corpse je napisao/la:
Pozdrav! Dakle, vidim tema suicid. Teska tema, i ne moze nitko govorit o toj temi ako nije zaglibio u paklu misli suicida. Moze svak imat misljenje, ali govorit i osudivat ili bilo sto drugo ne. Kao prvo, imala sam nekoliko pokusaja suicida. Imam psihijatrijsku dijagnozu(anksioznost i depresija s elementima jos jedne psihoneuroze, nije bitno). Drugo, bila sam vjernica do svoje 19-e godine zivota. Aktivna u crkvi, u zboru, sve savrseno. Odjednom, nakon jednog panicnog napada, sve nestalo. I ja postadoh osoba koja vjeruje u Boga, krscanskog i katolickog Boga, ali je jednostavno nije briga za nista, pa ni za Boga. Vjerujte mi da ni Bog, ako je zaista milosrdan, nece zamjerit ni jednom samoubojici koji se osjeca suicidalno svaki dan. Mislim da je to nekakava vrsta kazne... I pakla na zemlji. Nezamislivo ljudima koji to nisu iskusili. Sto bi vi meni savjetovali kad bi vam rekla da se planiram opet ubit?
Ja vjerujem da unatoč psihičkim problemima imaš slobodnu volju. Ako vjeruješ da Bog postoji, onda znaš da je Bog i darovatelj života i da NITKO nema pravo odlučivat o završetku tog života osim Boga. Stoga imaš mogućnosti odlučiti da ćeš iz ruke Božje prihvaćat život kakav jest, bez obzira na bilo kakve osjećaja. S obzirom da ti očito psihijatri nisu pomogli, preporučam hagioterapiju, ali i dobar razgovor sa iskusnim svećenikom - npr. fra Zvjezdan Linić ili prof. Tomislav Ivančić. Vjerujem da se kod tebe ima razloga razmišljat o nekoj vrsti opsjednuća.