Katolički odgovori

Kako prenosi KTA BK BiH na http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=27165
Objavljena je okružnica Zbora za kler, naslovljena „Misionarski identitet svećenika u Crkvi kao nutarnja dimenzija vršenja triju službi, to jest poučavanja, posvećivanja i upravljanja".

Putujuća je Crkva po svojoj naravi misionarska – istaknuto je u pismu, koje podsjeća da II. vatikanski sabor, na temelju neprekinute tradicije, izričito tvrdi da je „misionarnost“ bitna sastavnica crkvene naravi. Crkva ne postoji od sebe niti radi sebe: ona vuče svoje počelo iz poslanja Sina Božjega i Duha Svetoga; Crkva je po svojoj naravi pozvana da iz sebe iziđe u pokretu prema svijetu, da bude znak Emanuela, Utjelovljenje Riječi, Boga s nama.

Pismo ističe – ustvrdio je nadalje kardinal – opću potrebu obnove misionarske prakse, koja u prvome redu ovisi o savjesti koju zahtijeva status 'biti učenik'. U tome smislu poslanje nije organiziranje zbivanja, čija bi uspješnost ovisila o ljudskim sposobnostima, još manje strategija postupne „univerzalne indoktrinacije“. Poslanje se zbiva i učinkovito je tamo gdje živi, moli, trpi i djeluje istinski Kristov učenik. Želja je da pismo može pridonositi potpori svakodnevnog misionarskog zauzimanja svećenika, svjesnih da ono proizlazi i u izvjesnome smislu uglavnom ovisi o poniznom prihvaćanju djelovanja Duha Svetoga u njihovu životu – zaključio je kardinal Piacenza. (kta/rv)

Isto tako Papa u poruci za Svjetski misijski dan kaže kako Evanđelje nije isključivo dobro onoga tko ga je primio, nego je dar za dijeljenje, radosna vijest za naviještanje te da je svaki kršćanin pozvan naviještati radosnu vijest. To je najdragocjenija crkvena služba svijetu i svakoj osobi u traženju dubokog smisla vlastitoga življenja.


Što mislite o misionarskom djelovanju Crkve?
Da li je takvo djelovanje rezervirano samo za nerazvijene zemlje trećeg svijeta?
Kakva misionarska praksa vam je prihvatljiva?
Kako u vlastitom životu nastojite ostvariti kršćanski poziv na navještanje radosne vijesti?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Potpuno je predvidivo da je na ovu hvalevrijednu Barnabinu temu bilo 0 upisa, jer katolici su zapravo neevangelizatori, nemisionari i antiapostoli govoreći najvećim dijelom za laike koji i jesu većina, a također i dobar dio klerika. Ta komotnost je najveći grijeh propusta imajući u vidu papine riječi da "trajno prvenstvo u Crkvi ima navještaj" (Redemptoris missio), a stalno se rade sekundarne stvari, još pod firmom prvotnih. Zato nema blagoslova koliko želimo i zato stalno sastavljamo sad ova sad ona vijeća za novu evangelizaciju, kojekakve kongrese, planove ove, planove one. Također, imajući u vidu iste papine riječi koje kažu što katolik najprvo mora raditi, možemo izvući konkluziju da onaj tko ne čini misije-evangelizaciju-apostolat niti nije katolik. Da, strogo, al istinito.
http://www.katolik.hr/crkvamnu/evangelizacijamnu/78-to-je-s-evangelizacijom-kod-katolika-malo-o-tome
http://www.katolik.hr/crkvamnu/evangelizacijamnu/79-to-bi-bila-evangelizacija-i-tko-ju-treba-initi
http://www.katolik.hr/crkvamnu/evangeli ... -za-krista

Ne znam čija je urota, ali na katolik.hr trenutno ne mogu, neki mi vatrozid ne dozvoljava...
Ne znam jel se Rio to šali ili misli ozbiljno.
Naravno da smo mi svi misionari, ali valjda se pod misionar vodi onaj kojem je to zanimanje.

Pitanja mi se čine kao zadatak za domaću zadaću, ali mogu napisati par riječi...

