purple je napisao/la:
Zvucis kao da je tako tesko i mucno zivjeti ovaj zivot....jer moramo ici protiv sebe i svog postojanja da bi bili Bozji. Treba ici protiv svojih slabosti i grijeha, a ne protiv sebe.
Pa zar nije Isus rekao da treba da se odreknemo sebe, a ne da nadjemo sebe? Zar nije Pavle rekao da se naše telo bori protiv duha?
Samo nas Duh Božji može dovesti k Bogu. "Niko ne moze doci k Meni ako ga ne dovuce Otac koji me posla." (Jovan 6,44)
purple je napisao/la:
Zvucis kao da je tako tesko i mucno zivjeti ovaj zivot....jer moramo ici protiv sebe i svog postojanja da bi bili Bozji. Treba ici protiv svojih slabosti i grijeha, a ne protiv sebe.
Ako se kajemo za grehe, a ne shvatamo da su ona deo našeg Ja (sebe, prirode, motiva), onda zapravo izbegavamo da se ponizimo pred Bogom stvarnom svešću o svom duhovnom siromaštvu, koje je Isus blagoslovio kada je rekao "blaženi siromašni duhom". To otkriva da se ne kajemo za svoje
stanje greha (gresne motive) vec samo za
čin greha tj. manifestacije greha na nivou misli, osecanja i postupaka. Drugim rečima to otkriva da ćemo posle takvog "pokajanja" ostati i dalje isti u svom srcu. Na primer, kajemo se što smo nešto ružno rekli nekoj osobi, ali se ne kajemo što smo takvi. Ostaćemo i dalje takvi u duši, a ostaće i krivica. Iz te krivice ćemo se sputavati da taj svoj karakter više ne pokažemo spolja. A zar to nije licemerstvo?
purple je napisao/la:
Zvucis kao da je tako tesko i mucno zivjeti ovaj zivot....
Nije teško i mučno voleti neprijatelje, biti slobodan od želje i držati sve Božje zapovesti. Apostol Jovan kaže "zapovesti Njegove nisu teške", a sam Hristos kaže "... jer je jaram moj blag, i breme je moje lako." (1.Jovanova 5,3; Matej 11,30) Nije teško: "Jer je Bog što čini u vama da hoćete i učinite kao što mu je ugodno." (Filibljanima 2,13) Ali je mučno i teško izabrati Boga da to učini u nama, jer treba da se odreknemo sebe.
Zato apostol Pavle koristi pojam mučne borbe: "Bori se u borbi vere, muči se za večni život na koji si i pozvan." (1.Timotiju 6,12) Isus ukazuje na velicinu zrtve koju covek treba da ucini u vreme svoga kusanja: "Ako li te ruka tvoja ili noga tvoja sablaznjava, odseci je i baci od sebe: bolje ti je uci u zivot hrom ili kljast, nego li s dve ruke i dve noge da te bace u oganj vecni. I ako te oko tvoje sablaznjava, izvadi ga i baci od sebe: bolje ti je s jednim okom u zivot uci, nego s dva oka da te bace u pakao ognjeni." (Matej 18,8-9) Naravno, čim pobedi iskusenje, covek postaje svestan da je težina iskušenja bila posledica zablude i opsene greha, ali on tu svest nema sve dok se sasvim iskreno ne odrekne sebe, jer kada bi tu svest imao ranije, on bi izgubio slobodu izbora i tražio bi Boga iz moranja, jer zna šta je istina.
purple je napisao/la:
Zasto bi bilo lose reci da je zelja za Bogom prirodna, da je ta teznja za Bogom usadjena u covjeka?
Jeste lakše reći, jer nam laska. Ali šta misliš zašto je apostol Pavle govorio suprotno?
"Ja znam da dobro ne živi u meni, to jest u telu mojemu. Jer hteti imam u sebi, ali učiniti ne nalazim. Jer dobro što hoću ne činim, nego zlo što neću ono činim. ... Ja nesrećni čovek! Ko će me izbaviti od tela smrti ove?" (Rimljanima 7, 18-19.24)
Govorio je tako da bi od ljudi sklonio iskušenje da se oslanjaju na sebe i da zbog toga traže Boga iz sebičnih i samopravednih motiva svoje prirode. Većina religioznih ljudi bi, kada bi zaista upoznala Isusov karakter u pravom svetlu, bila zgrožena nad sobom, zato što bi u svetlosti Božjeg lica shvatila da je Boga tražila iz onih motiva koji su gad pred Bogom (krivica, sebicni sentiment, ponositost...).
Mi treba Bogu da dolazimo takvi kakvi smo, sa teretom naših greha i nečiste savesti, ali ne iz tih grešnih motiva i ne iz nečiste savesti. Samo ako Boga ne poznajemo mi možemo u njegovo ime izgovarati molitve pokrenuti našim sebičnim i samopravednim motivima, umesto nadahnućem Svetoga Duha. Pravilno poznanje Boga je suštinski bitna stvar, jer ljudi mogu umišljati da služe Bogu, a zapravo služiti sotoni ukoliko u ime Boga žele da zadovoljavaju svoje prirodne porive. Na primer, Isus kaže jevrejskim sveštenicima koji su uvereni da služe Bogu da oni zapravo služe đavolu: "Vaš je otac djavo;" (Jovan 8,44) Isus Hristos kaže da će biti onih koji će biti uvereni da Njemu služe, a koji će zapravo progoniti i ubijati zaista verne hrišćane: "Ovo vam kazah da se ne sablaznite. Izgonice vas iz zbornica; a doci ce vreme kad ce svaki koji vas ubije misliti da Bogu sluzbu cini. I ovo ce ciniti, jer ne poznase Oca ni mene." (Jovan 16,1-3) Razlog zašto to čine je u tome što oni Boga ne poznaju. Ljudi se plaše da upoznaju Boga i zato su se od Boga ogradili raznim posrednicima, ritualima, bavljenjem sobom, molitvom, a ne samim Bogom. Kada bi se bavili Bogom kroz evanđelje postojao bi rizik da postanu svesni kako ih na religioznu revnost i pokajanje ne pokreće nadahnuće nesečne ljubavi, već nečista savest, sebičan interes, lična sujeta, gordost, itd. Ali tek tada kada bi postali svesni svojih stvarnih motiva, mogli bi da dođu Bogu sa njima kao sa kakvim teretom i da prime spas, dok ovako dolaze u molitvi Bogu iz tih motiva i vrlo verovatno imaju samozavaravajuće iskustvo sa sotonom.