; svakom svojom zapovijedi Bog želi položiti ruku na njega — a u stvarnosti je narod učinio Zakon svojim posjedom, učinivši od njega okvir svoje egzistencije. U Zakonu je narod temeljio svoje navodno pravo na veličinu i upravljanje svijetom, uključujući u to potraživanje Boga zajedno s njegovim obećanjima. Legalistička volja svećenika i pismoznanaca uvijek se iznova suprotstavljala Božjoj slobodi. Ta je sloboda progovarala po prorocima i po svojoj je volji oblikovala povijest, no predstavnici Zakona protivili su joj se i pokušavali joj nametnuti svoju volju - i tako sve dok oba kraljevstva, sjeverno i južno, nisu propala, a narod bio odveden u progonstvo da bi potom, nakon kratke obnove za vrijeme Makabejaca, izgubio svaku političku moć. U isto je to vrijeme zamro i glas proroka. Ljudski gledano, predstavnici Zakona odnijeli su pobjedu. Oni su Boga i njegovu volju sveli na jamstvo vladavine Zakona u narodu. Romano Guardini "Gospodin"


Hvala Fran pročitao sam oba posta i spreman sam za sljedeće...

Zanimljivo je da su ljudi u stanju sve pa i najsvetije stvari sebi podložiti i prisvojiti da služe njima a ne Bogu a da to ni sami nisu svjesni, kad kažem ljudi ne mislim samo na neka stara vremena nego je isti slučaj i sada.
Sve što su ljudi radili od zakona to i danas rade kršćani katolici i isto tako nesvjesno misle da čine dobro i da služe Bogu dok u stvari služe sebi i zato im najviše smetaju oni koji to na vidljiv način krše. A sad zamisli da još trebaju slušati nekog takvog ali nećeš vjerovati prijatelju da Bog osim neizmjerne ljubavi i dobrote ima i neizmjerni smisao za humor.


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sri kol 19, 2026 09:46 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 903
Hvala Fran pročitao sam oba posta i spreman sam za sljedeće...

Hvala Kopitaru prijatelju stari. Hvala od srca!!!


ISUS I POGANI


U osmoj glavi Matejeva Evanđelja čitamo: „Kad uđe u Kafarnaum, pristupi mu satnik pa ga zamoli: ‘Gospodine, sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama.’ Kaže mu: ‘Ja ću doći izliječiti ga.’ Odgovori satnik: ‘Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj. Ta i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi’ - i ode, drugomu: ‘Dođi’ — i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ — i učini.’ Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: ‘Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’ I reče Isus satniku: ‘Idi, neka ti bude kako si vjerovao!’ I ozdravi sluga u taj čas“ (Mt 8,5-13). Naša razmatranja ne žele reći ništa ,,novo“ o Isusu Kristu, ona ne donose nikakvo novo povijesno tumačenje, a još manje neko novo teološko učenje. Nama nije stalo do novoga, nego do vječnoga. Želimo očistiti svoj pogled kako bismo bolje sagledali „što bijaše od početka“ (1 Iv 1,1). Tako nastojimo ukloniti sve što nam se ispriječilo na tom putu: naviku ustaljenih predodžaba, neispitane oblike osjećanja i stajališta koji i dalje djeluju. Svjesni smo da pritom nosimo sa sobom vrijeme u kojem živimo i sebe kakvi jesmo. I upravo zato naše sagledavanje treba biti uistinu naše, a ne nekakva sablast prošlosti, ne smije postati navikom. Pa i sam odlomak koji smo ovdje naveli može nas prenuti i odmaknuti od jedne takve navike. Mi poznajemo Isusa kao Spasitelja i Gospodina. On je za nas — koliko je to zbilja tako, a koliko je to stvar navike, ostavit ćemo sada po strani — norma našega vjerničkog života. I zato uzimamo sve što mu se dogodilo kao da drukčije nije moglo biti. Tu je zacijelo na djelu tajanstvena nužnost o kojoj govori evanđelist Luka: „Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi” (24,26); pa ipak, sve se trebalo drukčije zbiti, i upravo je neshvatljivo zašto se zbilo onako kako se zbilo. To nam valja osjetiti i jedino će nam tako, otvorenih očiju i s čuđenjem, Kristov lik početi istinski govoriti. Pogledajmo kako, na primjer, stoji stvar s Buddhom? On se borio i trudio, postao je nadaleko poznat, veliki učitelj, a kad je umro, oko njega se okupio krug učenika i prijatelja; neki su od njih muževi s najvišim ljudskim i religioznim dostojanstvom, koji su mu iskazivali poštovanje. Međutim, sam je Buddha svoju smrt prihvaćao kao dovršenje svojega dugog djelovanja i poslanja... Ili pogledajmo Sokrata; on je svoj filozofski život priveo kraju. Njemu odani učenici — među njima i Platon! — usvojili su njegov duh. Sokrat je umro u dubokoj starosti, i to ne zato što su njegovi neprijatelji to htjeli. Umro je zato što je svoj filozofski život htio dovršiti smrću filozofa... A kako je kod Krista sve to drukčije! Obratimo pozornost na to kako je njegov život nešto iznimno u usporedbi s općim ljudskim mjerilima. U njegovu životu ne nalazimo ništa što bismo mogli izraziti ovim ili sličnim riječima: on se borio i izborio; načinio je slobodan prostor za svoju poruku i djelo; svoje je djelo doveo do zrelosti i ispunjenja. Kod njega ne nalazimo baš ništa od superiornosti „velikih egzistencija”! Isus je neprestano izložen, neprestano u opasnosti. Najsvetije dolazi, želi se darovati, i zbog neshvatljive uskoće uma i pogleda biva razoreno. Nema tu prirodnoga tijeka zbivanja s osobom dosljednoj samoj sebi, kao u drugim primjerima. Otajstveni izlazak iz najuzvišenijega „odozgor” i istovremeno silazak u nezamislive dubine odveć ljudskoga. Čovjek može samo naslutiti što nastaje kad Bog postane čovjekom: nikakav „klasični” junak, velika ličnost koja postiže osvajačka djela. Čim se iz utjelovljenja izvuku konzekvencije za ljudsko postojanje, one izgledaju posve drukčije — toliko drukčije da se naspram njih likovi pojedinaca kao što su Buddha ili Sokrat čine umjetnima. Nije li se Isusova božanska veličina mogla sasvim drukčije objaviti da je on kojim slučajem izišao iz uskih granica izraelske zemlje i povijesti izraelskoga naroda? Da je stupio, recimo, u golemi prostor Rimskoga Carstva? Ili u more helenističke kulture, koje obiluje duhovnom snagom? S kakvim bi ga samo razumijevanjem slušale gladne duše i prihvaćali slobodni duhovi! Kakva se djelotvornost tu mogla razviti! Ali tako nam je na pameti „ono što je ljudsko”. Isus je znao da je „poslan k izgubljenim ovcama doma Izraelova” (Mt 10,6). Trebao je poruku donijeti narodu Saveza i u njemu susresti svoju sudbinu.