Misiju činim svojim životom, bilo kakvo eksplicitno navještanje u današnjem je svijetu nametanje koje se automatski odbija...
pogotovo kada bih nekome prepričavao stavove npr. T.H.-a tipa izvan katoličke crkve nema spasenja, ili nešto o seksu što baš i ne znam ponoviti ali se dade zaključiti da se seks upražnjava isključivo s namjerom stvaranja potomstva itd.

Evo Rio, pogledaj film koji je preporučen u temi kršćanski filmovi -preporuke i zove se Misija.
Vrlo poučno u svim dijelovima, naravno u vezi teme o kojoj pričamo...

Arsen

Ma kakvi. Da se bar šalim. Jedan tipičan mormon u 1 dan posvjedoči koliko 'prosječni' katolik ne posvjedoči za cjeloga života. (molim da nitko sad raspravu ne odovodi u pravcu neispravnosti mormonskog nauka jer rasprava nije o tome već o samoj tehnici - misionarenju)

E ovdje smo kod sukusa problema - brigo moja (to je ono KAKO to učiniti - misionariti), prijeđi na drugoga - na "profesionalne" misionare (Afrika, Azija, Oceanija) kojima je to "zanimanje"- Svi bi bili nešto neodređeno - "da smo svi misionari", ali nikoga ne zanima zanimati naučiti kako i što kod toga primjenjivati, a dakako još ih onda manje zanima sama primjena naučenog. Bože pomozi.

Oprosti, što misliš pod time - ono što sam osmisliš ili kako upute iz crkvenih dokumenata kažu?

i takvi se odmah obično obeshrabre pa im prvi pokušaj biva i posljednji

obično ne bih nikad nikom tko želi posvjedočiti preporučio odmah "prepričavanje" te dogme

rijetko kada sam imao problema s katoličkim objašnjenjem o spolnosti, Ženidbi, potomstvu i vezanim temama. Naravno nisam odmah postao a nisam ni sada perfektan "prepričator" ali mislim da sam se već naučio prilagoditi

Gledao sam pred neko vrijeme. Imam ga doma na dvdu. Da li misliš na neki određeni dio?

Složio bih se s ocjenom kako velika većina katoličkih vjernika ne doživljava svoj vjerski život kao misiju naviještanja Evanđelja. No baš zbog takve situacije mislim da je potrebno planirati mijenjanje te percepcije pa i osnivanje vijeća za novu evangelizaciju, te razni poticaji od Pape i biskupa nije nešto loše i krivo.

Što se tiče činjenice da bez Crkve nema spasenja, nju se itekako može i treba iznositi onima koji napadaju Crkvu jer se oni time stvarno osuđuju na propast jer napadaju Tijelo Kristovo na zemlji. Zato im je nužno predočiti posljedice takvih čina.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Krenimo od filma Misija,
na samom početku misionar strada jer su njegove riječi urođenici malo krivo pokopčali
dolazi drugi misionar koji im zapravo pomaže "da vide i razvijaju ono najbolje od sebe i u sebi" da znatno unaprijede svoj život i kad oni vide da je ono što im on nudi bolje od onoga što su imali, prihvate ga u potpunosti kao pravi krščani

Prema tome, put misionara počinje samim mojim životom, da ljudi u meni prepoznaju pravog kršćanina. Taj put je izuzetno dug i svladava se svaki dan. Tada nastaje fenomen "Svjetlo svijeta". Ja se jako trudim, ali i jako umorim pa mi se učini da sve što sam možda nekad postigao svojim grijehom onda uništim.

Prije 20 i nešto godina ja sam bio mladi momak i tada su nam svećenici govorili (ja na vjeronauku slošao J.Balobana) da dolazi vrijeme u kojem će Hrvati tražiti među sobom misionare i da mi moramo biti spremni odazvati se. Nije to baš točno tako bilo rečeno, ali mislim da sam dobro smjestio poantu u kontekst ove teme. Dobili smo čak i vjeronauk u školama, kud ćeš bolje misije. Prvi školski vjeroučenici već uveliko donose plodove evangelizacije, a mi smo nezadovoljni.

Mislim da nam je surovi kapitalizam oduzeo sve ono što smo uspjeli sačuvati godinama prije toga pa i ove Hrvate gladne misionara.

Ja primjerice na poslu pristupam ljudima na način da uopće prihvate katolički način razmišljanja kao ozbiljan i relevantan i da ga izvuku odnosno da sebe izvuku iz pojmova "inkvizicija, levati, besposličari itd."
Znakovito je da mi je jedan mladi kolega poslao link na članak "Nogomet je igra u kojoj uvijek pobjeđuju katolici" uz primjedbu da će mene kao velikog katolika to sigurno zanimati. Stvar je benigna i nevrijedna rasprave, ali ju iznosim kao odgovor na moj pokušaj, ne misionarenja već samo iznošenja stavova katoličke crkve.
Zbog osjećaja vlastite grešnosti, čak mi je krivo da me momak prozvao velikim katolikom, prema nekima koje poznajem, ja sam čista nula.

S treće strane, rečeno je i "ne bacajte biserje pred svinje" pa i ne znam baš kako krenuti na misionarski put.

Barnaba, ja nisam izrekao kao spornu misonarsku izreku "bez Crkve nema spasenja" već "izvan Crkve nema spasenja" što je za mene različito.

Još da se osvrnem na mormone, ne znam postoje li statistički podaci o uspješnosti njihovog djelovanja. Ako ozbiljno razmatramo ovaj problem, onda su nam i ti podaci važni. Čini mi se da oni koji su u HR sigurno 25 godina i nemaju neke rezultate. I ja govorim o metodama misijskog rada.

Za sam kraj vidim da se neki pozivaju na nekakve upute iz crkvenih dokumenata, no nisam u njih upućen. Ako ima neka važna, bolje da to nekako životno napiše kolega forumaš, nego da ja sad moram ići na linkove, a ovako tupav... zato imam vas.

Mislim da je najbolje misionarsko djelovanje vlastiti dobar život. On pruža nemjerljivo mnogo situacija u kojima čovjek može i treba svjedočiti svoju vjeru, a tek u puno manjoj mjeri o njoj govoriti.
Uz to, nikad neću zaboraviti kometar jednog svog učenika, na kraju 8. razreda. Rekao je otprilike ovo: sve je to lijepo što nas učite, ali tko može tako i kakvog smisla to ima u životu. Ja ne želim kuburit sa svakodnevnicom kao moji roditelji.
Dakle, niz kršćanskih vrednota jednostavno nisu, za današnje ljude, vrednote.

Barnaba

Slažem se Barnaba sa svim tvojim napisanim, uz pojašnjenje: naravno da ne mislim kako su vijeća za n.eveng. suvišna kao i bilo što drugo slično, već da oni mogu biti zbog svoje učestalosti i parametar da smo se toliko odalečili od potrebne percepcije koju spominješ. Jer solidno odgojen katolik bi već i prije Krizme trebao znati svoje poslanje, a kamoli poslije nje, da bude svjedok, kao što je i Svjedok bio svjedok Oca.

Arsen
Ne mogu se sada unijeti u film Misija jer ga nisam dugo gledao, ali mogu komentirati kad to ponovno učinim. Čisto jedna filmska paralela: svijetski režiseri i glumci jako mogu pridonijeti reevangelizaciji svijeta kao što je bilo sa Pasijom, Gibsonom i Cavazielem.

Ma ne brini. Važno je da se boriš - to se traži, a pobjedu nek nosi sam Krist u čas kad On hoće.

I ima mladih Hrvata misionara evangelizatora koji idu u spomenute zemlje trećeg svijeta. A ima i tendencije da će misionari iz istih tih zemalja dolaziti k nama (u Europu i Hrvatsku) nas reevangelizirati jer smo otupjeli na Radosnu vijest i primamo ju kao Banalnu vijest.

Možda to je dobra zamisao, ali je njeno ostvarenje poražavajuće. Što je više Radosna vijest učestala u smislu da je smještena u ambijent kao samo jedan od raznih predmeta u školi, to je sve suhoparnija i ima efekt puke informacije, ali ne i žive obraćajuće riječi. Ja sam za to da se vjeronauk vrati u svoje "prirodno" okruženje - u župe i da se jača župski vjeronauk sa što više župskih pastoralnih centara i što više univerzalnih (ne strogo vezanih dakle za ikoju župu) centara za duhovne obnove kao npr. Tabor, sa što više privlačnih programa u njima - i to kako je kojoj društvenoj (ne dobnoj!) skupini potrebno, da ne kažem - koliko je tko obraćen..

Ne znam na što točno misliš pa ne mogu ni komentirati, ali ako je ono što slutim - ne slažem se, ali također mogu tek komentirati nakon tvog pojašnjenja.

Pa ovo je velika istina, ali za njeno razlučenje i primjenu radije bih ti preporučio da tražiš pomoć nekog iskusnog i blagog svećenika (koji normalno i inače evangelizira izvan crkvenog prostora) jer nisu uzalud sv. Pavao i Barnaba nailazeći na grube prepreke rekli "Stresamo prašinu sa svoje obuće i ostavljamo je vama kad sami sebe ne smatrate vrijednima Kraljevstva Božjega i idemo poganima - oni će poslušati"
Sara

I slažem se i ne slažem se. Tvoja je situacija kao vjeroučiteljice za većinu drugih laika izvanredna. Jer velika većina tvoje radne i životne okoline zna koje je tvoje zanimanje i ti i ne trebaš možda puno govoriti - tvoja se vjerska motivacija nekako podrazumijeva. Ostali laici nemaju tu prednost, pa zbog toga često imaju razne poteškoće i učas im se lijepe etikete čudaka, oltarolizaca, fanatika i sl. Ponovimo i Arsenov navod:
Uz to, vrijedno je znati da evangelizacija nije samo djelom i riječju. Mnogi ljudi ni nisu talentirani za govoriti. No ako takav čovjek plamti za Boga, ponudit će (ili sveto podmetnuti ) onome koga želi (re)evanglizirati letak s programom seminara Tabora, svoju dobru katoličku knjigu koju je već sam pročitao ali mu sada čami doma na polici, katolički cd, dvd i slično, pozvati kolegu s posla na hodočašće - a prije toga evangelizirati ga bez riječi služenjem. Mogućnosti su neograničene. Ali ti mali naoko beznačajni doprinosi ili sijanje (jer Bog daje rasti) nikako se ne smiju preskakati kamoli potpuno zanemariti.

U mom pozivu, naravno, okolina neke stvari podrazumijeva. No, posebice je važno svjedočiti u malim stvarima - odgovornosti na poslu, ljubaznosti, ne nametanju, ne ponašati se tako da se predmet obezvrjeđuje - što čini vjeroučitelj koji daje dobru ocjenu učeniku čije je ponašanje sasvim neprihvatljivo osim da ga, neverbalno, pohvaljuje. A da ne govorim o pitanjima pravednosti. Što je s osobnim nepoštivanjem svetinja - jedna stvar vuče drugu.

Sara

Sara, sve se slažem s napisanim. Glede, tvoje struke, pada mi na pamet nešto što možda već postoji u nekom obliku a da ja to ne znam - ja bi naime kod šk.vjeronauka uveo ocjenu iz praktičnog djela. Da npr. vjeroučenici dobiju praktične zadatke - bolji vjeroučenici da dođu onim slabijim dati određene instrukcije iz predmeta (kao dodatno rastumačenje), da posjete drugu bolesnu djecu, npr. na onkologiji, hrabre ih i pomole se s njima, da socijalno ugroženim obiteljima donesu neki mali dar a njihovoj djeci koju npr. vjersku igračkicu, slikovnicu, pričice, i svoje vrijeme kao dar, itd. I tu su mogućnosti nemjerljive. Uglavnom, sami vjeroučenici dobivaju katolički senzor i katoličku osjetljivost za bližnjega.

Zanimalo bi me i da li si kada (re)evenglizirala kojeg kolegu nastavnika drugih predmeta iz škole, jer ne sumnjam da ste se ionako uslijed tolikog susretanja zbližili, (jer ne sumnjam da im je nekima/mnogima trebalo) i ako da, kako je to izgledalo.

Ovo je bilo poluironično, naprosto hoću reći da su prvi školski vjeroučenici već zreli ljudi pa bi se na nekakvim prosjecima generacija trabao vidjeti bitan napredak u odnosu na ranije.
Ja jesam za župski vjeronauk, ali nisam za ukidanje školskog, možda sam preosoban jer mi je supruga vjeroučiteljica, a ovo je možda druga tema, no ako je, nek o tome brine modarator/admin.
Vjeronauk u školama ne treba ukidati jer on pokriva i ono što neki nazivaju "religija i etika", "povijest religije" "religije svijeta" i tome slično...
Naprosto treba postojati predmet u školama na kojem bi djeca od 1. razreda osnovne škole upoznavale osnovne ljudske vrednote.
Namjerno nisam napisao kršćanske jer
1. je to isto
2. pod 1. nije svima baš potpuno jasno
Naravno da je po definiciji vjeroučitelj najbolja osoba za to. Imam još, ali bih stvarno otplovio u drugu temu...

U ocjenjivanju vjeronauka postoji rubrika kultura međusobne komunikacije u koju spada ponašanje, odnosno takvo, praktično kršćansko življenje. No, treba biti realan - svaki vjeroučitelji ima oko 200 djece, koliko je moguće stvarno sve vidjeti i realno procijeniti. Mi nastojimo poticati zajedničke akcije, ali ništa ne možeš nametnuti kao zadatak - tu sve ovisi o roditelju (ne mogu reći djetetu da ide tu i tu izvan školskog vremena, a ako ih ja vodim moram imati pismenu dozvolu svakog roditelja)
Moja zbornica je bila vrlo anticrkveno nastrojena kad sam došla, danas nije. No, vjernika je vrlo malo. Nikada direktno ne propovijedam, jer to izaziva samo odbojnost. Bivša je ravnateljica, tamo devedesetih ljude, doslovce, tjerala da mole kod zajedničkog druženja (prije jela - a to je bilo prije blasfemija, nego molitva).

Ja sam vjeroučiteljica 20 godina. Dvije učenice su sada vjeroučiteljice, jedan učenik svećenik, a drugi u franjevačkom novicijatu i jedan u sjemeništu u Zagrebu. Samo nisu svi ovi iz pravih vjerničih obitelji.

Otišli smo na područje vjeronauka, valjda će netko otvoriti novu temu, ja ću bit jedan od glavnih raspravača...
Pročitao sam nešto od Rio link materijala.
Mislim da za evangelizaciju(misionarstvo) na trgovima, od vrata do vrata, direktno,... čovjek ipak mora osjetiti posebni poziv, naravno slijedi konstatacija da to nije za mene
ja doista vjerujem u podjelu rada i za neke stvari stvarno nemam vremena, već sam napisao da postoje oni koje zajednički nazivamo kler, oni imaju od Boga autoritet za navješanje riječi, njima se mogu pridodati i ljudi koji osjećaju poziv za takav način djelovanja
Ja vjerujem u podjelu posla, svećenik, redovnik, vjeroučitelj, laik,...

Ne bih želio da se stekne dojam da sam isključiv, valjda moji raniji postovi isto nešto govore...

Mogli bismo zamisliti slučaj i posljedice takvog misionarenja, recimo u Bosni i Hercegovini, otkuda nam stiže vijest iz uvodnog posta.
Za to bi trebalo "hrabrosti", i to one lude hrabrosti...
U Bosni ljudi imaju problema uopće sa svjedočenjem svoje vjere, a kamoli sa misionarenjem...

Niti kod nas nije baš bajno, ali postoje djelotvorniji i manje opasni načini.

Zanimljiv je ovaj ulomak kardinalovih riječi:
"...U tome smislu poslanje nije organiziranje zbivanja, čija bi uspješnost ovisila o ljudskim sposobnostima, još manje strategija postupne „univerzalne indoktrinacije“. Poslanje se zbiva i učinkovito je tamo gdje živi, moli, trpi i djeluje istinski Kristov učenik."