Nije to bilo nužno samo po sebi, nego je takva bila volja Očeva. Zakon njegova života nije proizlazio iz „prirode stvari" ili iz „strukture njegove ličnosti", nego iz volje Božje, iz poslanja u najstrožem smislu riječi. Tako je Isus iznio svoju poruku u uski prostor izraelskoga naroda i njegove male povijesti, i prihvatio sudbinu koja je proizišla iz odgovora židovskoga naroda na njegovu poruku. No on je znao što stoji oko toga uskog područja. Bio je svjestan naroda koji su čekali izvan toga područja, osjetio je kucanje njihovih srdaca i čeznuće njihovih duša. Isus je očito imao dubok odnos prema poganima. Na nekim je mjestima to više nego jasno, kao primjerice u pripovijesti o Sirofeničanki: „Odande otide u kraj tirski. I uđe u neku kuću. Htio je da nitko ne sazna, ali se nije mogao sakriti, nego odmah doču žena koje kćerkica imaše duha nečistoga. Ona dođe i pade mu pred noge. A žena bijaše Grkinja, Sirofeničanka rodom. I moljaše ga da joj iz kćeri istjera zloduha. A on joj govoraše: ‘Pusti da se prije nasite djeca! Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.’ A ona će mu: ‘Da, Giospodine! Ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih.’ Reče joj: ‘Zbog te riječi idi, izišao je iz tvoje kćeri zloduh.’ I ode kući te nađe dijete gdje leži na postelji, a zloduh je bio izišao" (Mk 7,24—30). Riječi odzvanjaju oštro, slika bode u oči. Nije li to ona oštrina kojom se volja povezuje s dužnošću, kad jednom prijeđe granicu srca? A događaj poprima silnu ljepotu, zahvaljujući prije svega ženinoj dubokoj vjeri, velikodušnosti njezina srca i prihvaćanju Isusove usporedbe. Gospodin je osjetio da ga ta žena razumije i uzvratio joj je ljubavlju: „Zbog te riječi idi...“Ona je bila poganka. Isus je slično iskusio puno puta. Otuda njegove riječi: „Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama. I ti, Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u podzemlje ćeš se strovaliti! Doista, da su se u Sodomi zbila čudesa koja su se dogodila u tebi, ostala bi ona do danas. Ali kažem vam: Zemlji će sodomskoj biti na Dan sudnji lakše nego tebi“ (Mt 11,21-24). Isus je volio pogane. Ljudski govoreći, mogli bismo kazati da je čeznuo za njima. No njegova ga je poslušnost zadržala unutar granica njegova uskoga poslanja. To osjećamo i u tekstu citiranu na početku ovoga poglavlja. Čovjek koji dolazi k Isusu Rimljanin je, u svakom slučaju poganin. Možda je prozelit (obraćenik na židovsku vjeru), slično kao i jedan drugi časnik, „satnik takozvane italske čete“, po imenu Kornelije, o kojem govore Djela apostolska (Dj 10). On moli Isusa za svoga slugu. Već nas to dira, vidimo da ima srca za svoje ljude. Kad Isus izrazi spremnost da pode s njim, ovaj to odbije: Ne priliči da ti dolaziš k meni. A nije ni neophodno. Kad ja svojim ljudima izdam naredbu, oni tu naredbu izvršavaju, premda sam ja običan časnik. A ti si ipak - kad bismo satniku dopustili da se vojnički izrazi — vrhovni zapovjednik. Dakle, zapovjedi i bolest će se pokoriti tvojoj zapovijedi! Čovjek osjeća kako je Isusu bilo čuti te riječi. Uskoća je nestala. Osjeća se ponesen širinom satnikova otvorena srca i vjere koja uopće nije svjesna svoje ljepote. I sva je bol neshvaćenoga Spasitelja, Poslanika s nebeske visine, kojega je gušila skučenost, pretočena u poklik: „Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere!" Romano Guardini "Gospodin"


Vrh
 Profil  
 
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 34 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3  Sljedeće

Vrijeme na UTC + 01:00 sata


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr